Unatoč pokušajima primirja, sukob na Gorskom Karabahu ne jenjava. Obje strane optužuju jedan drugog za kršenje uvjeta humanitarne obustave vatre a Baku je zasad odlučan u nakani da u potpunosti oslobodi Gorski Karabah i sedam okupiranih susjednih regija. Svaku provokaciju od strane snaga nepriznate republike Arcah azerbajdžanska vojska koristi za daljnji prodor i oslobađanje strateški važnih sela i mjesta.
Svaki dan sa bojišnice stižu različite informacije i dezinformacije. Samo jedno je sigurno – konflikt koji je od kraja '80-h godina pa sve do primirja 1994. odnio više od 30 tisuća života te milijune drugih ostavio bez krova mora se jednom završiti. Verificirani, kontrolirani i bezuvjetni prekid rata te povratak strana za stol pregovora jedino je logično rješenje. No kako bi se to ostvarilo, zemlje Minske grupe OESS-a moraju inzistirati na implementaciji svih prijašnjih rezolucija a Armensko vodstvo treba u sebi naći političku volju i hrabrost da prizna očigledne stvari.
Čiji Karabah?
Prema međunarodnom pravu, Gorski Karabah je neotuđiv teritorij Azerbajdžana, koji se trenutno nalazi pod armenskom okupacijom. Status Gorskog Karabaha za međunarodnu zajednicu nije upitan. Vijeće sigurnosti UN-a je 1993. godine usvojilo četiri rezolucije koje su potvrdile okupaciju i naredile Armeniji bezuvjetno povlačenje. U rezoluciji 1416 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o stanju u Gorskom Karabahu iz 2005. jasno piše da okupacijom stranog teritorija zemlja članica grubo krši preuzete u Vijeću Europe obaveze. Secesija neke regije, stoji u rezoluciji, može se postići isključivo zakonitim putem a ne nasiljem, etničkom čistom i de-facto aneksijom.
Od Vijeća sigurnosti do NATO ili EU komisije, takvih je rezolucija i primjera potvrde teritorijalne cjelovitosti Azerbajdžana i više nego dovoljno.
Armenija pak tvrdi da zbog gotovo u potpunosti mono-etničke slike stanovništva Karabaha te povijesti Armenaca na tom području, regija jednostavno ne može biti azerbajdžanska.
No, u svijetu poslijeratne arhitekture sigurnosti, suvereniteta i međunarodnog prava povijesni argumenti i potraživanja koja se temelje na povijesnim pravdama i nepravdama obično se smatraju neslanom šalom ili nacionalnim radikalizmom. Uostalom, Hrvatska nažalost i više nego dobro zna kakve su posljedice kada jedna država tvrdi da ima povijesno pravo na tuđi teritorij jer su na njemu grobovi, krv ili duh tog naroda.
Što god se događalo prije Sovjetskog saveza ili tijekom njegove vladavine nije relevantno. Jer suverenitet država bivšeg Sovjetskog saveza počinje njegovim raspadom uz primjenu principa uti possidetis juris. To je princip međunarodnog prava koji možemo prevesti kao "kako je bilo prije, tako ostaje". Nakon secesije, novonastale države zadržavaju one granice, koje su imale u sastavu starih tvorevina. Kada se raspao SSSR, sve su bivše republike osim baltičkih zemalja 1991. u Minsku potpisale sporazum o stvaranju Zajednice nezavisnih država u kojem se naglašavala teritorijalna cjelovitost i nepovredivost granica – granica koje su sovjetske republike imale u sastavu SSSR-a. Isto je potvrđeno i u deklaraciji iz Alma Ate 1991. Britanski znanstvenik i pravnik Malcom N. Shaw objašnjava se, iako ne eksplicitno naglašen, princip uti possidentis juris u procesu reguliranja raspada SSSR-a sam po sebi podrazumijevao. Isti je princip bio međunarodnopravna osnova priznanja suverenih država tijekom raspada Jugoslavije, a zbog čega su velikosrpska agresija na Hrvatsku i drugi pokušaji prekrojavanja postojećih granica bili najblaže rečeno neprihvatljivi.
Greška 404
Svi su prošli lideri Armenije više-manje shvaćali da su bilo kakve ideje o neovisnosti ili pripajanju Karabaha iracionalne. Nema boljeg primjera od činjenice da ni Armenija ne priznaje neovisnost tzv. Republike Arcah. Stoga je armenska visoka politika davala prednost statusu quo, procjenjujući da je bolje ne riskirati postojeći politički, kulturni i obavještajni utjecaj Armenije na Karabahu.
Napetost je počela rasti nakon što je u kolovozu 2019. novi armenski premijer Pašinjan posjetio Karabah i pred mnoštvom ljudi izjavio: da je „Karabah Armenija i točka“, nakon čega je sa ostalima uzvikivao slogane za „ujedinjenje“.
Osim što je izazvao gnjev Bakua, Pašinjan je tom provokacijom i slabom političkom procjenom zapravo ogolio činjenicu da ideja spajanja Karabaha i Armenije nije težnja Karabaha već politički konstrukt Erevana i samog Pašinjana. Istraživanje javnoga mišljenja u Armeniji i Karabahu, koje je nedugo nakon Pašinjanove izjave proveo stručnjak za post-sovjetski prostor prof. Gerard Toal, pokazalo je da ideju pripajanja Karabaha podržava 78% Armenaca ali samo 33% stanovnika Karabaha. Armenski predsjednik pokušao je otvoriti stranicu realnosti koja jednostavno ne postoji.
Računica da će se Moskva odlučno umiješati i postaviti ultimatum Azerbajdžanu također je bila promašena. Prema riječima Alexandra Baunova iz moskovskog centra Carnegie, radi se o tome da Moskva jednostavno nema za što ne voljeti Azerbajdžan. Razvojna putanja suvremenog Azerbajdžana nije bila anti-ruska, pro-zapadna a ni pro-islamistička. Azerbajdžan ne predlaže alternativne interpretacije završetka Drugog svjetskog rata i uloge SSSR-a u svjetskoj povijesti. Proces de-komunizacije i odmicanja od Rusije bio je dovoljno tih i odmjeren a službeni Baku nije nastojao pridobiti simpatije drugih na račun kritike Moskve.
S druge strane, aktualna vlada Pašinjana došla je na vlast putem uličnih prosvjeda, što je u očima Kremlja težak krimen. Osim toga, Moskvu iritira činjenica što je dozvolio sudski progon bivšeg predsjednika Kočarjana.
Zato je u određenom smislu za Putina upravo Armenija, ne Azerbajdžan, enfant terrible koji više od dvadeset godina izbjegava ispuniti svoje obaveze. Kremlj shvaća da je loša sigurnosna situacija u ruskom dvorištu posljedica političke prokrastinacije Erevana a ne nekih prohtjeva Azerbajdžana ili transkontinentalnih ambicija Turske. Osim toga, velike zemlje općenito ne vole kada ih mali guraju u binarne izbore i promašene okršaje.
À la guerre comme à la guerre
Konflikt na Karabahu ne vodi se samo oružjem na terenu već i u javnom te digitalnom prostoru gdje Armenija koristi pouzdanu i provjerenu taktiku apeliranja na povijest i vjeru kako bi uvjerila svijet i medije da muslimanski Azerbajdžan provodi genocid nad kršćanskim armenskim stanovništvom. Razumljivo, Turska je jedan od centralnih aktera.
Erdogana se predstavlja kao obnovitelja Otomanskog carstva koji preko Karabaha kani doći do austrijskih granica. Prijateljstvo i uzajamna pomoć Azerbajdžana i Turske je tako a priori loša stvar i prijetnja, unatoč tome se radi o dopuštenom i normalnom formatu međunarodne suradnje koji ima manju težinu od pravog sigurnosnog saveza.
U nekim situacijama se dosta neprikladno koristi velika tragedija armenskog naroda 1915. u suvremene političke svrhe. Često se sreću impozantne fotografije svećenika sa automatskim puškama i velikim križevima kojima se stanovnicima Europe i SAD-a vjerojatno šalje subliminalna poruka.
No, rezultati istraživanja nevladinih udruga za ljudska prava na terenu upućuju na to da je rat prljava igra bez obzira na visoke riječi.
Tako su prema svježem izvještaju ugledne Human Rights Watch, armenske snage pri napadu na grad Barda koji se nalazi 230 kilometara zapadno od Bakua koristile međunarodnom konvencijom zabranjeno kazetno streljivo. U napadu je poginula 21 osoba a 70 ih je ranjeno.
Nama kazetne bombe nažalost nisu ni teorija, ni fotografija. Sjećamo se razornih posljedica nemilosrdnog raketiranja raketnim bacačima Orkan i diaboličnih zvončića, koji su nastavljali oduzimati živote vojnika, policajaca i civila čak i ako nisu eksplodirali u inicijalnim napadima.
Stručnjaci HRW su analizirali slike ostataka i krhotina bombi koje su nakon napada na terenu slikali međunarodni i lokalni novinari. Jedan set fragmenata identificiran je kao kazetna raketa Smerč (hrv. oluja, pijavica) a drugi kao zrakoplovna kasetna bomba sa padobranom, također Smerč.
Prema postojećim informacijama, separatističke snage Gorskog Karabaha ne posjeduju višecjevne raketne bacače Smerč. Posjeduje ih Armenija. Stoga je jasno da su armenske snage u tajnosti direktno napale neosporavani teritorij Azerbajdžana ili su opskrbile snage Gorskog Karabaha razornim i zabranjenim oružjem. „Armenija mora odmah prestati rabiti kazetno streljivo ili njime snabdijevati snage Gorskog Karabaha“, stoji u izvještaju HRW.
I Azerbajdžan se u tom istom izvještaju proziva za korištenje nedopuštenog oružja. Konvencija o zabrani kazetnog streljiva UN-a stupila je na snagu 1. kolovoza 2010. godine. Iz komercijalnih razloga nisu je potpisale sve krupne zemlje-proizvođači poput SAD-a, Rusije i Kine. Zbog stanja rata, nisu je potpisali ni Armenija i Azerbajdžan. Nažalost, à la guerre comme à la guerre.
Ruska kočnica
To nam samo govori da krvoproliće mora stati. Ljudski životi su nažalost bespovratno izgubljeni u konfliktu koji se mogao izbjeći. No postoje li danas ikakve dobre opcije? Godine 2007. OESS je u Madridu predstavio paket mjera i uzajamnih ustupaka za rješavanje konflikta. Armenija je trebala u cijelosti napustiti sva okupirana područja oko Karabaha. Dvije regije koje spajaju Armeniju i Karabah postale bi koridor sa mirotvorcima. Zauzvrat, Azerbajdžan je morao osigurati privremenu autonomiju Gorskog Karabaha do provođenja pravno obvezujućeg plebiscita o njegovom statusu. Madridski položaji još uvijek su dobra odskočna daska za dijalog unatoč tome što su strane sve ove godina izbjegavale poduzeti konkretne korake ka implementaciji položaja.
Azerbajdžanski predsjednik Ilham Alijev tvrdi da je spreman razmotriti stvaranje „kulturne autonomije“ za etničko armensko stanovništvo na Karabahu. Alijev je također dodao da nema ništa protiv stranih promatrača i mirotvoraca.
Hoće li Armenija pristati? Položaj Armenije u ovom je konfliktu sve teži. Premijer je već smijenio zapovjednika granične straže Vaginaka Sarkisjana, šefa protuobavještajnog odjela Nacionalne sigurnosne agencije, general bojnika Hovanesa Karumjana te direktora armenske obavještajne agencije Argisti Kjarmjana zbog gubitaka na bojišnici. Osim toga, zapovjednik obrambenih snaga nepriznate republike Arcah teško je ozlijeđen.
Kako stvari stoje, upravo bi glavni saveznik Armenije u Organizaciji za kolektivnu sigurnost mogao biti taj, koji će prisilno potegnuti ručnu. Rusija je već dala do znanja da ne razmatra voluntarističke interpretacije. Nakon službene molbe o pomoći u okviru Organizacije, Rusko ministarstvo vanjskih poslova je izjavilo da je voljno pridržavati se principa kolektivne obrane ali samo u slučaju napada na teritorij suverene Armenije. Budući da pripada Azerbajdžanu, Karabah i okršaji na njemu ne mogu biti legalni i legitimni razlog ruskog ulaska u rat.
I više od toga, Vladimir Putin je na investicijskom forumu banke VTB izjavio da je „Rusija od početka razmatrala mogućnost vraćanja Azerbajdžanu pet, a zatim još dvije regije koje kontrolira Armenija“, uz uvjet suradnje sa Armenijom i nekog posebnog položaja zone Karabaha.
Budući da će se morati nositi ja jačanjem turskog utjecaja u svom dvorištu u slučaju prolongacije konflikta i možebitnim radikalnijem i jačem odmicanju Armenije od Rusije kao reakcija na pasivnost, Moskva će tražiti način da obustavi rat i smanji svoje sigurnosne i reputacijske gubitke. Moskva može, ako poželi, izvršiti pritisak na Armeniju te u nekom krajnjem slučaju potaknuti režimske promjene. Armeniji ne preostaje ništa drugo osim da pokuša „izmamiti“ napad na svoj teritorij kako bi još jednom mogla apelirati na kolektivnu obranu.
