Impresivni i za hrvatske pojmove golemi Gaylord National Resort & Convention Center u neposrednoj blizini Washingtona nije mogao primiti sve američke konzervativce koji su željeli poslušati svog predsjednika. Odnos koji je Trump uspostavio s tom publikom impresivan je koliko i zabrinjavajući.
U dvorani prepunoj konzervativaca svih uzrasta iz cijele Amerike Trumpova karizma i dopadljivost doista dolaze do izražaja. Oni jednostavno vole Trumpa i s njime na čelu očekuju pobjede kakvima se donedavno ni u najluđim snovima nisu nadali. Amerika će opet biti velika. Ono što se na prvi pogled da primijetiti je da upijaju svaku njegovu riječ i jako mu vjeruju. I to je ono što treba buditi zabrinutost jer, unatoč tome što se udomaćio u tom dijelu spektra, Donald Trump nije konzervativac. Da bi s njime doista pobjeđivali sljedećih sedam godina, američki konzervativci moraju početi nastupati iz pozicije nepovjerenja, kontrolirati svaki njegov potez i stvarati pritisak. Toga zasad nema ni u tragovima. Još uvijek traje medeni mjesec u braku koji je sve samo ne prirodan.
Kao član delegacije europskih konzervativaca (ACRE) nazočio sam Konferenciji konzervativne političke akcije (CPAC), najvećem godišnjem okupljanju konzervativaca u SAD-u. Prvo što kao Europljanin primijetite svaki put kad nogom stupite na američko tlo je koliko je sve veliko. Građevine, ceste, automobili, obroci… Takav je i centar Gaylord koji je, unatoč pozamašnim dimenzijama, bio pun kao mravinjak. Još jedna razlika u odnosu na Europu je velik broj mladih ljudi prisutnih na konferenciji. Usudio bih se reći da su bili uvjerljiva većina. Ta četiri dana bilo je sasvim normalno vidjeti mlade parove kako se probijaju hodnicima držeći se za ruke. U Europi je politička konferencija konzervativaca valjda posljednje mjesto na koje bi mladić izveo svoju djevojku.
Gospodin Brexit
Razlike u percepcijama između Europljana i Amerikanaca svakako su utjecale i na izbor govornika koji su predstavljali Stari kontinent. Bili su to mlada Marion Maréchal-Le Pen, francuska političarka i nećakinja poznatije Marine, i neuništivi Nigel Farage, zastupnik u Europskom parlamentu i bivši predsjednik euroskeptičnog UKIP-a. Kad u Europi pomislite na konzervativizam, teško da će vam pored toliko istaknutih političara i intelektualaca tradicionalističke provenijencije, njih dvoje prvi pasti na pamet, ali Trumpova Amerika je nešto drugo. Iako dolazi iz djedove frakcije Nacionalne fronte koja je tradicionalno katolička i ekonomski desnija od one koja podržava Marine, retorika Marion Maréchal-Le Pen, kao i Farageova, prvenstveno je antiuseljenička i euroskeptična, u čemu se ni najmanje ne razlikuje od svoje tete koja sasvim sigurno nije konzervativka. No američki konzervativci u Europi ponajprije vide poprište kulturnog rata protiv islama i borbe s bruxelleskom zvijeri koja utamničuje slobodne nacionalne države. Bilo bi previše smjelo reći da u takvom pogledu na stvari nema i ponešto istine, ali realna je slika daleko od preuveličavanja koje se može čuti od govornika poput ovo dvoje.
– Francuska je u procesu transformacije od najstarije kćeri Katoličke crkve u malenu nećakinju islama. Terorizam je samo vrh ledenog brijega! – grmjela je s pozornice mlada Le Pen i dobila ovacije publike koja je otvoreno negodovala na svaki spomen Europske unije. Realnost je ipak ponešto drukčija. Koliko god useljenička politika i politika azila EU bile sulude i autodestruktivne, francuske katoličke korijene iščupali su sami Francuzi i to puno prije nastanka europskih integracija. Desni revolucionari ovdje imaju istu priču kao njihova braća na ljevici – uvijek je netko drugi kriv. Ovima zdesna to su u pravilu imigranti, muslimani, Soros i globalisti, a onima slijeva kršćani, bijelci, muškarci i kapitalisti. Prihvaćanja vlastite odgovornosti, što je jedna od glavnih odlika konzervativaca, nema ni u tragovima.
Farage je pak mnoštvu najavljen kao Gospodin Brexit, što je samo nastavak napuhavanja njegova osobnog brenda kako bi i nakon odlaska iz Europskog parlamenta mogao dobro živjeti. No svaki dobar poznavatelj britanske političke scene zna da je on daleko od najzaslužnijeg za pobjedu zagovornika izlaska iz Europske unije na referendumu. Farage je dugo godina bio najglasniji kritičar Europske unije i tako, vrlo vjerojatno nesvjesno, odrađivao posao za torijevske ideologe koji si takve nastupe, kao visokopozicionirani članovi, parlamentarci i ministri velike stranke, nisu u tom trenutku mogli dopustiti. S vremenom je sve više gubio kontrolu nad UKIP-om jer su mu prilazili torijevski euroskeptici koji su, kao zastupnici u Westminsteru, bili kapitalci za stranku bez vlastitih zastupnika u britanskom parlamentu. On ih je jedva dočekao, misleći valjda da dolaze zbog njegove genijalnosti, ali ti su prelasci, naravno, bili dio šire strategije pritiska na Davida Camerona i pitanje je koliko je tadašnji lider UKIP-a toga bio svjestan. Da je bilo potrebno, još su neki torijevski zastupnici bili spremni prijeći u njegovu stranku i potpuno mu je preoteti. No budući da je “Vote Leave” pod vodstvom torijevaca postala službena kampanja za izlazak, umjesto “Leave EU” koju je vodio Farage, posao je odrađen uz minimalne žrtve na strani euroskeptičnih konzervativaca.
Niz dlaku fanovima
CPAC je dokazao da Amerikanci imaju dosta pojednostavljen pogled na Europu, ali isto vrijedi i obrnuto. Najbolje se to vidi na primjeru Drugog amandmana koji je, nakon pokolja u školi na Floridi u kojem je stradalo 17-ero ljudi, bio glavna tema konferencije. Europljani inzistiranje američkih konzervativaca na pravu na posjedovanje i nošenje oružja često smatraju svojevrsnom opsesijom običnih primitivaca kojima je jedini cilj što lakše kazniti nekog crnca ili pripadnika neke druge manjine kojega zateknu na svom posjedu. Priča je, naravno, puno složenija od toga.
Amerikanci, za razliku od nas, u državi ne vide svog zaštitnika. Njihova je tradicija u tom smislu potpuno drukčija od europske. Pravo na posjedovanje i nošenje oružja predstavlja im sredstvo zaštite – ne toliko od tuđina koliko od svojih vlasti, te jamstvo da onaj tko zasjedne u Bijelu kuću i na Capitol Hill nikad neće tek tako moći poslati vojnike plaćene od države da porobe vlastiti narod. Ukidanje Drugog amandmana, o čemu se često može čuti iz liberalnih krugova, američkim konzervativcima doslovno predstavlja put prema diktaturi.
Kad je Trump u svom 75-minutnom govoru na konferenciji publici postavio pitanje o tome žele li radije smanjenje poreza ili Drugi amandman, mnoštvo mu je dalo jasan odgovor. Iako su iz njihove perspektive i visoki porezi sredstvo porobljavanja, pravo na posjedovanje i nošenje oružja uz privatno je vlasništvo najveći izraz slobode pojedinca kojega se veći dio Amerike nikad neće odreći.
I ostatak Trumpova govora išao je niz dlaku fanovima koji su ga dočekali kako rock-zvijezdu. Bio je vidno opušten, vrlo zabavan, ali na trenutke i pomalo otrovan. Podulji govor bio je tipični predizborni i iz njega se lako moglo iščitati da predsjednik SAD-a neće dozvoliti da ga izbori za Kongres ove godine neugodno iznenade i ostave bez većine u oba doma. Sve je bilo isto kao u kampanji – jasne poruke, motivacija baze, udaranje po mainstream medijima, a čak se našao i neki nesretni prosvjednik s kojim se mogao narugati. No najvažnija je poruka bila ta da pokret koji je stvorio s narodom ne smije izgubiti na entuzijazmu kako Demokrati ne bi preuzeli Kongres. Zna Trump da bi to jako otupjelo njegovu oštricu, onemogućilo ga u izgradnji zida na granici i dovelo u neugodnu situaciju prije sljedećih predsjedničkih izbora.
Ovogodišnji je CPAC bio posve u službi Donalda Trumpa, što potvrđuje i lista govornika. Potpredsjednik SAD-a Mike Pence, Trumpova ministrica obrazovanja Betsy DeVos, šerif David Clarke, savjetnica predsjednika Kellyanne Conway, Linda McMahon zadužena za malo poduzetništvo, voditelj Sean Hannity s Fox Newsa… Malo je tu bilo disonantnih tonova, a čak su i poneki istaknuti kritičari poput popularnog mladog komentatora Bena Shapira za ovu prigodu promijenili ploču.
Preoteo Tea Party
Dobri poznavatelji CPAC-a bez veće rezerve ocjenjuju kako je sadržajno ovo bila najslabija konferencija u posljednjih desetak godina. Izložbeni prostor koji je nekad zauzimao velik broj izlagača – raznih organizacija civilnog društva, ekonomskih instituta i think-tankova konzervativnog i libertarijanskog predznaka, ove je godine zjapio poluprazan unatoč rekordnom broju posjetitelja. Evidentno je da je Trump preoteo Tea Party agendu kojoj je ova konferencija dugi niz godina bila najveći izlog i da se sve veći broj intelektualaca i policy-making profesionalaca ne pronalazi u novim okolnostima. Samom Trumpu to vjerojatno politički neće štetiti jer su Demokrati toliko isključivi da nijedan njihov kandidat ne može promijeniti odnose na sceni, ali postavlja se pitanje u kakvom će stanju konzervativni pokret u Americi dočekati kraj Trumpove vladavine. Bez novih ideja na republikanskoj strani spektra koje se teško mogu roditi u prostoru kojem nedostaje kvalitetne rasprave, Demokrati bi nakon Trumpa mogli doći u priliku vladati Amerikom puno dulje nego što mnogi konzervativci danas mogu zamisliti.
Plenkovic i HDZ oko njega nemaju petlje identificirati fake-news kao sto je ucinio Trump, a koji zahedno sa oporbom uapjevaju paralizirati cijelu vladu i zemlju. Sorosev N1 ce vam doci glave i razoriti RH ako im ne stanete na putt kao sto je to Trump ucinio CCN-u, NBC-u i slicnima.