Svake godine kultni velikogorički slastičar Memetali Zenuni u svojoj slastičarnici “Memy” iznenadi goste inovacijama. Ove godine to je sladoled koji se sastoji od četiri vrste čokolade kojim je oduševio sugrađane.
Taj 62-godišnji slastičarski virtuoz priča nam o tajni svog uspjeha i kako je u 71 godinu postojanja slastičarnice “Memy” njegova obitelj od nje učinila kultno i nezaobilazno mjesto ne samo za Velikogoričane nego i za sve Turopoljce.
Recept je obiteljska tajna
– Svi me pitaju kako nastaju moje ideje i inovacije gotovo svakih nekoliko mjeseci. Stalno razmišljam o novim idejama i mozak mi radi sto na sat. Želim nešto ostaviti mladim naraštajima. Ideje ne dolaze odmah. Malo po malo se slažu i kada ih skupim odmah krećem u realizaciju, pa makar to bilo usred noći, govori Zenuni objašnjavajući nam kako je nastao zadnji novitet – četiri vrste čokolade u jednoj kugli sladoleda.
– S obzirom na to da je moja hrvatska baklava, koja se sastoji od pet vrsta čokolade, postala pravi brend i po nju dolaze iz različitih krajeva Hrvatske, odlučio sam je pretočiti i u sladoled. To je bio dug i težak proces i nisam odmah dobro pogodio. Noćima sam ga usavršavao jer sam želio da bude u ponudi prije ljeta. Sada sam, hvala Bogu, uspio. Recept će ostati naša obiteljska tajna, govori Zenuni čija je slastičarnica “Memy”, nakon nekoliko desetljeća poslovanja, postala simbol i u pravom smislu velikogorička institucija.
– Hrvatska baklava je sam Božji proizvod jer ideja mi je došla preko noći, u snu, otkrio je Zenuni, koji je za tu slasticu nagradu dobio još 2008., a dvije godine kasnije nagrađen je i za svoju tortu “Milka Trnina”. Prvo mjesto osvojio je i na Festivalu slastica Križa i Zagrebačke županije.
Memetali se brine o svim detaljima, ali kreiranje slastica ipak mu je najveća ljubav. Godine i godine iskustva u pripremanju raznolikih slastica rezultirale su kvalitetom i novim kreacijama – od raznih torta Snickers, Bijele čokolade, torte Oreo, do čokolada u obliku štikla, torbica, patkica… Jedna od najpoznatijih je hrvatska baklava, a Velika Gorica postaje prepoznatljiva kao grad u kojem je ona stvorena.
Slastičarnica “Memy” otvorena je 1946. godine kao prva slastičarnica u Velikoj Gorici. Memy 1979. proširuje poslovanje te je otvorena i prva pizzeria u Velikoj Gorici. Danas je to pravi fast food restoran impresivne kvadrature s 12 zaposlenih u kojem se mogu pojesti kolači, pizze, ćevapi te vrhunski i nadaleko poznati sladoledi.
Iza obitelji Memetalija Zenunija već je 71 godina rada. Sve je počelo nakon Drugog svjetskog rata kada se iz Makedonije u Veliku Goricu doselio njegov otac Aslan.
– Prošlo je sedam desetljeća od kada je moj tata napravio prvi sladoled i prvi kolač. U ponudi su bile crne i bijele alve te različite tradicionalne lizaljke od šećera, baš kao i prve torte. Ne smijem izostaviti da je ovo i prva pizzeria u Velikoj Gorici – kaže Zenuni, koji je tijesto za prvu goričku pizzu zamijesio vlastitim rukama 1. svibnja 1980. godine, nakon što je preuzeo posao od oca.
– Na početku s prodajom nije bilo lako jer mnogi Goričani nisu ni znali da se pizza jede, čak je bilo sramotno i izgovoriti tu riječ – kroz smijeh kaže Zenuni. Kvaliteta proizvoda i zadovoljan, ali i zdrav gost, Zenuniju su na prvom mjestu. Izbjegava, naime, koliko je to moguće, sve sastojke poput aditiva koji mogu naštetiti zdravlju. Uostalom, i sam je ljubitelj slastica, pogotovo sladoleda, kojih u ponudi ima 30 vrsta.
– Novac je potreban onoliko koliko vam treba, više od toga može samo pokvariti čovjeka – kaže Zenuni koji se u tom poslu nije obogatio, ali od njega pristojno živi i, što je najvažnije, u njemu uživa.
Memetali Zenuni prvi put posjetio je Hrvatsku kao osmogodišnjak. Njegov prvi doživljaj Zagreba i oduševljenje koje ga je ponijelo osjeća i danas, ali je ipak za mjesto življenja i rada izabrao Veliku Goricu.
– Pamtim trenutak kada sam izišao iz vlaka na Glavnom kolodvoru i vidio park Zrinjevac s drvoredom prema Trgu bana Jelačića. Taj doživljaj nikad neću zaboraviti. Oduševila me i Velika Gorica; park, ulice s kamenim kockama umjesto asfalta, ugodni i dobri ljudi. Moj otac, koji je s mojim stricem došao u Hrvatsku, bio je u dvojbi otvoriti slastičarnicu u Zagrebu ili u Velikoj Gorici. Odlučio se za manji grad, otvorio je prvu slastičarnicu u Velikoj Gorici. Zavolio je ovaj kraj, grad i ljude i zbog toga je tu ostao – govori Zenuni čiji je stric još davne 1936. godine došao u Sunju gdje ga je zatekao i Drugi svjetski rat. Godinama nitko od obitelji nije znao gdje je i je li živ. Vratio se u rodno selo 1945. godine, a godinu poslije poveo je mlađeg brata, Zenunijeva oca, u Sunju te 1946. u tome gradiću otvorio slastičarnicu. Slastičarstvo je tradicija te albanske obitelji pa je Zenuni, kada je 1970. drugi put došao u Hrvatsku, nastavio školovanje u Ugostiteljskoj školi u zagrebačkoj Frankopanskoj ulici gdje je svladao tajne slastičarskog zanata. U svojoj slastičarnici kombinira austrijsku, mađarsku i talijansku slastičarsku kuhinju, ali nudi i orijentalne slastice, tradicionalne u albanskom slastičarstvu.
– Kada voliš svoj zanat, nije teško raditi s ljubavlju. Obitelj mi je desna ruka u poslu, ali i moji djelatnici. Zadovoljan sam, iako je kriza i treba biti skroman, voljeti svoj posao, raditi i živjeti. Radim 14 sati dnevno i nemam klasičnog godišnjeg odmora. Ne žalim se nikad, nije tako samo meni nego i ostalim obrtnicima koji su sada u vrlo teškom položaju. Tko god vodi privatnu tvrtku mora se žrtvovati, inače nema uspjeha. Kolač je enigma, treba ga voljeti. Treba mnogo odricanja za dobar kolač, ali tim se poslom ne može obogatiti, govori Zenuni koji, sudeći po nagradama, itekako zna tajnu kvalitetnog kolača.
Posao koji tjera na putovanja
– Redovito idem na seminare u Italiju zbog usavršavanja, ali rado pripremam i slastice iz svoga djetinjstva. Još imam kalupe po kojima radim ribice kojima sam, uz ostale kolače, počastio publiku u Muzeju Turopolja, gdje me ogranak Matice hrvatske Velika Gorica predstavio kao simbol grada u povodu 35. godišnjice moga rada. Izuzetna mi je čast da je Matica hrvatska posvetila izložbu povijesti slastičarstva moje obitelji koja je ovdje počela dolaskom moga oca – govori Zenuni, koji slobodno vrijeme provodi s obitelji te ponosno spominje svoje unuke, čita, ide u kazalište, prati kulturne događaje, putuje, snima kamerom brojne zanimljivosti te ih stavlja na YouTube.
– Čovjek ne bi mogao živjeti da se ne motivira jer je život buran. Gledam na to ovako, radim, ali bez opterećenja. Treba malo stati na loptu jer je život brz i kratak, ali i lijep. Nikad neću reći da mi je teško, uvijek tražim izlaz da bude bolje. Moj je posao intenzivan, tjera me na putovanja, da upoznajem nove ljude i krajeve, a kada bih imao više novca, više bih i putovao – kaže Zenuni, za kojeg se može reći da je most između dvaju naroda i dviju država. Potpuno se uklopio u društvo, izvrsno govori hrvatski, ali čuva svoj identitet i tradiciju. Tome uči i svoje potomke, a trudi se i da pripadnici albanske manjine u Zagrebačkoj županiji iskoriste sve mogućnosti koje im zakon omogućava.
jedan odlican covjek i sjajan objekt. od malena idem rado tamo. sada kada god iz inozemstva dodjem kuci prvo su mi na umu cevapi i baklava kod njega