Umjesto da to bude sretna povratnička i poduzetnička priča o obitelji poslovne žene koja se vratila u domovinu nakon višedesetljetnog rada u Njemačkoj, na zemljištu koje je kupila u gospodarskoj zoni Zabok umjesto tvornice niknuo je pravosudni spor koji je za Anu Bartol iz Velikog Trgovišća narastao do propale investicije od oko 300.000 kuna.
Toliko su je koštali odvjetnički troškovi njezine i druge strane u sporu koji je izgubila, sudski troškovi i vještačenja te zatezne kamate, na kraju sudske bitke duge 10 godina. Sve i da si je sama kriva, kako u jednoj odluci tumači sud jer nije bila obazrivija pri kupnji zemljišta, platila je enormnu cijenu za suočavanje s hrvatskom zbiljom.
Ispada da je precijenila zapis iz zemljišne knjige te nije vodila računa o višeslojnosti hrvatske pravne države s čime se nije susretala u Njemačkoj. Geodeti su u parnici utvrdili, što bi po sudu svatko tko ulazi u pravne poslove s nekretninama u Hrvatskoj morao znati – da se podaci u katastru i u zemljišnim knjigama često ne poklapaju čak i za stotinjak metara četvornih, jer podaci u gruntovnici nisu ažurirani s novim izmjerima. Kod kupnje zemljišta, obrazlaže sud, treba pozvati vlasnike susjednih parcela te ovlaštenog geodeta kako bi na terenu odredili stvarne granice nekretnine koja se kupuje, a ne uzdati se u kvadraturu u zemljišnoj knjizi, a ni u logiku da su granice zemljišta kanali koji ga omeđuju s tri strane.
– Sada bih ja trebala tužiti vlasnike susjednih zemljišta u koje prema tim mjerenjima ulazi moja nekretnina – čudi se Bartol, a o izgubljenom sporu kaže:
– Nije to toliko u izgubljenim kvadratima zemljišta, već što su me izluđivali i uzeli mi 10 najljepših godina života. Moj suprug je od toga šlagiran jer je sebe krivio za sve što nam se dogodilo, a ja sam od konfekcijske veličine 44 došla na 38. Samo kad pomislim na to tlak mi skače na 220/120 – niže posljedice pravosudnog rašomona.
Ogorčena zbog svega što je prošla, u ožujku je na engleskom jeziku poslala pismo predsjedniku Europske komisije Jean-Claudeu Junckeru u kojem piše o “bezakonju” i “neizrecivom mobbingu” koji je trpjela od lokalnih vlasti i sudstva, o potrošenih 40.000 € na sporenje te ga moli da nešto poduzme. Navodi kako su je i neki dužnosnici savjetovali da povuče tužbe jer da ne zna s kim se uhvatila u koštac, ali je ona držala kako je pravda i ovdje pravda. Triput je uzalud tražila izuzeće Općinskog suda u Zaboku te prijavila predsjednicu suda USKOK-u jer uživa imunitet.
Junckeru se požalila kako su joj vlasništvo uzeli ljudi koji su u prijateljskim i rodbinskim odnosima s predstavnicima lokalne i sudske vlasti koji su odlučivali u sporu te je dodala kako su korupcija i kriminal u Hrvatskoj rašireniji nego ikad.
Nemoćna i posramljena
“Ako niste član vladajuće stranke, vjerojatnije je da će vas pogoditi meteorit nego da ćete dobiti posao u državnoj administraciji ili javnoj tvrtki. Nebitno je koliko jezika govorite i koji ste stupanj obrazovanja stekli te kakvim sposobnostima i znanjem raspolažete. Jedino što je važno jest koga poznajete i čiju člansku iskaznicu posjedujete. I to je ključni razlog zašto mladi obrazovani i prosperitetni ljudi napuštaju Hrvatsku. To je razlog zašto zemlja izumire, a nitko od ljudi na vlasti ne čini ništa da to spriječi. Više od 50% umirovljenika živi od mjesečnih mirovina koje ne omogućuju dostojanstven život, dok članovi parlamenta, državni i lokalni dužnosnici žive s visokim plaćama i velikim privilegijama kojih bi se suosjećajan čovjek sramio. Osjećam se nemoćno i posramljeno od života u zemlji čiji građani se moraju braniti od mafije, korupcije i nepotizma koji duboku prožimaju čitavo društvo, a nema stvarne političke želje za njihovim trajnim iskorjenjivanjem”, piše Bartol ističući kako njezin slučaj nije izuzetak, samo što mnogi u takvoj situaciji ne vode sudske procese, već se mire s bezakonjem kojem su izloženi.
Bartol je pozvala Junckera da upozori “političke strukture u Hrvatskoj da, kad ne slušaju vapaj građana za pomoć u vezi s korupcijom, kriminalom i nepotizmom, iseljavanje će se nastaviti, a pusta područja ostat će stalni podsjetnik loše politike koja je propustila iskorijeniti jedno od najvećih zala današnjice“.
Bartol je pisala i premijeru Andreju Plenkoviću, ali on joj nije odgovorio. Dok je u Njemačkoj u roku od 22 sata dobila polusatni sastanak u uredu kancelara Helmuta Kohla kad se zauzela za svoje dvije radnice, izbjeglice iz Osijeka i Vukovara, koje su 1996. po prestanku rata u Hrvatskoj trebale napustiti Njemačku iako su imale djecu koja su četiri godine tamo išla u školu.
Tog istog dana održana je sjednica na kojoj im je omogućeno da ostanu u Njemačkoj. “Ja u Hrvatskoj za 22 sata ne stignem ni do portira”, sarkastično komentira Bartol.
S Junckerom se u svibnju susrela u Bruxellesu gdje je bila kao njemačka predstavnica i potpredsjednica Udruženja umirovljenika EU, gdje joj je odgovorio kako je EK sada nemoćan bilo što učiniti, odnosno da građani Hrvatske sami moraju nešto poduzeti.
To je pismo poslala na znanje i predsjedniku Županijskog suda u Zagrebu Ivanu Turudiću kojem se, kad je izgubila spor, od bijesa što nije udovoljio njenim trima traženjima za izuzeće suda u Zaboku, ranije obratila pismom.
– Pisala sam mu kako sam se uvijek zgražala nad time da čovjek podigne ruku na nekoga, ali danas sam i sama u stanju to učiniti. Tri dana kasnije po mene je došla krim-policija. Branila sam se šutnjom. Turudića sam jednom srela u Petrinjskoj pa sam mu prišla i predstavila se, na što je burno reagirao: “Može vas biti sram.” Bila sam u šoku – kaže Bartol.
Sajmovi u Hong Kongu, Indiji...
Turudić nam je na sve te navode odgovorio u opširnom dopisu. Bartol ga je prvo tražila da ju primi “dok se nije dogodio pokolj koji će Hrvatska dugo pamtiti”, a potom je i u predstavki prijetila kletvama spominjujući i njegovu djecu. Taj je neprimjereni sadržaj uz dopis proslijedio MUP-u, koji ga je 18. siječnja 2018. izvijestio o kaznenoj prijavi za prijetnju protiv Bartol.
Zatim mu se u svibnju obratila predstavkom, koju ju je pogrešno adresirala, jer je proizlazilo da su sporne radnje tijela državne uprave. A 2011. tražila je izuzeće predsjednice suda i svih općinskih sudaca u Zaboku, te joj je udovoljeno za predsjednicu Nadu Mohač zbog rodbinskih veza sa zastupnicima dvoje tuženika. Za suce nije bilo uporišta jer je zahtjev bio evidentno motiviran subjektivnim nepovjerenjem u rad suda, obrazložio je Turudić dodavši kako mu se i u Petrinjskoj Bartol neprimjereno obratila.
Inače, Bartol je u Njemačku otišla kao djevojčica, završila studij ekonomije i nakon 20 godina pokrenula svoj posao s tkaninama. Suprug joj je 1994. otišao u prijevremenu mirovinu i odlučio se vratiti u Hrvatsku pa je ona tada živjela osam dana u Njemačkoj, a osam u Hrvatskoj gdje je također otvorila tvrtku.
U Jurišićevoj 10 ima trgovinu s tkaninama koje nabavlja izravno iz tvornica, a koju sada vodi njezin sin. Od 2002. više nije izdržala taj tempo uz putovanja na sajmove u Hong Kong, Indiju, Kinu... Nakon što je 2003. kupila zemljište u Zaboku, na sajmu u Šangaju s dvojicom poslovnih ljudi iz Njemačke i Hong Konga dogovorila je pokretanje proizvodnje svile, kašmira...
– Kod gradonačelnika Zaboka Ivana Hanžeka 2005. raspitala sam se o mogućnosti gradnje tvornice na mom zemljištu. Rekao mi je kako se tamo još dosta dugo neće moći graditi, a moji partneri nisu mogli čekati. Bratići mog prijatelja iz Hong Konga istodobno su pokrenuli posao u Srbiji i izuzetno su zadovoljni suradnjom. Nema šanse da moji poslovni partneri dođu u Hrvatsku kad čuju što je mene snašlo – zaključuje Bartol.
Naime, 2007. na susjednoj parceli Trgocentar je počeo graditi trgovački centar za građevinski materijal, a 2008. za njih je započeta gradnja prilazne ceste i kanalizacije jer je zatrpan kanal Hrvatskih voda koji je dijelio njihove parcele. Pri tomu je cesta, kako je kasnije Bartol tvrdila i u tužbi, dijelom ušla na njezino zemljište uz obrazloženje da je tu uz kanal otprije bio javni put, što je posvjedočio i bivši vlasnik čiji sin radi u Trgocentru. Investitor radova na prilaznoj cesti za Trgocentar bio je Grad Zabok.
– Gradonačelnik Hanžek mi je tada priprijetio da ne radim probleme jer bi moje zemljište mogli staviti pod zelenu površinu – tvrdi Bartol. Pokušali smo kontaktirati Hanžeka, ali njegova tajnica bila je nepremostiva prepreka. Grad Zabok pak nije imao potrebu objasniti nam ni koincidenciju da je 28. srpnja 2008., kad je Bartol podnijela tužbu na Općinskom sudu u Zaboku protiv Grada Zaboka, Trgocentra i izvođača radova od Hanžeka pozvana na sastanak radi potpisa suglasnosti za gradnju.
Ignorirali su i pitanje je li pročelnica Marija Sinković koja je u travnju 2008. potpisala zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole za izgradnju ceste i kanalizacije, između ostaloga i na tri parcele od Bartol, nećakinja direktora Trgocentra Darka Bratkovića. Kasnije su sudovi utvrdili da je suglasnost tražena od Bartol jer je cesta trebala imati i treći trak, ali kako ju je ona uskratila, od toga se odustalo. Dok izgrađeni dio ceste, po utvrđenju suda temeljem iskaza vještaka, nije zahvatio zemljište Ane Bartol.
Na upit zašto je Zabok investirao u prilaznu cestu koju i danas koristi jedino Trgocentar, odgovoreno nam je kako se na nju može priključiti i nekretnina gđe Bartol. Ta cesta duljine 70 i širine osam metara, i još s nogostupom bila je tako važna Zaboku da su je 2008. bespravno gradili (urbanistički plan donesen je 2009., lokacijsku dozvolu dobili su tek 2010.) pa je i građevinski inspektor Ministarstva u rujnu 2012. naredio uklanjanje asfaltirane ceste i zabranio daljnju gradnju. Tek potom Zabok je pribavio potvrdu glavnog projekta pa je inspekcija tri mjeseca kasnije povukla svoje rješenje.
Za Zabok je presudno, kako su nam odgovorili, što su dobili sva četiri spora koja je Bartol pokrenula protiv Grada te da je neovisnim vještačenjima utvrđeno kako pri gradnji ceste nije ometan njezin posjed.
Nezakonito za privatni interes
Bartol se smatra žrtvom ispremreženosti raznih interesa i političko-sudskih spojnica u lokalnoj sredini. Njezina kaznena prijava protiv Hanžeka je odbačena. Prijavila ga je i Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa koje je obrazložilo kako svjesno postupanje protivno ili mimo zakona narušava povjerenje građana u tijela javne vlasti.
“Iz opisanog postupanja dužnosnika Ivana Hanžeka kao gradonačelnika Grada Zaboka moglo bi proizlaziti da su određeni privatni interesi pojedinih investitora utjecali na donošenje odluke o hitnom izvođenju predmetnih radova protiv i mimo zakonom propisanog postupka”, obrazložilo je Povjerenstvo. Ali, i zaključili da ne mogu postupati jer se slučaj zbio prije nego što je Zakon o sprječavanju sukoba interesa stupio na snagu. Vodili su računa i da je Zabok “u konačnici pribavio sve potrebne dozvole za izvođenje radova izgradnje ceste i kanalizacije”.
Doduše, da nije bilo tog bezakonja, možda ni Ana Bartol ne bi bila tako ustrajna u uvjerenju da je pravda na njezinoj strani. Nedavno su i Hrvatske ceste inicirale izvlaštenje njezina 152 metra četvorna za rotor (naknada još nije određena), a proveden je i upis nove čestice od 250 m2 u skladu s presuđenim.
Na upit je li Zabok pokušao problem riješiti na zadovoljstvo svih, jer to što je Bartol 300.000 kuna investirala u parnice nije bilo u interesu ni Zaboka, odgovoreno nam je kako Grad gđu Bartol nije oštetio te da su sve njezine tvrdnje odbijene kao neosnovane. U povodu ovogodišnje 25-godišnjice Grada Zaboka, iako je sužen broj dobitnika priznanja Grada, jedan od troje nagrađenih je i Dragutin Bratko iz Trgocentra.
Ako vas tješi niste jedini.Ja sam 17 godina ganjao pravni spor za pristup parceli dok su pametni ljudi gradili divlje bez ikakvih dozvola.Na kraju su sve legalizirali i bez puta i bez gradnevinskog zemljista.Icrpljen i financijski i psihički još mi promjenom zakona uzimaju licencu za rad i naravno odlazim van, sada već 15godina.To je sve jedna velika ŽABOKREČINA OD DRŽAVE.Bez jake volje naroda, ništa od tog Naše vlastodršce i narod samo vile pred očima može pokrenuti.