Prvog dana ove navodno nove godine dogodio se simboličan sudar dvaju poznatih hrvatskih prezimena: Meštrovića i Todorića. Da podsjetim. Kiparev sin i umirovljeni diplomat Mate Meštrović i njegova supruga Rumjana krenuli su prvog poslijepodneva 2012. u šetnju po svježem podsljemeneskom zraku. Nogu pred nogu stigli su i pred ogradu Kulmerovih dvora, na čijem se vrhu, među viticama od kovanog željeza, prepoznaju inicijali Ivice Todorića, današnjeg vlasnika i stanovnika gizdavo obnovljene i uređene kurije s pogledom na pola Hrvatske.
Sunce je upravo zalazilo sipajući žar koji za naredni dan obično predskazuje lijepo vrijeme. Lijepo znamenje na kraju prvog dana nove godine. Gospođa Meštrović podigla je prema tom prizoru fotografski aparat koji uvijek nosi sa sobom. Ta profesorica latinskog i talijanskog iz Sofije i žena vrlo širokog obrazovanja koja je Hrvatsku prigrlila kao svoju drugu domovinu i kulturu, doista ima odlično oko i za krajolike i za detalje. Ograda nije bila prepreka dobroj slici. Naprotiv! Plameni odbljesci na pozlaćenim detaljima učinili su ogradu još kićenijom, a pod rumenim sunčevim preljevom betonski stupovi nalikovali su drevnom kamenu koji priča o stoljećima dugoj tradiciji i kulturi stanovnika kuće koja na prvi pogled odaje dugo pamćenje.
Nije ovo Lihtenštajn
Zatekavši se jednom u Lihtenštajnu, jedan je moj prijatelj u jedno takvo slično mirno poslijepodne došetao pred dvorac lihtenštajnskoga kneza, zagledajući se preko ograde u impresivnu građevinu i njezin lijep okoliš, sve dok pred njega nije izašao elegantni gospodin i rekao mu da ga knez ljubazno poziva na čaj, naravno, ako za to ima vremena i želje. Premda naviknut na druženje s kulturnim svijetom, kakvom i sam pripada, prijatelj se u svojoj zatečenosti na pozivu ljubazno zahvalio.
Tako se i pred Meštrovićima pojavio jedan službenik vlasnika dvora pred kojim su se našli. Ali, samo zato da bi ih, onako kroz rešetke, upozorio da ne smiju fotografirati ogradu koja je u privatnom vlasništvu. Prema rječima gospođe Meštrović, učinio je to uz agresivnu bujicu uvreda i prijetnji. Meštrovići, naravno, nisu niti željeli, niti mogli zakoračiti na privatni posjed. Bili su na najjavnijoj mogućoj površini. Na cesti.
Rumjana Meštrović je neugodno iskustvo, kao što to inače čini i sa svim lijepim dogodovštinama i fotografijama, podijelila sa svojim prijateljima na fejsbuku. Pošto među njima ima i mnogo novinara, priča je brzo završila i na portalima, a zbog prijetnji tipa “pronaći ću ja tebe u gradu” gospođa Meštrović je sljedećeg dana na policiji podnijela i prijavu protiv njoj nepoznatog zaštitara. Tada ju je nazvala i jedna službenica gospodina Todorića i umjesto isprike prenijela joj poruku neka se slobodno jave gospodinu Todoriću koji će s njima, dakle s gospođom Meštrović i njezinim suprugom, rado popiti kavu.
Zašto je Rumjana Meštrović sve to ispričala medijima? Anonimni i primitivni komentatori kakvih se uvijek nađe ispod takvih tema imali su, naravno, pregršt odgovora: “Jadnica, želi malo Todorićevog novca”, preko spominjanja raznih životinja ženskog roda, sve do krunskog argumenta svih fašista “što ne ide u Bugarsku ako joj se ovdje ne sviđa”. No, s druge je strane ipak bilo ljudi koji iza svojih riječi stoje sa svojim imenom, prezimenom i obrazom i koji su dali podršku odluci gospođe Meštrović da pod svojim zvučnim i važnim hrvatskim prezimenom progovori i u ime onih čiji se glas nikada ne čuje i koje nitko ne sluša kada budu izvrijeđani pred nekim velikim i važnim vratima.
Kada sam o tome razgovarao s gospođom Meštrović, rekla mi je kako bi joj Ivica Todorić, ili netko iz njegove obitelji, zauvijek začepio usta jednim običnim, osobnim, ljudskim telefonskim pozivom i isprikom zbog ponašanja njihovog čuvara.
Prezimena ne određuju ni vrline ni mane čovjeka, ali nekad imaju simboličko značenje, težinu i odgovornost za one koji ih nose. Takva su i prezimena Todorić i Meštrović. Težina jednog najčešće se izražava samo novcem. Težina drugog je u kamenu i bronci. U kamenu isklesanom u stotine oblika, od monumentalnih hramova i mauzoleja po vrhovima planina, do poezije nekog para ruku. U bronci u kojoj su izliveni spomenici čitave plejade velikana, uključujući i ona dva indijanska konjanika u Chicagu.
Kerum i palac Grgura Ninskog
Nažalost, incident pred ogradom Kulmerovih dvora simbolički je podsjetnik na činjenično stanje u kojem prezimena Todorić i Meštrović predstavljaju dvije različite i nažalost, ne samo u ponašanju jednog bahatog čuvara, suprotstavljene Hrvatske.
O tome govori i način na koji je ova država prošlog ponedjeljka obilježila 50. godišnjicu smrti Ivana Meštrovića. Gotovo pa nikako i uglavnom isključivo lokalno. To lijepo govori o svakom mjestu i ustanovi koje su to učinile, o svakoj ruci koja je bilo gdje, u Strizivojni ili Otavicama, položila kiticu cvijeća. Hrvatska javna televizija procijenila je da to nije dan ili događaj koji se tiče čitave države, pa je Meštrovićevu godišnjicu ravnodušno otpuhnula u rezervat Vijesti iz kulture. A zar pola stoljeća od njegove smrti nije bio dobar povod da se od Meštrovićeva imena i kamenih likova napravi jedan od zaštitnih znakova po kojima će nas Europska Unija prepoznati kada puni samosvijesti i samopouzdanja stanemo na njena vrata. Sigurno nas neće poistovjetiti s bojama naših supermarketa.
Slikaju li se turisti u Splitu pred Kerumovim dućanima ili pamte sjajni palac Meštrovićeva Grgura Ninskog? Što su uopće nama naša najveća blaga? Jesu li to korporacije koje sve odreda, pa i one najveće, imaju vrijednost u novcu i uvijek ih netko može kupiti? Ili je to crkvica na brdašcu usred Petrova polja, koja skupa s mističnim Raspećem i kiparovim grobom koji je u njoj nema cijenu? To nam blago može odnijeti samo naš vlastiti zaborav, nepoznavanje vlastite kulture i nemar prema njenim velikanima.
Za sve to nije kriv Ivica Todorić. Kriva je država koja ga je stvorila na svoju sliku i priliku, bez znanja i brige o svom pravom blagu.
Shvatite prezimena kao simbole, pa zamislite Hrvatsku u kojoj Todorići pozivaju Meštroviće na čaj i onda skupa s njima smišljaju kako da ovu zemlju i njene ljude još više obogate i oplemene. E, to će biti nova godina!
Javna je televizija 50. godišnjicu smrti velikog umjetnika otpuhnula u Vijesti iz kulture jer to očito nije bio događaj koji zanima ovu državu
Komentara 9
Ne mogu Todorići tako promišljati, jer da mogu, ne bi imali \"stečevinu\" na način na koju su je dohvatili; nije njihovo ! I zato nikakakav \"poziv\" sa \"isprikom\" ne bi trebao nikome začepiti usta; onaj, tko se ispričava, isprika mu ništa ne vrijedi, jer bi i ta isprika samo u imageu dobila na značaju; stvarno mišljenje pokazuje način sticanja, koje sticanje i nije. Lopovska, podlačka bagra.
Dug je put do Lihtensteina ,ako uopće tamo ikad i stignemo.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
ne vrijedi bisere pred svinje bacati