Gradila se nešto više od godinu dana, u nju je uloženo gotovo deset milijuna kuna, a sutra će Caritasova Kuća za mlade “Da život imaju”, koja se smjestila na križanju Selske i Ozaljske, službeno otvoriti svoja vrata. Međutim, prvi se stanari od početka tjedna useljavaju u prostor koji će u prijelaznom razdoblju između života u institucijama i potpunoga osamostaljenja nazivati domom.
Osmijesi im ne silaze s lica
Bez podrške obitelji, bez riješenoga stambenoga pitanja i bez posla, mlade se osobe koje žive u domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi nakon punoljetnosti nađu na vjetrometini života te su prepuštene same sebi. Da bi im se put k osamostaljenju barem malo olakšao, pobrinuo se Caritas Zagrebačke nadbiskupije.
– Svake godine domove i udomiteljske obitelji napusti dvjestotinjak mladih koji su često izloženi siromaštvu i trajnoj ovisnosti o socijalnoj skrbi. Ova im kuća pomaže da stanu na svoje noge – govori Miroslava Rožanković iz Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Prema podacima Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku te Državnoga zavoda za statistiku, u Hrvatskoj je samo u domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi smješteno oko 800 djece i mladih. Njihov je najveći problem što nakon navršene osamnaeste godine, odnosno u slučaju daljnjega školovanja najkasnije do napunjene 21. godine, moraju napustiti dom i započeti samostalan život.
Kuća ima devet dvokrevetnih i trinaest jednokrevetnih soba od kojih svaka ima vlastiti toalet, a prima 31 korisnika. Trenutačno ih u kući živi četvero, a primat će nove stanare prema potrebi korisnika koji se jave. Onima koji su se, pak, već uselili, a među njima su Matea Šurlin i Renato Fritz, osmijesi ne silaze s lica.
– Slučajno sam vidjela na internetu da se gradi Kuća za mlade. Prijavila sam se i, srećom, dobila smještaj jer, da nisam, stvarno ne bih znala kamo bih. Mogla bih se možda nekako snaći za idućih pola godine, ali poslije toga... Ne mogu ni pretpostaviti što bi sa mnom bilo – govori Matea Šurlin koja je na Trešnjevku došla iz Splita. Posljednje je tri godine živjela kao štićenica institucionalne skrbi, a njezin novi dom, kaže, spasio ju je.
– Ovo je kao neko predvorje odraslosti. Iako sam se već donekle naviknula na samostalan život budući da sam živjela u stanu u kojem su me odgajatelji povremeno obilazili, život ovdje svakako će mi uvelike olakšati kada danas-sutra nađem stan i što već sljeduje – kaže Matea te dodaje kako joj je olakotna okolnost u svemu i to što joj je fakultet od doma udaljen tek jednu autobusnu stanicu.
– Još se nisam skroz naviknula na Zagreb jer je za moj ukus prevelik grad. No i za to ima vremena. Sada mi je u glavi samo kako što uspješnije završiti fakultet, a najveća želja mi je potpuno se osamostaliti, baviti se poduzetništvom kako bih omogućila drugim ljudima da imaju posao – govori Matea.
Kućom na Trešnjevci oduševljen je i 20-godišnji Renato Fritz koji svojih posljednjih osam godina života po domovima naziva predivnim.
– Sve je bolje od teške obiteljske situacije u kojoj je bilo dosta nasilja. Da nisam došao u dom s 12 godina, ne znam bih li završio i osnovnu školu, a sada sam, evo, i na fakultetu – govori Renato koji će, kaže, iduće godine pokušati dobiti studentski dom. Međutim, ovu će godinu svakako iskoristiti maksimalno, što za što bolje ocjene na fakultetu, što za otkrivanje što više “trikova” koje krije samostalni život.
– Trenutačno studiram ekonomiju u Karlovcu, ali svakako mi je plan prebaciti se u Zagreb kako bih si što više olakšao – kaže Renato te dodaje kako mu život u Kući za mlade predstavlja velik izazov jer se prvi put susreće sa stvarima poput plaćanja režija, kuhanja, razmišljanja o financijama i sl. No lakše će sve podnijeti jer mu je, kaže, i prijateljica iz doma među sustanarima.
I stručno usavršavanje
Mjesečni je najam u kući 500 kuna, a stanarima je osiguran i jedan obrok u nekoj od studentskih menzi.
– Uspjeli smo dogovoriti sa Studentskim centrom da naši ukućani imaju jedan besplatan obrok na dan, a ostatak će morati sami kuhati, što je, zapravo, i dio učenja o samostalnom životu – govori sestra Jelena Lončar, ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije.
Mladima će u kući na raspolaganju biti i psihosocijalna podrška i savjetovanje, kao i pomoć u stručnom usavršavanju u vidu različitih dokvalifikacija i prekvalifikacija.
– Za razliku od života u domovima, ovdje neće imati odgojitelje, ali će povremeno biti organizirane edukacije financijskog opismenjavanja i komunikacijskih vještina, kao i kulinarske radionice i sl. Svakako ćemo im pomoći koliko god budemo mogli i oko zapošljavanja i rješavanja stambenoga pitanja – govori s. Lončar te dodaje da je predviđeni rok za boravak stanara godina dana, ali budući da je svaki slučaj individualan, postoji i mogućnost njegova produljenja.
