Europa i svijet moraju se naviknuti da izbori nisu više što su nekada bili. Donedavno bili su to uhodani, ozbiljni procesi u kojima se znalo tko su ključni igrači, a o pobjedi su odlučivale nijanse, snaga ličnosti koja se nalazila na čelu neke stranke, stil vladanja ili rezultati vladanja. Da, bilo je nekih živopisnih stranaka koje su se nalazile na rubovima političkog spektra, ali one nikada nisu igrale presudne uloge u formiranju vlasti. Da nije bilo korupcije, grabeža, pljačke i drugih vrsta beskrupuloznog političkog ponašanja, ti bi stari modeli opstali zato što su pružali neku vrstu sigurnosti i predvidljivosti. Sve je funkcioniralo dok je svima bilo relativno dobro. No kada je kriza pokazala svoje lice, na vidjelo je izašlo da se politički establišment dobro potkožio i da zapravo nije služio općem, nego svome dobru. I to je kontekst u kojem nastaju stranke poput Syrize i Podemosa ili u kojem jačaju ultradesničarske snage poput Nacionalne fronte Marine Le Pen.
Grčka, Portugal, Hrvatska i Španjolska možda su najočitiji primjeri rasapa tih tradicionalnih modela. Svjedoci smo prijelaznog razdoblja u kojem onaj stari sustav još nije dovoljno slab, a onaj koji se počeo formirati nije dovoljno jak. Manifestacija koja nam se zbiva pred očima svojevrsni je kaos na koji ćemo se morati naučiti. U povijesti književnosti, u trenucima kada se jedan dominantni stil prestane biti vitalan i kada se počinje pretvarati u svoju karikaturu, pojavljuje se neki novi stil koji je sam po sebi negacija onoga koji se raspada i koji je prepun kiča i šunda. No taj novi stil uljez je koji tek treba pokazati da je vitalan i da može iznjedriti umjetnička djela koja će zadiviti prvo one koji su otvoreni novinama, a zatim i širi krug publike. Sve to primjenjivo je i na politiku, a mi smo u razdoblju u kojemu se stari politički sustavi dave u svojoj dekadenciji, grotesknosti i besmislenom kičeraju, a u kojem nove pokrete ili stranke promatramo s oprezom i nepovjerenjem. U ovim turbulentnim vremenima mi građani-birači moramo postati aktivniji, obrazovaniji i upućeniji u sve što se oko nas događa. Ako ne želimo da nas netko prevede žedne preko vode.
I u Europi i u Sjedinjenim Državama događa se gotovo isti proces. Trenutačno je u SAD-u kaos u punom zamahu, i to u obličju republikanskog predsjedničkog kandidata Donalda Trumpa. “Ruski car” Vladimir Putin nahvalio je Trumpa nazvavši ga živopisnom i izuzetno talentiranom osobom. Osobno mislim da je Putin vješt cinik koji se malo narugao i s Trumpom i s cjelokupnom američkom politikom. No Trump, koji definitivno spada u kategoriju političke dekadencije i kiča, sve je to ozbiljno shvatio pa je na Putina počeo gledati kao na svoga izbornog saveznika. Otišao je toliko daleko da je odbio osuditi režimska ubojstva novinara u Rusiji i naglasio da on u to ne vjeruje sve dok ne vidi dokaze za to. Tu se dogodio totalan apsurd – kandidat za predsjednika SAD-a objeručke je prihvatio podršku predsjednika zemlje koja je u principu najveći neprijatelj zemlje na čijem čelu želi biti. Može li šašavije i apsurdnije? Ne, ne može! Ali živimo upravo u takvim vremenima.
Katastrofalna politicka scena cirkusanata je jos mila majka kakvi su tzv. ninovinari odnosno placeni propagandisti, zato se ljudi sve vise i vise okrecu alternativnim medijima.