U Hrvatskoj nikako da završe verbalni, ideološki i svjetonazorski ratovi, koji se ciklički potpaljuju gotovo svake godine premda smo duboko zakoračili u 21. stoljeće. Svi se sjećamo mučnih scena u Vukovaru kad su, prije četiri godine, po nalogu Vlade Zorana Milanovića na državnim ustanovama osvanule dvojezične ploče, s natpisima na latinici i ćirilici.
Premda je Vlada samo provodila zakon, njezin je postupak izazvao opravdan gnjev i Vukovaraca i ostalih hrvatskih građana. Gnjev je kulminirao razbijanjem ploča, sukobom s policijom, ali i opravdanim zahtjevom da se Vukovar proglasi mjestom pijeteta kako bi se i zakonom osiguralo poštovanje i mir vukovarskim žrtvama, kojima je ćirilica simbol okupacije, strašne patnje i smrti. Svima koji su trezveno ocjenjivali Vladin postupak bilo je jasno da je to bio posve nepotreban čin koji je tamošnjim Srbima i Hrvatima donio samo štetu, a vukovarskim Hrvatima iznova otvorio rane. K tomu, iskopan je još jedan rov u ionako podijeljenom društvu.
Novi zamah podjelama, ovaj put ideološkim, dala je HOS-ova ploča s proskribiranim pozdravom “Za dom spremni” koja je u studenom 2016. postavljena u Jasenovcu, mjestu koje simbolizira ustaški zločin i strašnu patnju ponajprije Srba, Roma i Židova. Taj vrući krumpir dopao je u ruke , ni krivoj ni dužnoj, Vladi Andreja Plenkovića, koja kalkulira umjesto da Jasenovac jednostavno proglasi mjestom pijeteta (kao što je to predlagao i naš kolumnist Ivan Hrstić) i ukloni ploču. I nitko joj ništa ne bi mogao prigovoriti, jer svatko razuman mora razumjeti da ustaškom pozdravu nije mjesto u Jasenovcu.
No HDZ se, po svemu sudeći, odlučio na “zakon spojenih posuda”: promijenit će ime Trga maršala Tita u Zagrebu i time utrti put za micanje ploče u Jasenovcu. Kamo sreće da taj čin ne izazove sukobe slične onima u Vukovaru otprije četiri godine. Kamo sreće da simbolički označi kraj ideološkog rata i izlazak iz rovova. I da se napokon okrenemo budućnosti. Jedino to spasit će našu zemlju i naš narod. Nikakve ploče!
Dakle, kakve veze ima glorifikacija jednog poremećenog antifašističkog masovnog ubojice stotina tisuća nevinih ljudi s pijetetom jedanaestorici poginulih branitelja na mjestu njihove pogibije? Kako je to točno usporedivo? Skidanje ploče poginulim braniteljima ne bu išlo. Ljudi su bili hrvatski branitelji, časno su se borili, poginuli su u obrani svih nas, i najmanje što zaslužuju je spomen ploča s oznakom koju su nosili na rukavu kad su poginuli. Kraj priče.