Kraj maršala život se najnormalnije odvija. U samom centru Zagreba, u Domagojevoj ulici, tek nikli, jedva zamjetni grmovi ruža tvore jednostavan natpis “Tito”. Za stanovnike kvarta to je sasvim normalan prizor jer te grmove gledaju već desetljećima, koliko oni tu stoje, dok je za slučajne prolaznike izvor čuđenja činjenica da tu ima bilo kakvog natpisa.
Puno starijih ljudi
A šetači i slučajni prolaznici ulicom čude se prije svega jer se Domagojev Tito ne vidi osim ako ga se snimi s vrha zgrada ili se pak dobro pogleda iščitavajući četiri smeđa slova koja simboliziraju neka sasvim druga vremena. – To vam tu stoji još odavna, otkad sam se ja tu doselila – govori jedna umirovljenica, kojoj natpis nimalo ne smeta. – Znate, ovdje vam živi puno starijih ljudi koji iz tih vremena imaju dobre uspomene, a nisam ni čula da je nekom smetalo početkom devedesetih. Ali, da se mene pita, trebala bi stajati ispisana riječ “budućnost” – govori ona.
Svatko ima svoju teoriju o tome koliko Tito stanuje u njihovu vrtu, ali svima im je zajednička samo jedna stvar – godine se odavno broje u dvije znamenke. Kad ruže procvjetaju, kažu mještani, Zrinjevac ih uredi da bi sve izgledalo kako treba. Dvadesetogodišnji student Karlo Borko, koji se rodio mnogo nakon što je natpis postavljen, ne misli da je ime maršala najprimjereniji mogući sadržaj, ali ne planira se živcirati oko toga. – Znam da je to ovdje, ali imam prečeg posla sa studijem i hobijima. Ako nije bitno mojim roditeljima, koji su iz neke starije generacije, zašto bi bilo bitno meni – pita se Borko. Preko puta natpisa dječje je igralište na koje na tobogan dolaze roditelji, bake i djedovi iz obližnjih kvartova. I svi redom odmahuju rukom da su znali da je nekakav politički natpis uopće tu. – Tko će se zamarati time kad moram gledati gdje mi je unuk – rekla je na brzinu jedna baka potrčavši do tobogana.
Ni poštar nije ništa čuo
Poštar kojem je ulica radni teren također nije čuo da se o tomu govori. – Radim ovdje tri mjeseca i nitko od ljudi iz kvarta nijednom se nije požalio na tu temu – govori. Grad u kojem se trenutačno lome ideološka koplja upravo oko spomena partizanskih boraca ima jednu ulicu u kojoj, čini se, nikog pretjerano nije briga što šef tih boraca ima ovakav “spomenik”. Zato ne čudi cinizam jednog gospodina koji se na pitanje stanuje li u kvartu samo nasmijao. – Ne, ja sam iz Kumrovca – odmahnuo je rukom i produžio.
U galeriji pogledajte fotografije nabujale Save:
Poznato je da je u tom dijelu Zagreba stanovalo masa jugooficira i njihovi nasljednici, pa im ostalo za sjećanje na njihovog "Budu"