Kad se prije šest godina Nina rodila u jednoj zagrebačkoj bolnici, njezinu dolasku na svijet majka se nije veselila, niti je jedva čekala kao druge mame da malenu za nekoliko dana odnese kući u njezinu kolijevku. Nije za nju bila kupila ni hranu, ni pelene... Još u rodilištu rekla je da je umorna od poroda i da se ne može brinuti za nju dok se ne oporavi. Nina, neželjeno dijete bez oca, otpremljena je u Dom u Nazorovoj u kojem je provela prvu godinu dana, a potom je smještena kod udomitelja, s kojima živi već pet godina.

Djevojčicu, čije ime nije stvarno ali je nažalost stvaran svaki detalj iz ove priče i njezina života, majka je rijetko posjećivala. U pet godina nije učinila baš ništa da se promijeni i djevojčicu odvede kući, no nije željela dati ni pristanak za posvojenje. Sa tri godine malena je postala svjesna da ima majku koja ne živi s njom i stalno je ispitivala udomiteljicu kad će mama doći, a mama je dolazila sve rjeđe...

 I tako je prošlo pet godina dok sud biološku majku na prijedlog Centra za socijalnu skrb nije lišio roditeljskih prava. Tek u dobi od pet godina Nina je dobila priliku da je posvoje neki drugi ljudi koji bi bili sretni da joj budu mama i tata. No, stvarnost je takva da djeca što su starija postaju nepoželjnija i za posvojitelje.

 Nina je žrtva sporosti sustava koji omogućava roditeljima – koji su to samo na papiru – da godinama koristeći zakonske rupe uništavaju djetinjstvo vlastite djece, a time i šansu da  dobiju neke druge, bolje roditelje. Problem je što danas Nina sa svojih šest godina zna kako mama izgleda, i sada kad je više nema pravo posjećivati još bolno čezne za njom i stalno pita udomiteljicu zašto je mama ne može doći vidjeti.  Udomitelji, kod kojih je udomljeno još četvero djece, nisu tražili posvojenje.



Nijednom nije nazvala
Ninina biološka majka ima još dvoje djece smještene kod udomitelja i djevojčicu stariju od Nine koja živi s njom u stanu od 60-ak kvadrata. Na sudu se branila da se u rodilištu krajem 2001, umorna od poroda, dogovorila sa socijalnom radnicom da se Nina na 8 dana smjesti u Dom u Nazorovoj jer kod kuće ima drugo dijete o kojem se brine. Obećala je da će se do tada odmoriti, urediti stan, pribaviti pelene za dijete, ali prema svjedočenju nadležne socijalne radnice ništa od toga nije učinila.

No, uvjeravala je sutkinju da je nakon 8 dana tražila da preuzme dijete iz doma, ali se socijalna radnica predomislila i nije joj dala dozvolu za to. Kazala je da misli kako je to zato što nakon poroda ni jednom nije nazvala dom da se raspita za kćer, izgovarajući se time da u stanu nije imala telefon! U daljnjih godinu dana koliko je Nina bila u domu, nikad je više nije pokušala odvesti kući, jer je bila revoltirana ponašanjem socijalne radnice. No, takav njezin izgovor sud je ocijenio neprihvatljivim. Nije skrivala da je rijetko posjećivala dijete, pravdajući se da starija kći, s kojom živi, nije voljela odlaziti u dom. Nina je tako sa godinu dana smještena kod udomitelja, a majka je imala pravo na susrete sa kćeri svake prve i treće subote u mjesecu, no to je pravo rijetko koristila.

Djevojčicu je od rujna 2002. do kraja 2003. posjetila tek četiri puta, u 2004, u trećoj Nininoj godini, posjetila ju je također četiri puta. Tada je Nina znala da mama ne živi s njom i stalno je udomiteljicu ispitivala kad će doći. No, još jedna godina je prošla a ništa se nije promijenilo, jer je majka Ninu u 2005. posjetila tek jednom, braneći se da joj je oslijepio otac te nije imala volje ni za što, pa ni za to da posjećuje kćer. Sud nije dvojio da je bila zabrinuta za oca, no očeva bolest, ustvrdio je, nije razlog da svoje dijete vidi jednom u godinu dana.


Tatjan Banić Požnjak

Pred sutkinjom Tatjanom Banić Požnjak izgovarala se da je dijete rijetko posjećivala jer nije imala novca da malenoj nešto kupi, a ni za put. No, socijalna radnica svjedočila je da su joj nudili novčanu pomoć za posjet Nini kao i za uređenje stana, zatrpanog gomilom stvari, kako bi mogla kćer dovesti kući, no nije podnijela zahtjev za pomoć.

Socijalnim radnicima koji su je posjećivali i nagovarali da češće posjećuje kćer nikad nije izrazila želju da preuzme brigu o njoj premda je, po njihovu svjedočenju, u stanu u kojem je živjela sa svojim ocem i starijom kćeri i s plaćom od 2000 kn bilo mjesta za Ninu. “Mom djetetu je dobro kod udomitelja”, rekla je na sudu, priznajući da se nije dobro brinula za Ninu, ali...  “Mislim da se nisam dobro brinula za kćer, pogotovo je nisam često posjećivala, ali ja svoje dijete volim. Njoj je dobro kod udomitelja i mislim da tu ništa ne treba mijenjati”, branila se na sudu.

Na kraju mučnog procesa sutkinja Tatjana Banić Požnjak zaključila je da majka uopće ne skrbi o kćeri. “Rijetki posjeti udomiteljima ne znače skrb o djetetu, skrb ne znače samo materijalna davanja (Ninina majka davala je za nju svaki mjesec 100 kuna), nego je skrb emocionalna veza, odnos povjerenja roditelj – dijete, koji znači da dijete zna da ima roditelja u kojem će uvijek, čak i kada ne žive zajedno, naći ljubav, potporu, da se ne osjeća napušteno. Proizlazi da majka nikad nije imala stvarnu namjeru preuzeti dijete, niti je pokušala stvoriti uvjete za zajednički život s djetetom, niti je na sudu iznijela ijedan opravadan razlog zašto to nije učinila”, obrazložila je sutkinja. Na presudu koja je pravomoćna, a kojom je po zakonu prestala biti Ninina majka, nije se žalila.

Sporost sustava
Ninin slučaj upozorava na zabrinjavajuću sporost sustava u slučaju djece koja se godinama povlače po domovima i udomiteljskim obiteljima. A takve je djece nažalost previše. Prema podacima Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi u dječjim domovima krajem 2006. bila su smještena 1464 djeteta bez odgovarajuće roditeljske skrbi (podaci za 2007. još se obrađuju). Kod udomitelja je pak 2006. bilo 2043 djece u dobi do 18 godina, a među njima je 1412 djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi.

Od ukupnog broja djece kod udomitelja, 359 ih je u dobi do 7 godina, 1074 su između 7 i 15 godina, a 610 ih je od 15 do 18 godina. Podaci pokazuju da se kod udomitelja nalazi čak 52,57 posto osnovnoškolaca. S druge strane u 2006. posvojena su 134 djeteta, a najviše ih se posvoji u dobi do pet godina. U resornom ministrastvu ističu da su u 2006. centri za socijalnu skrb podnijeli sudovima 339 prijedloga za lišenje roditeljskog prava, ali postupci u pravilu nisu okončani u tekućoj godini. Ističu i da je prema podacima evidentan porast prijedloga za oduzimanje roditeljske skrbi u odnosu na ranije godine, čime bi se trebao povećati i broj posvojenja.


Mila Jelavić

Pravobraniteljica za djecu Mila Jelavić osuđuje sporost sustava u ovakvim slučajevima.
– Nema opravdanja da dijete tako dugo čeka da se riješi pitanje skrbi jer je to u suprotnosti s najboljim interesom djeteta. Kad smo obaviješteni o takvim slučajevima, preporučujemo centru za socijalnu skrb da što prije poduzme mjere iz svoje nadležnosti kako bi se što je više moguće skratio boravak djece u ustanovama. Inzistiramo da taj boravak treba biti što kraći, a centar je dužan pokrenuti postupak na sudu za lišavanje roditeljske skrbi čim vidi da roditelj ne poduzima ništa da bi ispravio ponašanje ili osigurao primjerene uvjete za razvoj i odgoj djetea.

 Udomiteljstvo je tek alternativa domskom smještaju, a za dijete je najkvalitetnije rješenje posvojenje. Na naša upozorenja centri odgovaraju da su preopterećeni i da nemaju dovoljno stručnih djelatnika. Postoji pravilnik kojim je određen broj stručnjaka u omjeru prema obiteljima koje centri imaju u nadležnosti. No, pravilnik se gotovo nigdje ne poštuje i moglo bi se ustvrditi da gotovo ni jedan centar nema dovoljno zaposlenika. Nažalost, uz nepravovremeno pokretanje postupaka od strane centara za socijalnu skrb uočavamo i dugotrajnost sudskih postupaka u donošenju odluka o lišavanju roditeljske skrbi. Ima sudova koji brzo rješavaju te predmete, ali moram reći da su to iznimke – kaže Mila Jelavić.


Jasna Ćurković Kelava

Jasna Ćurković Kelava, ravnateljica Doma u Nazorovoj – u kojem godišnje boravi stotinjak djece u dobi do 7 godina, a posvoji ih se 30-40, dok ih 20 ide udomiteljima, a 35 ih se vraća roditeljima – ističe da je udomiteljstvo također oblik institucionalne brige i nije dobro da dugo traje.
– Najbolje je za dijete bez odgovarajuće roditeljske skrbi da mu se u što ranijoj dobi nađu dobri posvojitelji i da što prije napusti dom, da ne ostaje predugo kod udomitelja kao što je slučaj te djevojčice.

Problem je što se sustav predugo bavi time kako pomoći roditelju i onda se majci daje 150 šansi, a dijete raste i smanjuju mu se šanse za posvojenje. A prilagodba starije djece na posvojitelje puno je teža. Mislim da je roditeljima dovoljno dati godinu dana da se srede, i ako se u tom vremenu ne vidi nikakav napredak kod njih, ako nisu ništa učinili da preuzmu dijete, treba pokrenuti postupak za lišavanje roditeljske skrbi – kaže  Ćurković Kelava.

Pola udomitelja bez škole
Sličnog je stava i novinar Robert Zuber, koji je i sam odrastao kod udomitelja, koje smatra svojim pravim roditeljima. “Mislim da je biološkim roditeljima dovoljno dati godinu dana ili maksimalno dvije da se srede, a ako ni tada ne mogu preuzeti dijete ili to ne žele, treba ubrzati postupak lišavanja roditeljske skrbi i omogućiti djetetu da dobije posvojitelje. Jedan posjet roditelja djetetu u tri mjeseca ne znači skrb za dijete”, kaže Zuber.No, dodaje da treba biti obazriv s djecom koja čeznu za majkom i da im se čežnja i teškoće ne mogu izbristi pravnim aktom o oduzimanju roditeljskog prava.

Brine i to što je u nas čak 49,36 posto udomitelja bez škole, s nepotpunom i sa završenom osnovnom školom. Tako je 2006. bilo 35 udomitelja bez škole, njih 241 sa nepotpunom OŠ, te 1044 sa završenom OŠ. Pitanje je mogu li se udomitelji sa završenom osnovnom školom na odgovarajući način nositi sa zahtjevima odgoja traumatizirane djece.

S druge strane 2006. bilo je samo 69 visokoobrazovanih udomitelja, 86 sa višom školom, te 1195 sa srednjom školom. Sporno je i što je loša dobna struktura udomitelja, pa je tako  2006. tek njih 20,3 posto bilo mlađe od 40 godina, a najviše ih je u dobi od 40 do 60 godina, što govori da udomitelji “stare” i da uskoro neće moći kvalitetno obavljati udomiteljske dužnosti.

Video sadržaj

13

VRATILA SE U HRVATSKU

Otkriveno koga ljubi Vlatka Pokos, radi se o bivšem sportašu iz Zagreba

Video sadržaj

42

'SAM JE SEBI UPROPASTIO POZICIJU'

Ustavni stručnjak: Milanovićeva karijera je okončana. Ni da sad da ostavku to ne može pobrisati neustavno ponašanje

Video sadržaj

114

'DOVEDENI SU U TU SITUACIJU'

Sanja Barić: To je to! Nebitno je što privatno mislimo, moramo se držati toga što Ustavni sud kaže

Skromni radnici

Važna su karika u našim životima, a uporno ih zanemarujemo. Hrvatska tvrtka doskočila problemu hit rješenjem!

Ogroman odaziv

Ljubitelji popularnog sporta iz cijelog svijeta hrle u Hrvatsku zbog spektakla koji se ne propušta

Dio hrvatskih građana dobiva povećanje plaće od 150 eura, a od rujna i dodatnih 50 eura