Oglas u lokalnim novinama u San Franciscu pozivao je sve stanovnike toga grada koji se protive obveznom nošenju maski u vrijeme pandemije te da okupe u dvorani Dreamland. Organizatori, skupina nazvana Liga protiv maski, najavljivali su jednostavan program – predviđeno je bilo tek čitanje odlomaka iz državnog zdravstvenog biltena u kojem se kaže da je nošenje maske beskorisno. No krv okupljenih – a bilo ih je nekoliko tisuća – proključala je, skočili su na noge i predlagali izlazak na ulicu i nerede jer te proklete maske, bili su ogorčeni, ograničavaju njihova prava i slobode. Dosta je terora, jednoglasno su zaključili, spremni i na obračune s policijom, koji će uslijediti koji dan poslije, krajem siječnja te 1919. godine kad je San Franciscom, kao i ostatkom svijeta harala španjolska gripa.
Analiza koristi i štete
U principu, što je problematično u komadu tkanine da izaziva isti bijes kod jednog dijela ljudi danas kao i prije 101 godinu? Zašto takav žestok otpor ne izazivaju, na primjer, pojasevi u autu, također osmišljeni da sačuvaju živote? Da, pod maskom je vruće, naočale se magle, nekome disanje nije najugodnije, ali ako je to zaista jedina zaštita zdravlja drugih i sebe koju imamo, onda odgovor na prijezir prema maskama, koje u Hrvatskoj neki podrugljivo nazivaju “brnjicama”, te onima koji ih ne nose ne spada u racionalnu sferu te ga treba potražiti dublje, u amalgamu psihologije, ideologije, obrazovanja i okolini.
– Pandemije su u osnovi psihološki fenomeni. Kontrola bolesti dolazi samo ako i kada se svi slože da će činiti određene stvari, da će pokriti usta dok kašlju, da će prati ruke, održavati udaljenost ili pak primiti cjepivo – kaže kanadski klinički psiholog sa Sveučilišta u Britanskoj Kolumbiji Steven Taylor, autor knjige “Psihologija pandemije”.
Isto kao i za pandemije španjolske gripe, i sada za pandemije koronavirusa dio odgovornosti snose političari i zdravstvene vlasti, pa i one na svjetskoj razini, kao što je Svjetska zdravstvena organizacija. Smjernice o tome trebamo li nositi maske bile su u najboljem slučaju nedosljedne. Kad se tomu doda činjenica da je svijetom zavladala nestašica maski pa je tako u Velikoj Britaniji Nacionalna zdravstvena službi (NHS) maske kupovala od sex shopova za medicinske kink fetiše, poput MedFetUK, počela su se postavljati pitanja vodi li se rad zdravstvenih i političkih tijela nekim drugim razlozima, a ne samo zdravstvenima. Onog trena kad javnost osjeti, ispravno ili pogrešno, da se iza neke odluke krije politička intencija, povjerenje puca i kod jednog broja ljudi rezultira namjernim kršenjem pravila, dok će drugi dio radije prihvatiti savjete od neznanaca. Usto, erozija povjerenja u znanstvenu zajednicu ionako je sveprisutna, teorije zavjere se kao plamen šire internetom te je širom otvoren put relativizaciji medicinskih tumačenja i njihovoj selektivnoj primjeni. A maske nisu Djed Mraz ili jeti, da možeš ili ne moraš vjerovati u njega.
VIDEO Pravni stručnjaci odgovaraju na pitanje: Mogu li se kazniti oni koji ne nose maske?
Od kad je francuski liječnik Paul Berger prvi put krajem prošlog stoljeća stavio gazu preko lica, maska je postala zlatni standard zaštite, ponajprije pacijenta. To pak otvara novi set problema – koga štiti koja maska, onoga tko je nosi ili okolinu? I koliko su ljudi spremni “žrtvovati” svoj komoditet, ali i snositi štetu da bi zaštitili druge. Dosadašnja istraživanja pokazuju kako se ljudi ne žele žrtvovati za druge kad je korist od toga neizvjesna. Upravo ta neizvjesnost, inherentna zaraznim bolestima, pruža idealne uvjete za njihovo širenje. Ljudi u svakodnevnom životu rade odabire, često se vodeći analizom koristi i štete.
Oni koji su odlučili nositi maske nisu nužno slijepi sljedbenici odluka, nisu ovce, kako ih pogrdno nazivaju. Iza njihove odluke stoji jednako vrijedna kalkulacija kao i kod onih koji odbijaju nositi maske. Odvagnuli su dobrobit za sebe, svoju obitelj ili puku činjenicu da pošast treba zaustaviti da se život normalnije nastavi i zaključili da su benefiti maski veći od štete. David B. Abrams iz newyorške Škole javnog zdravstva smatra da polarizacija oko maski može biti svedena na jedno: budući da su nam i virus i pandemija toliko nepoznati, ljudi se grčevito drže onoga što im je ulijeva osjećaj sigurnosti u tome momentu.
– Ljudi imaju jak urođeni instinkt za preživljavanje, koji se stimulira pod prijetnjom nepoznatog neprijatelja. U takvim trenucima ljudi postaju senzibilizirani i aktivira se fiziološki mehanizam bijega ili sukoba, a za neke je sukob usmjeren prema odredbi o maskama – objašnjava Abrams. U svim tim argumentima protiv maski posebnu pozornost privlači onaj koji se ne mijenja 100 godina i koji apostrofira obvezu nošenja maski kao kršenje građanskih prava. Za razliku od drugih zakona – primjerice onoga o korištenju pojasa – ovo je situacija u kojoj se od javnosti traži da usvoji neko ponašanje bez konvencionalnog procesa donošenja zakona. Osobama koje kao argument povlače pitanje građanskih prava najbolje je odgovoriti da su u ovom slučaju život i sloboda isto, objašnjavaju psiholozi.
Ritualno ponašanje
Ovdje u jednadžbu ulazi i spol. Žene su općenito sklonije poduzimati mjere da zaštite zdravlje, dok se muškarci češće upuštaju u rizična ponašanja.
Kad se pojavio HIV, ključni dio odgovora javnog zdravstva sastojao se u poticanju korištenja kondoma. I ta je preporuka izazvala kod određenog dijela muškaraca otpor, a znanstvenici su kao krivca za odbijanje korištenja zaštite identificirali “ideologiju muškosti”. Danas, kažu neki, maske su zapravo postale “kondomi za lice”. Zasigurno, odabir da ne nose najjednostavniju zaštitnu opremu tijekom pandemije istovremeno je i rizik i avantura.
– Ta “celuloidna muškost”, mišići na ekranu, utjelovljena u likovima koje je glumio Arnold Schwarzenegger, predstavlja “dominantni zapadni primjer muškosti”. Ti likovi s ekrana, unatoč mišićima, razrađenim tjelesnim oklopima i oružju koje su nosili u filmovima, nikada ne bi na sebe stavili jednostavan predmet, fizičku barijeru i zaštitu od bolesti jer virusi mogu osjetiti strah – kaže znanstvena novinarka Emily Willingham. Kao u vicu koji kaže da Chuck Norris poslao koronavirus u samoizolaciju. No ima društava, posebice u Aziji, gdje je nošenje maski u velikom dijelu općeprihvaćeno i postalo kulturološka norma i prije pojave koronavirusa, i zbog svježih sjećanja na epidemiju SARS-a i zagađenog zraka.
– Stavljanje maske svaki dan prije izlaska postalo je ritual, gotovo poput odijevanja službene odore, a kod ritualnog ponašanja osobom vlada osjećaj da mora ispuniti standarde koje odora predstavlja – kaže bihevioralni ekonomist i profesor sa Sveučilišta u Hong Kongu Donald Low.
Ljudi su kao vrsta skloni osjećaje pokazivati na licu te ga koristiti za komunikaciju, što maske blokiraju. Stoga nošenje maske djeluje dvosmjerno – u pojedincu suočenom s osobom s maskom može izazvati nelagodu, no i osobe koje nose masku među onima nepokrivena lica osjećaju se “čudno”. Njemački znanstvenici zaključili su da kazne mogu tek malo pomoći, ali pritisak vršnjaka i okoline puno doprinose. Primjeri nošenja maske i stalna izloženost pokrivalima djeluju kao katalizator koji može pomoći otkloniti osjećaj nelagode ili čak promijeniti stavove o najjednostavnijoj i za sada jedinoj metodi zaštite koju imamo.
Jako glupa usporedba, za tu masku NITKO nezna dali pomaze ili ne, no nosi se zbog preventive, ili je sad vazno ili ne, ali ta usporedba sa pojasom je stvarno glupa, jer svi dobro znamo ako nemamo pojas a sudarimomo se da je opasno po zivot , jer je vec milionima spasio zivot ...............#ä+ü-.,§$%&!