Imao je 18 godina kada je čuo jednu vijest zbog koje je odlučio napustiti dobar i ugodan život u Njemačkoj i krenuti prema nesigurnosti koju nose ratna vremena.
– Bila je 1991. godina, imao sam 18 godina. Živjeli smo u Stuttgart Bad Cannstattu, igrao sam košarku, nikakvih briga nisam imao. Imao sam sve, nosio jaknu Chevignon, vozio Kadett, imao novca, bio zgodan i djevojke su me voljele – sjeća se Andrija za Fenix.
Sve to palo je u vodu kada je na televizijskom ekranu pročitao "Vukovar pao".
VIDEO Vukovar nekad i sada
– Gledam u fotografije koje prikazuju bradate četnike kako ulaze u Grad heroja. Tad sam se prvi put u životu zapitao tko sam ja. Rekao sam roditeljima da želim ići braniti Hrvatsku, ali oni nisu htjeli niti čuti. Mislili su da sam premlad, da ću poginuti. Bilo ih je strah, to je bilo i normalno, koga ne bi? No, u meni se nešto prelomilo, pobjegao sam od kuće.
To je bilo studenome 1991. godine. Uzeo sam 400 maraka koliko sam imao na računu, kupio kartu za vlak prema Zagrebu i otišao. Dva mjeseca nitko nije znao gdje sam. Nisu znali ni roditelji, ni prijatelji, njemačka policija me tražila kao nestalu osobu. Ja sam se već tad pridružio 1. gardijski brigadi. U Hrvatskoj sam proveo cijeli rat – prisjeća se Andrija.
Kako roditelji prvo nisu znali gdje je, Interpol ga je našao u siječnju 1992. godine putem liječničke evidencije Zbora narodne garde. Ubrzo nakon toga majka je došla po njega.
– Nikad to neću zaboraviti, bila je odjevena u crnu odjeću. Molila me i preklinjala da se vratim u Njemačku. Rekla mi je: “Sine, mi smo 1969. napustili tu bijedu, nemoj se vraćati u nju. Sine, vrati se – govori o svojoj majci porijeklom iz Hercegovine koja je inače uvijek bila ponosna, ali taj put nije mogla zaustaviti suze.
VIDEO Evo kolike su zapravo plaće u Njemačkoj
Osjećao je veliku tugu, ali morao joj je objasniti da je njegovo mjesto tu i da ne može to promijeniti. Nisu se čuli osam godina, ali ponosan je na stvaranje države u 1. gardijskoj brigadi. "Kao starac" s 46 godina mora napustiti svoj dom da bi se vratio u onaj prvi kojeg je napustio prije 25 godina.
– Iza sebe sam ostavio iluziju da će u Hrvatskoj biti bolje. Vjerujte, toliko je branitelja napustilo tu našu domovinu za koju smo se borili, koju smo krvavo stvarali. Otišli smo put Njemačke i ostatka svijeta, razočarani, tužni, jer ne možemo drukčije, nemamo izbora – kaže Andrija Roso.
Otišavši u Njemačku, u Zagrebu je ostavio suprugu i djecu za koju je htio da odrastu u zemlji koju je stvorio. Sada zarađuje u Stuttgartu, često navrati u Zagreb. Teško mu je što je "pod stare dane" morao otići, ali nije imao izbora.
Apsurdi koji vrijede samo u Hrvatskoj
"Vratio sam se prije 25 godina da branim Domovinu, a sada zarađujem kruh negdje drugdje", nažalost niste uspjeli obraniti Domovinu