Iz tiska će za koji dan izaći te će u ponedjeljak u kinodvorani
Studentskog centra u Zagrebu biti promovirana knjiga “Zlatko Sudac,
razgovori” publicistice Dunje Ujević. Izdavač je nova nakladnička kuća
“Joshua”, koja će izdavati duhovnu literaturu.
Poznati kršćanski karizmatik, kako kaže autorica, koja nam je ustupila
izvatke iz svoje knjige, govori o sebi bez zadrške, o temamam ovoga
vremena – o duhovnoj zapuštenosti, zamkama demokracije, globalizacije,
liberalizma, o zamkama vremena koje nam nudi sav sjaj i sva matrijalna
dobra a uzima nam dušu. Ono što se dosad znalo o poznatom svećeniku
uglavnom su interpretacije “iz druge ruke”, a ovdje je riječ o
autentičnom, iskrenom, ispovjednom Sudcu. I to uobliku nevezanog,
neposrednog, spontanog dijaloga.
– Još me nešto muči oko Božje logike. Juda i Petar. Obojica su izdali
Isusa. S tim što Juda ostaje metaforom izdajnika, a Petar postaje
temeljem Crkve.
...Petar se ipak pokajao i gorko zaplakao, a Juda se objesio na smokvu.
Ne govorim o tome je li Juda izdao ili je Petar izdao. Izdali su ga i
jedan i drugi u konačnici, ali završni čin života sudbinskog za Petra i
Judu je desno i lijevo. Juda je odabrao suicid jer se sa svojim činom
nije mogao nositi, u svom si srcu nije mogao oprostiti i nije se mogao
pomiriti s Bogom.
Dok je Petar gorko zaplakao i okajao svoje grijehe. A koga će Bog
odabrati nego slabog? Odabrao je Petra. A Judi je kao i Petru dana
šansa da na svojim greškama nauči. Petru je njegovo pokajanje očito
postalo toliko pročišćujuće da mu je Krist kao Uskrsli mogao reći –
dosad si se sam opasivao i hodao kamo si htio, odsad ćete drugi
opasivati i voditi kamo nećeš...
Petar je kontradiktoran. On je jedna eksplozivna, žestoka ali
umjetnička duša. Žestoka i luda. Dok je Juda materijalna duša. On je
političko-ekonomska duša. Njemu je najvažnije bilo to što je mislio da
će Isus biti okrunjen za kralja. Doživljavao ga je kao političkog
lidera. Jer ga nije shvatio. A kad je vidio da sve to ide u krivo, a ne
kako je on mislio – dobro, ovi će ga uhvatiti, a narod će ga izvući –
kad je vidio da ga je narod razapeo, nije imao snage okrenuti ploču i
pokajati se, nego se objesio. Dakle, taj zadnji ishod naš je presudan
moment da Petar bude Petar, a da Juda bude Juda. A, gdje je sada Juda –
mislim na njegovu dušu – to zna samo dragi Bog.
Bojim se sebe
• Što znači teror
prezenta?
– To znači konzumacijski mentalitet. Na daljinski, prvi, drugi, treći
program. Stisneš gumb – kapučino, dulja, kraća. Mobitel – dostava u
kuću. Sve tup, tup, tup, i evo! Sve SAD. Gubitak vremena rađa gubitkom
kvalitete života. I to se danas događa. Jer, ako ja u jednom danu
proživim ono što je prije 50 godina čovjek mogao proživjeti u tjedan
dana, onda se pitam – što od toga što sam u tom danu proživio, kad
legnem u krevet, želim zadržati za sebe. Ili sam već sit i umoran od
svega proživljenoga.
Foto: Marko Prpić
• I sveli smo sav smisao
na ovozemaljski svijet. Znači li to da smo izgubili budućnost, nadu?
– ...Globalno, bit ćemo toliko manje u strahu ako sada probudimo
kolektivnu svijest da možemo puno učiniti da nam sutra bude sigurnije.
Dakle, ja se ne mogu bojati sutra. Ja se bojim nemoći mene sada ili
nemogućnosti da sada svatko od nas učini sve da sutra bude sigurno. Ja
se, dakle, bojim sebe samoga. Ovaj svijet uopće nije svjestan kamo
srlja. Ne, globalna svijest uopće nije probuđena. Mi se i dalje,
praktički, razbacujemo. Još se nismo na svjetskoj razini dogovorili o
ekološkom programu, o efektu staklenika. I upravo u toj nemogućnosti
zajedničkog dogovora, ili neshvaćanju nužnosti kolektivnog osvještenja,
raste naš strah za budućnost.
A ja opet kažem da se sutra ne možemo bojati, već se bojimo svoje
nesposobnosti danas. To je taj kolektivni strah koji nas paralizira. Mi
živimo civilizaciju straha. Straha od terorizma, od globalnog
zatopljenja, od ekoloških promjena. Teror straha.
•Što nam je činiti?
– Želim reći da moramo doživjeti jednu globalnu katarzu. Da se moramo
suočiti s posljedicama koje hrane taj naš strah od budućnosti. I da
riješimo sada sve što možemo da bi budućnost bila što više bez straha.
Kako individualno, tako i globalno. A to znači, probuditi kolektivnu
svijest koja će zamijeniti onu drugu, nesvjesnu svijest odnosno logiku
koja se hrani vlastitom moći. Logiku po kojoj – poslije mene potop.
Logiku – baš me briga. Jer ja imam neku svoju iracionalnu Noinu arku. A
nemam. Jer, mi smo danas jedno globalno selo.
Foto: Duško Marušić
• Kad smo kod kolektivne svijesti, smijemo li povući paralelu između
hrvatskog i židovskog “izlaska iz Egipta”? I jedni i drugi, netom što
su ugledali slobodu, počeli su se između sebe gristi.
– Hrvatska od pamtivijeka boluje od kompleksa manje vrijednosti. Od
kompleksa da se mora dokazivati, opravdati. Gdje je tu samopoštovanje?
Evo, odgovorit ću protupitanjem: što misliš, kad doista dođe do
svjetskih bura i oluja, do globalnih promjena, kad se ruše
civilizacije, kad dođe do katarze. Što će tada biti bolje – biti Hrvat
ili Amerikanac?
– Po meni, Hrvat.
– Ne tako. Nego, što bi doista tada bolje bilo biti?
– Mislim da je uvijek najbolje znati što jesi i biti to što jesi.
– Tako je. A velik broj Amerikanaca u biti ne zna što je. Jedino što ih
drži zajedno, to je american dream. Ali što će biti kada se probude iz
tog sna? Ovo vrijedi za sve nacije. Svatko od nas, pojedinačno i
globalno, ima neke svoje iluzije i snove. Ali uspoređujući sada Hrvate
i Amerikance, mogu reći da ja znam gdje mi je pradjedovina, gdje su
kosti pradjeda moga. Stoljećima smo na ovoj svetoj grudi.
Već sama ta činjenica nije iluzija nego temelj na kojemu novo i nove
generacije mogu stajati. Amerikanci, ali ne samo oni, moraju konačno
otkriti temelj na kojemu stoje, jer nijedna država ne može opstati
sama, izolirana kao otok. Ima u jednoj bazilici u Jeruzalemu jedan sat,
svojevrsna kazaljka vremena. Nalazi se tamo gdje je nekada bila kula
Davidova. Taj sat kronologija je vremena koja pokazuje tko je sve
vladao Svetom zemljom od 5. tisućljeća prije Krista. Vladao, i izgubio.
Foto: Boris Ščitar
Zašto borbe tamo? I kako će se to goruće pitanje riješiti? Dakle, ta
fundamentalna pitanja koja izlaze iz povijesnosti, iz samih korijena
civilizacije, danas nisu riješena. Globalistički, ahistorični pristup
taj pojam povijesnoga kontinuiteta ne može ni razumijeti. I zato
problem rješava principom snage i moći. A kako povijest i civilizacija
nisu od jučer, taj, uvjetno, američki princip, unaprijed je osuđen na
propast. Samo je pitanje posljedica i vremena kada će se taj pristup
pokazati totalno krivim. U svakom slučaju, dokle god se budu nivelirale
povijesne tekovine i apstrahiralo povijesno dostojanstvo naroda, ni
tamo, ni igdje na svijetu pravednoga i trajnoga mira neće biti.
Liberalizam ima kraj
• Papa Ivan Pavao II.
govorio je o tome kako postoje okolnosti u kojima zlo može proizvesti
neko dobro. Mislio je pri tome na totalitarne sustave, nacizam i
komunizam, za kojih je Crkva bila iznutra snažna, “sabrana u jedno”.
Gdje smo danas?
– Ja bih rekao kako je u komunizmu bilo puno lakše. Jer, tada smo bili
“bijeli i crni”. Kršćani ili komunisti. Ali, ovo vrijeme je opet
plodonosno u onom smislu što traži jake ljude. Samostalne ljude
slobodnog duha. Da bi bili Božji, takvi moraju biti. A onda će nužno
znati i od ovog sistema otvoriti ona prava vrata za one koji će ih
htjeti slijediti. Tako da mi se ovo vrijeme čini plodonosnijim od
vremena komunizma. I izazovnije, svakako. A to da vrag radi – radi.
Radi jer Bog zlato u vatri kuša. Ako svog ljubljenog Sina nije poštedio
kušnje u pustinji, pa gdje će nas?! Prema tome, svaki sustav u kojem je
veća prisutnost zla ili kušnje na Božje ljude, po meni je milosrdnije
vrijeme od vremena kada se Crkva javno proganja. Ovo sofisticirano,
liberalizirano, globalizirano vrijeme puno je opasnije za čistoću duše
i srca vjernika nego vrijeme komunizma i drugih totalitarizama.
Opasnije, ali i plodonosnije. Jer pročišćava. Ili-ili.
Foto: Boris Ščitar
• Može li se
liberalizam smatrati nekim oblikom totalitarizma?
– Može. Liberalizam ima svoj početak i svoj kraj. Svoja obilježja,
zakonitosti, norme ponašanja. To je svojevrsni totalitarizam, isto
tako. Isto kao i svi IZMI – individualizam, terorizam, virtualizam,
senzacionalizam, banalizam... To su totalitarizmi novoga doba. Da, i te
kako.
Koliko liberalizam ograničava, sputava slobodu čovjeka! O tome bi se
cijela studija dala napisati. Možda i više nego otvorena agresija
totalitarnih režima. Jer, kao što su Ivana Krstitelja u tamnicu stavili
i glavu mu odrubili a on je bio duha slobodna..., tako i ljudi koji u
zatvoru nedužni završe, koji su na Bleiburgu, ili na Golom otoku, ili u
Jasenovcu završavali u duhu mogu biti slobodniji od Tita ili Poglavnika
u ono vrijeme. Dok ovo sadašnje vrijeme zarobljava samu dušu. Dakle,
ima tendenciju da zauzme psihu, način razmišljanja, način djelovanja,
način života, filozofiju, duh da ti zarobi. Utoliko je, gledamo li s
ovog aspekta, ovo vrijeme totalitarnije nego neka prethodna. Ovaj
liberalizam i demokracija.
• To je već prava
znanost! Zarobljavanje slobodom.
– Vrlo perfidna. Sve ti dade da bi ti uzeo duh. To je lice Sotone. Sve
ti ponudi, u svjetlu ti se prikaže. Sve ti dade, ali ima svoje uvjete.
Ti zaigraš na ono slatko kao svi, je l? Ili, može te do kraja
pročistiti, da budeš Božji, ali onda si stvarno mučenik u ovome
vremenu. Na svim razinama društva, od malog djeteta, preko školske
dobi, do starosti. U svim strukturama društva današnjim, stil života od
kršćana čini mučenike ako žele živjeti po Božjem. To su mučenici. Oni
su ismijani ako Boga žive danas. To znači da nikoga ovaj sustav ne
štedi. Ovaj sistem čini razdjeljenje.
Ono što je Isus rekao: “Razdijelit ću oca od sina, majku od kćeri, muža
od žene, žito od kukolja.” Ili ćete biti Božji ili vas neće biti.
Foto: Boris Ščitar
To je to. Daj čovjeku sve na slobodu, toliko mu daj
materijalnoga blagostanja da mu se osali srce i duša, tako da više nije
kadar razmišljati zdravom pameću.
Da više nema snage jer je otupio boriti se za opstanak duše. Jer ima
toliko svega u izobilju da je postao bolestan, obijestan, devijantan,
degradiran, nemoralan i otpao od Boga. To je totalitarizam koji ne
ubija samo tijelo. Jer, “ne bojte se onih koji ubijaju tijelo!” Nego –
ubija dušu čovjekovu. Ubija način razmišljanja.
Stres i materijalizam
• Što najviše muči
današnjeg čovjeka?
– Neznanje. Predrasude. Pomanjkanje ljubavi, pomanjkanje mira u duši.
Stresan život. Materijalistički pristup životu. Pristup iz
koristoljublja. Oholost. Egoizam. Manipulacijski pristup životu. Život
u laži. Pomanjkanje istine. A onda gubitak slobode.
• A depresija i
usamljenost?
– To su samo plodovi takvog pristupa životu. Usamljenost vodi u
depresiju.
Foto: Igor Kralj
• Koliko smo dužni pomagati a da ne potrošimo vlastitu snagu? Pogotovo
kad se trudiš a rezultat je nula.
– Ma, ne može pomaganje drugima pojesti vlastitu snagu. Vlastita snaga
se gubi kad čovjek to radi iz koristoljublja. Onda se istroši. Ako to
radiš iz ljubavi, snaga se ne gubi, nego dobiva. A pomoći ćemo onoliko
koliko možemo. Kao da sami sebi pomažemo. Ako slušaš svoje srce i ono
što ti Bog u srcu kaže, onda nećeš pogriješiti.
I Isus je nekad bježao u samoću
Isus je isto nekad bježao u samoću. Rekao bi učenicima - ‘ajmo na drugu obalu. A ono cijele mase za njim tamo. Nekad bi ostao jer bi se sažalio. Nekad bi pobjegao jer mu je trebalo mira. Svakako, što god da je učinio, učinio je ispravno jer je slušao Boga u sebi. Tako i čovjek. Ne na uštrb svojeg odnosa s Bogom nekome pomagati jer neće moći. Treba naći pravu mjeru, ali odustati nikada.
Nismo svjesni da nitko nema Noinu arku
I mene zapanjuje činjenica da nema pojedinačne ni kolektivne svijesti da nitko nema Noinu arku. To me frapira. To, na primjer, da Amerika odbija potpisati Ugovor iz Kyota. Zato što je trenutačno najmoćnija država na svijetu. To je dokaz da nam je opravdano bojati se. I da moramo postati svjesni da baš o meni, da baš o tebi, baš o svakome od nas ovisi budućnost.
Sve imamo. Ništa nemamo
Nikada toliko izobilja hrane. U svako doba godine jagode, trešnje... Sve umjetno. Sve imamo. Ništa nemamo. Izgubili smo znati živjeti s prirodom, izgubili smo odnos s čovjekom, osjećaj sebe, pripadnost Bogu. Izgubili smo pogled na jednost, jednotu, jednostavnost. Konačno, na – jedan. A taj je Bog. A, ako to nemamo, nemamo ništa. I da sve imamo, ne znamo što ćemo s tim. I gubimo sebe. Jer nemamo temelj. Nemamo početak.
Slijedi globalna katarza. Gdje će biti – ili-ili
Gledajmo televiziju, čitajmo novine. Čime oni to hrane dušu čovjeka? Što će biti za 30 godina? Sociolozi bi trebali razmišljati i odgovarati na ta pitanja. Po meni, doći će jedna velika katarza, globalna, gdje će biti ili-ili. Tijek događaja ide ka katarzi. K pročišćenju. Neminovno. Ne treba čovjek biti prorok. Samo malo zdrave pameti da bi se vidjelo da ovo vodi k stvarnoj katarzi.
