Neupućene pogled na obalu Save ispod Jadranskog mosta neće privući. No, puno je još onih koji se sjećaju kultnog mjesta kojim se ovaj put bavimo u rubrici što nastaje u suradnji s Facebook grupom Zagreb kakav je bio nekada. Gradsko je kupalište na Savi mjesto gdje se kupalo, sunčalo i španciralo ili pilo hladan špricer ili pivo, već kako je kome bio gušt.
Prvo za nudiste
U doba gradonačelnika Vjekoslava Heinzela podignuto je 1928. nedaleko od današnjeg Studentskog doma Stjepan Radić veliko kupalište s 900 kabina, 560 ormarića, 36 većih društvenih kabina na obali i 12 manjih na samoj splavi na Savi te tri plivačke košare, bazena, na splavi. Za sunčanje i ležanje služile su daske i ležaljke, a kome do toga nije bilo stalo, mogao se relaksirati i okrijepiti u obližnjem restoranu. U to doba vodilo se računa o ćudoređu, pa su se žene sunčale na Babinjaku, po kojemu i danas mnogi pamte savsko kupalište, a služio je i kao prvo nudističko sunčalište u Zagrebu, vjerojatno i u zemlji, među rijetkima u Europi. Kako se često navodi, za one sa zdravstvenim problemima. Posjećenost se mjerila u tisućama, navodno čak i do desetak. Na savskoj se plaži birala i miss, a imala je i svoju čuvarsku službu, baš kao Baywatch!
Zagrepčani su se kupalištem koristili sve do kraja 60-ih godina, kada voda više nije bila toliko čista. I velika poplava 1964. uzela je svoj danak odnijevši jedan njegov dio. U tom trenutku bilo je to najveće riječno kupalište u Europi. Zagrepčani ipak nisu odustali te su kupalište i dalje koristili za sunčanje, no ono malo-pomalo biva nagrizeno zubom vremena. Unatoč brojnim apelima, gradski oci nikada nisu smogli volje i novca da ga temeljito obnove. Iako su javnosti prezentirani vrlo atraktivni planovi za to, pogled je više bio usmjeren prema obližnjem Jarunu.
Ništa od 30 milijuna
No, sve prekida veliki požar 1993., pa drugi iste godine, još dva 1995. Više nije bilo spasa, temelji su srušeni 1996., kupalište nestaje gotovo bez traga. Tek će se obilaskom pronaći poneki detalj poput metalnog sidra za sidrenje splavi. I tada se nije odustajalo, postojao je projekt kojim bi se kupalište obnovilo, no 30 milijuna kuna nije želio dati nitko. No, postoji dokument koji će spriječiti da kupalište zauvijek potone u povijest: kultni film “Tko pjeva zlo ne misli”.
Kako ljudima nije jasno da Zagrebom ne upravljaju Hrvati a nikad nisu takorekuć ni upravljali .Malo pogledajte povijest gradonačelnika i baš tih tuđinaca briga za zagrebačkom tradicijom ,uglavnom svi misle da s njima svijet započima. Nije samo zatrt babinjak ,sveve je zatrto . Budimo otprti igrači kad ste čuli zadnji put neku popevku na javnom mjestu .Gdje se to može pojest neko staro zagrebačko jelo ,popit pravi gemišt itd,itd.Ako netko misli da nema novaca za održavanje tradicije ond ne znam kako ima Beč , Budimpešta , kad opće nemaju Prirez. Koga još briga za Zagreb . Dajte meni sve ja vama ništa.