Idila i mir nedaleko od slovenske granice. U Prezidu, malom gorskokotarskom mjestu odmah pokraj same granice, pronaći ćete kuću Križevih. Jednu posebnu priču otkrit će vam dr. Ivica Križ koji je osnivač Udruge za zaštitu životinja Tetrijeb. I čim uđete u dvorište vidjet ćete manji volarij, jednostavan ograđeni prostor za ptice u kojem su tri mlada tetrijeba. Ovdje, kod Križevih, nalaze se rijetki primjerci ptice koja je od uobičajene u posljednjih nekoliko desetljeća postala ugroženom. U Hrvatskoj ih je ostalo tek oko stotinu.
– Ovdje su mladi, pričekajte malo otići ćemo iznad kuće gdje su odrasli – kaže nam Ivan Križ, Ivičin otac. Mladi su tetrijebi lijepe ptice, ali i prilično zahtjevne. I inače tetrijebi, koji obično žive blizu vrhova planina upravo poput Gorskog kotara ili Sjevernog Velebita, jedu lišće maslačka i radič i to im je sasvim dovoljno. U divljini se snalaze s pupoljcima, sjemenkama, šumskim voćem, kukcima…
– Gledate posljednju životinju koja još postoji, a preživjela je ledeno doba. Začudno, znam puno lovaca koji tetrijeba nikada nisu vidjeli, toliko su rijetki – govori nam gospodin Ivan. Pa kako to?
– Pitat ćete Ivicu, on zna više. U nas se oni ne nude kao neka gastronomska delicija, koliko znam, više ih se lovilo kao trofej. No, nisam siguran da je to moglo dovesti do toga da ih ostane tako malo, govori. Idemo do uređenog staništa gdje je ostatak obitelji.
Križevi su uspjeli u šest godina povećati jato na 14 ptica koje spadaju u red fazanki, dakle ne lete. Tetrijebi koji su stigli Križevima iz Češke čuvaju se u velikom volariju koji se sastoji od dva dijela spojena tunelom. Volarij su izradili sami. Prostor gdje se nalazi omeđen je ogradom napajanom strujom od 14.000 volta, dovoljno da odvrati čak i – medvjeda.
Reagiraju na promjene
– Krenuli smo s dva mužjaka i dvije ženke, uz dozvolu Ministarstva zaštite okoliša i prirode. Uspjeli smo u prve tri godine dobiti još pet mužjaka i jednu ženku, i sada još tri pilića – govori nam dr. sc. Ivica Križ, inače profesor na Teološkom fakultetu u Ljubljani.
Riječ je o tetrijebima gluhanima, potpuno kompatibilnima s pticama koje još obitavaju u našim šumama. Tetrijebi su lijepe ptice, vrlo plahe, gotovo je nemoguće naviknuti ih na prisutnost ljudi. Ako se i priviknu na svojeg domaćina, reagirat će čak i na promjenu odjeće, brkove ili naočale, bilo što novo. Zbog dugog slijepog crijeva treba im relativno malo hrane.
Vješti su u prikrivanju, zimi se mogu ugnijezditi na grani smreke i tamo proboraviti mjesec dana hraneći se samo smrekinim iglicama. Puno je napora dr. Križ uložio u istraživanje tetrijeba i njihova ponašanja te traženje razloga zašto ih danas u Hrvatskoj ima tako malo.
– Stvar je u parenju. Pročitate li bilo koju stručnu knjigu, doznat ćete da je sezona njihova parenja od sredine ožujka do kraja svibnja pa se onda nesu jaja od početka lipnja. I to je u nas ispalo pogrešno. Ne znam zbog čega, ali parenje naših tetrijeba u umjetnom uzgoju jako je suženo, na samo od pet do sedam dana spomenutog perioda. I onda je tu još uobičajena teškoća, a to je da se oni dosta teško pare, teško pronađu pravilni položaj, govori predsjednik udruge za očuvanje ove vrlo rijetke vrste. Kao i kod drugih svojta, riječ je o cijeloj proceduri koja se odvija prije parenja. Uobičajeno je da se sve tetrijebice zaljube u istog mužjaka pa o njemu ovisi povećanje jata. Ako takva privlačnost izostaje, onda će tetrijebice energiju radije potrošiti na perje pa je sezona parenja izgubljena. I kada se jaja snesu, objašnjavaju nam, još je dug put do pilića, tek se jedno ili dva od deset jaja doista i izlegne. Ako uspije, tada piliće treba čuvati jer mogu postati metom drugih tetrijeba.
Priroda poneki put ima doista najčudnije puteve. Najstariji u jatu, mužjak Pele, ima šest godina. Riječ je impozantnoj ptici koju naizgled ne zanima previše to što smo tu. Smireno će se skloniti u svoj zaklon ako mu dosadite i pričekati da se maknete. Mlađi, Pajo, koji je u susjednoj prostoriji s još tri tetrijebice, nije toliko sklon fotografiranju, vješto izbjegava objektiv. Međutim, to vrlo uskoro neće za Paju biti moguće.
– Najbolje bi bilo da odemo do Farjeva laza, to je 12 km odavde, tamo im gradimo novo stanište u koje ćemo ih sve premjestiti. Tamo će biti moguć i fotolov, nešto za što mislimo da bi u ovaj kraj konačno moglo privući ozbiljan broj turista – kaže dr. Ivica Križ.
Sjedamo u automobil i idemo. Tih 12 km nisu obični kilometri. Drugu polovicu puta stalno se penjete, sve do 1000 metara nadmorske visine. Toliko je visoko da se promijeni i vrijeme! No, odjednom se mijenja i cijela percepcija onoga što dr. Križ radi. Od entuzijazma, sve se pretvorilo u pothvat. Pred nama je veliki volarij dug 72 metra, isto toliko širok, a osam metara visok. Nigdje u središnjoj Europi nema ničega sličnog.
– A sve je krenulo od listanja lovačkog magazina gdje sam vidio lijepu sliku tetrijeba pa me odmah zainteresiralo naučiti što više o toj ptici. Otac je bio lovac pa je bilo i literature, iz koje sam, nažalost, doznao i kako oni polako nestaju. Želja mi je bila nešto učiniti pa, ako radiš, radi kako treba. Ovo ovdje je realizacija tog višegodišnjeg interesa i rada s tim pticama – govori nam dok gledamo impresivnu konstrukciju koja mora iznenaditi svakoga, pa i žitelje kraja.
Prostor je omeđen mrežom razapetom između stupova, sve se nalazi na nagibu koji nije izabran slučajno.
Uzgajalište vrijedno 800.000 eura
– Uspio sam objediniti dvije parcele koje su dovoljne da se smjesti ovako veliki volarij. Zemljište je moralo biti i odgovarajućeg nagiba te s pristupom izvorskoj vodi. Jer, sve mora biti prirodno. Iznad je izvor s kojega će voda teći u volarij napajajući sve raslinje koje smo zasadili, osiguravajući vodu i za ptice koje će biti unutra. Tetrijebi će se većinom prehranjivati od prirode, nastojimo da potreba da im se nešto donosi bude što manja. Podigli smo i pet mravinjaka od kojih se primio jedan, odnosno matica je ostala i napravila koloniju. Da je nekome to uspjelo na ovakvoj nadmorskoj visini, jedinstven je slučaj. A omiljena su hrana tetrijeba mravlja jajašca – govori nam teolog i zaljubljenik u tetrijebe kojeg je župan Primorsko-goranske županije Zlatko Komadina 2014. proglasio volonterom godine.
– Doista je sve volonterski uz odličnu suradnju s Veterinarskim i Šumarskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu. Uzgajalište koje vidite vrijedi 800.000 eura. Novac je stigao od sponzora, Primorsko-goranske županije, Hrvatskog lovačkog saveza, LS-PGŽ-a, HEP-a, Hrvatskih šuma… Ali od ministarstva ništa, iako već godinama s njima razgovaramo. No, ne uspijevamo dobiti ni deklarativnu potporu koja nam treba za pristup europskim fondovima. Pa tako ni iz Europe ništa. Pomalo nevjerojatno, tvrde da postoje i druge ugrožene vrste, ali nemaju popis prioriteta pa da barem znamo kada nešto možemo očekivati, kada će tetrijeb doći na red. Zato su naš trud već prepoznali neki drugi, National Geographic, primjerice, čiji se fotograf iz Italije već javio sa željom da napravi priču o svemu ovome, kaže dr. Križ.
I bit će toga još, nada se, jer sve je napravljeno upravo za fotolov gdje je baš zbog nagiba moguće s vrha snimiti tetrijebe koji se čuvaju u volijeri, a da ih se ne uznemiri. Po svemu je ovo jedinstveno mjesto u ovom dijelu Europe.
– Ostaje da zatvorimo financijski dio priče, godišnji je budžet nešto manje od 214.000 kuna, sve je napravljeno tako da je potreban jedan radnik koji bi održavao volarij, dopunjavao izvore hrane. Sve je osigurano, a želimo postaviti i nadzorno-upravljački sustav tako da je prisutnost čovjeka što manje potrebna. I jasno, očekujemo da u ovim uvjetima sada malo jato naraste u jednu ozbiljnu koloniju. No, sve to košta, svaki je sponzor dobrodošao, a namjera je, čini mi se, doista plemenita – kaže dr. Ivica Križ.
Napokon nesto i plemenito I edukativno.