Štete koje je razoran potres 29. prosinca 2020. godine ostavio na Banovini, jednom od najzapuštenijih hrvatskih krajeva, još se zbrajaju, ali izvjesno je već sada da će dosezati milijarde kuna. Izvjesno je, također, da će se milijarde kuna, što hrvatskog što europskog novca, uložiti i u obnovu razrušenoga.
No, je li dovoljno ponovno sagraditi porušeno? Nije li sada idealna prilika, kad je već priroda sve vratila na početak, da se vrati i život u taj devastirani i zanemareni kraj? Može li se to uopće? Je li prekasno? Naime, sve se glasnije govori da ljudi koji su u strahu od neprestanog podrhtavanja tla našli utočište u drugim krajevima Hrvatske traže posao i stanove kako bi tu gdje su se zatekli i ostali. Kolika će to nova rana biti za taj kraj?
Ima li načina da je se zacijeli? Što bi bilo najracionalnije učiniti da se zadrži stanovništvo na Banovini, pa i da je se napuči novim? O svemu tome razgovarali smo sa stručnjacima iz područja koja su najvažnija da se stvore uvjeti za opstanak i prosperitet u nekom kraju, ali i kvaliteta života primjerena 21. stoljeću – demografom, urbanisticom, građevinskom inženjerkom, ekonomistom, poljoprivrednom eksperticom i sociologom.
Svi oni uočavaju da je Banovini prvi problem demografska katastrofa i zato ističu koliko je važno da se revitalizaciji pristupi sveobuhvatno, koordinirano i sistematski, a ne stihijski. Trebat će puno stručnog uvjeravanja političara da se novac za obnovu ponovno ne baci u vjetar, kao što se već događalo nebrojeno puta. U nastavku evo glavnih naglasaka eksperata s kojima smo mi kontaktirali.
Demografija
Dražen Živić - demograf s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar
"Radno mjesto i plaća koja nije minimalac zaustavit će iseljavanje"
Iz Sisačko-moslavačke županije proteklih godina odlazilo je samo u inozemstvo oko 2000 ljudi, a 2017. njih više od 3000 tisuće, a usto ta županija, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, četvrta je najlošija nakon Osječko-baranjske, Vukovarsko-srijemske i Brodsko-posavske po negativnom saldu ukupne migracije stanovništva, što znači da iz nje više građana odlazi u inozemstvo i u druge županije nego što se u nju doseljava. Sisačko-moslavačka županija je 2019. imala prema posljednjim podacima DZS-a 145.904 stanovnika. Nakon potresa na Banovini brojne obitelji napustile su taj kraj i pitanje je hoće li se svi vratiti. Kako zadržati stanovništvo na Banovini i privući novo?
Demograf dr. sc. Dražen Živić s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar ističe da je uz obnovu bitna svaka mjera koja će poboljšati gospodarske aktivnosti i kvalitetu života stanovnika. No, i on ističe da nije jednostavno pitanje što učiniti s prostorom koji je ionako zaostajao u razvoju, jednim dijelom zbog rata i ratnih posljedica, ali i činjenice da su neke od najvažnijih gospodarskih aktivnosti koje su držale taj prostor propale u Sisku i drugim gradovima zbog neuspješne privatizacije i promjene filozofije rada i proizvodnje. – Na Banovini je duboko devastiran prostor što se, naravno, odražava na stanovništvo, na kretanje stanovništva u najnegativnijem kontekstu. Kad imate dosta jaku devastaciju prostora koji je ušao u takvu depopulaciju, pitanje je kako ga možemo revitalizirati i gdje za to pronaći lokalne rezerve.
Treba podizati razinu nataliteta, ali kako kad je ondje znatan udio starog stanovništva, a mali udio mladog? No, alternative nema, ne možemo prepustiti taj prostor, niti ga napustiti. I na Banovini, kao i u Hrvatskoj u cjelini, treba raditi na svim mogućim frontama i kad je riječ o gospodarstvu, zapošljavanju, obnovi i mjerama koje će olakšati institucionalnu skrb o djeci – govori Živić. Mora se osigurati i bolja prometna povezanost između sela i gradova. Ne možemo mi, dodaje Živić, nazreti gdje bi bio kraj državne intervencije u tom duboko devastiranom prostoru koji time postaje prostor od trajne skrbi hrvatske države koja treba osmisliti dobre politike regionalnog i ruralnog razvoja. Teško mu je zamisliti koje bi to ondje općine i gradovi mogli biti zamašnjaci razvoja kao što su na obali.
– Banovina ima jednu specifičnost, sretnu ili nesretnu okolnost, a to je relativna blizina Zagreba, što može djelovati dobro jer će ljudi ostati ondje uz dobru prometnu povezanost, a s druge strane blizina Zagreba djeluje i poticajno za odlazak ljudi jer odlaziš, a zapravo ne odlaziš predaleko od doma. No, jedno je sigurno, ako obnova bude trajala sto godina i ako ne bude razvoja tog prostora, ljudi će i dalje odlaziti. Taj pretežno ruralni prostor mogao bi se revitalizirati i poticanjem ekološke proizvodnje, agroproizvodenje ili ruralnog turizma. Ako se poboljša kvaliteta života tamošnjih stanovnika, oni će ostati na Banovini, a dolazit će i neki novi ljudi – govori Živić. Na pitanje o mogućem doseljavanju ljudi iz drugih krajeva ili zemalja na Banovinu Živić uzvraća:
– Ne treba tu očekivati neka masovna doseljavanja niti to možete napraviti u uvjetima u kojima gospodarstvo loše stoji. Hrvatska još nije popularna u smislu doseljavanja većih razmjera i migracijskih ruta, što ne znači da nemamo stranih doseljenika u djelatnostima u kojima nedostaje radne snage. No, i za njih je pitanje planiraju li ovdje ostati ili samo raditi. Netko tko je napustio svoju zemlju iz ekonomskih razloga neće doći k nama na Banovinu jer nema posla i kvaliteta života je lošija. Zato ne očekujem da bi demografska revitalizacija na Banovini mogla počivati na doseljavanju stanovništva izvan Hrvatske – govori Živić.
Što se tiče zadržavanja postojećeg stanovništva na tom prostoru, najvažnije je, dodaje, osigurati im uvjete za ostanak i opstanak, kvalitetu života koja ne uključuje samo posao nego i zadovoljava očekivanja konkretnih ljudi i obitelji.
– Bez osnovnih preduvjeta, posla koji ne znači plaću na minimalcu i gospodarske aktivnosti na Banovini, ljudi neće ondje ostati niti će dolaziti novi – zaključuje Živić. Podsjeća da je u Sisku od nekadašnje orijentacije na industriju, rafineriju, željezaru sve otišlo nizbrdo kao i u drugim gradovima u kojima funkcioniraju samo radna mjesta koja ovise o državnom proračunu. No, koliko god, kako kaže, putovi bili raskopani i krivudavi, treba ih popravljati.
Urbanizam
Sandra Jakopec - predsjednica Udruge hrvatskih urbanista
"Važno je povezati gradove i sela, ali i sačuvati im tipski identitet"
I prije potresa Banovina je trebala preobrazbu, a potres nam je tu činjenicu samo razotkrio, na pitanje treba li teritorij Richterima porušen 29. prosinca vraćati u prvobitno stanje ili napraviti za njega posve novi plan, odgovara nam diplomirana inženjerka arhitekture i predsjednica Udruge hrvatskih urbanista Sandra Jakopec.
Sisačko-moslavačka županija i prije potresa imala je velik broj naselja bez asfaltiranih prometnica i druge infrastrukture, objašnjava nam naša sugovornica. A ne samo da je bila bez toga, već i bez stanovnika, imala je izrazito velik pad broja stanovništva te nepovoljnu dobnu strukturu, odnosno velik broj staračkih kućanstava, naselja bez djece, govori nam Sandra Jakopec, koju pitamo što točno treba učiniti kako bi se revitalizirao taj kraj. Je li to drukčiji raspored naselja, prometnica?
– Banovini je potrebna preobrazba koja, osim obnove stambenih građevina, mora uključivati i obnovu infrastrukture – prometnice, dostupnost digitalnih usluga... povratak društvenih sadržaja, ali i omogućavanje razvoja gospodarskih sadržaja te unapređenje poljoprivrede. Ako izuzmemo urbana područja te središta većih naselja, planiranje ruralnih područja već je desetljećima zanemareno – upozorava predsjednica Udruge urbanista pa dodaje kako na našim prostorima tradicija planiranja sela postoji, posebice potkraj 19. i u 20. stoljeću, tako da se novi modeli ne moraju izmišljati.
– Primjerice, na prostoru grada Gline postoji naselje Mali Gradac za koje je nakon Drugoga svjetskog rata izrađen model obnove kojim se jednom tradicionalno raštrkanom banovinskom selu u središnjem dijelu planirao centar, i ne samo s javnim i društvenim već i novim stambenim sadržajima. Nažalost, nije u cijelosti izveden – objašnjava Sandra Jakopec pa ističe kako sad njoj i njenim kolegama, kao prostornim planerima i urbanistima, slijedi analiza postojećih naselja. Ne samo sa stanovišta postojećeg stanja građevina nego i stanja infrastrukture, društvenih sadržaja, demografskih i socioloških osobitosti.
– Sada je trenutak da identificiramo naselja koja ne treba obnavljati jer ili nemaju stanovnika ili bi bila potrebna prevelika ulaganja u izgradnju infrastrukture koja ne samo da je stradala u potresu nego nije ni postojala, ili već više desetaka godina ne postoji, ili postoji neko drugo ograničenje u prostoru – govori S. Jakopec pa dodaje kako za to ne postoji univerzalni model. Svakom naselju, kaže, treba pristupiti individualno, analizirati postojeće stanje, potrebe i mogućnosti te dati mjere za izradu prostornih planova uređenja općina ili gradova kojima će se planirati sadržaji koji tom naselju nedostaju, ali i koji su tom naselju potrebni.
Ne smije se tu zaboraviti na još jednu činjenicu.
– Sustave naselja potrebno je analizirati u odnosu na cijelo područje grada ili općine, na koji način grad korespondira s okolicom koja ga okružuje te je li, kod teritorijalno velikih gradova i općina potrebno planirati podcentre. Moramo se vratiti osnovama prostornog planiranja – objašnjava nam naša sugovornica, a mi pitamo trebaju li se očuvati povijesni kulturni sadržaji i na koji način to napraviti.
– Povijesne cjeline te pojedinačna kulturna dobra nužno je obnoviti u suradnji s konzervatorima i u skladu s njihovim smjernicama. Kulturnu baštinu ne smijemo tretirati kao teret, nego kao identitet tog prostora. Urbane cjeline Siska, Petrinje ili Gline bile su prepoznate prema svojim zaštićenim povijesnim cjelinama, dok se tradicijska drvena arhitektura ruralnog prostora, bez obzira na godine neodržavanja, pokazala dobrom u potresu i vrlo malo je stradala. Želimo li zadržati taj identitet, želimo li i ako želimo uopće razmišljati o razvoju turizma tog područja, vrijedna kulturna i prirodna baština upravo je pokretač za to – kaže nam Sandra Jakopec.
A što s građevinama koje su i prije potresa zjapile prazne, kako riješiti taj problem?
– Potrebno je identificirati problem zbog kojeg su te građevine prazne, radi li se o iseljavanju, o neriješenim vlasničkim odnosima ili oboje. Prvenstveno je potrebno identificirati prazne građevine u vlasništvu države te njih privesti namjeni, naravno, usklađeno s prostornim planovima – objašnjava arhitektica i urbanistica koju pitamo i kako bi trebala izgledati arhitektura u budućnosti Banovine.
Treba li graditi po uzoru na građevine prije potresa ili ima tu mjesta i za pokoju, primjerice, staklenu zgradu?
– Sve ovisi gdje se ona gradi. Svaku građevinu potrebno je uklopiti u prostor u kojem se nalazi i na taj način nužno je pristupiti projektiranju, tako da sigurno ima mjesta i za suvremenu arhitekturu, ali ima i prostora na kojima će nužna biti faksimilna izgradnja, odnosno vraćanje pročelja i tipologije povijesnih građevina – objašnjava nam Sandra Jakopec.
Što se, pak, ruralnog područja tiče, ističe, svako pojedino naselje ima svoj identitet i planirana tipska rješenja trebalo bi najbolje uklopiti u postojeću matricu naselja. Tipska rješenja, govori, moguće je planirati i na suvremeni način, ali uz poštovanje tradicijske tipologije stambenih građevina. A treba li graditi višenamjenski, odnosno da se sad naprave zgrade za one koji su izgubili domove pa se one kasnije prenamijene možda u stambene općenito?
– Privremena naselja trebalo bi graditi tako da se barem dio naselja, ako je riječ o kontejnerskom naselju, planira tako da se prometna i infrastrukturna mreža može uklopiti u konačnu namjenu nakon premještanja kontejnera. Ili, ako se radi o privremenim naseljima s montažnim građevinama, da se ona planiraju na mjestima na kojima bi se planirala i nova stambena naselja – objašnjava naša sugovornica pa dodaje kako će planiranje naselja biti nužnost ovog prostora s obzirom na to da se još ne znaju sva područja na kojima će teren biti trajno nepogodan za gradnju zbog urušenih vrtača i likvefakcija.
Privremena i trajna naselja nastala nakon katastrofa nisu strana u urbanističkom planiranju u Hrvatskoj, a ni izvan nje, ali ih je također nužno urbanistički planirati – kaže S. Jakopec.
Treba li u obnovi poticati gospodarske, možda i turističke sadržaje?
– Planiranje prostora Banovine mora biti sveobuhvatno. Ako govorimo o preobrazbi, uz planiranu obnovu stambenih građevina, potrebno je planirati i obnovu poljoprivrednih građevina jer su, prema podacima s terena, ljudi vezani za svoju stoku i poljoprivredna gospodarstva koja su također stradala i od kojih ponajprije i žive. Što se tiče gospodarskih sadržaja, na području Banovine postoji veći broj postojećih i nedovoljno iskorištenih gospodarskih zona koje treba privesti namjeni – kaže Sandra Jakopec pa dodaje da su za razvoj turizma i prije potresa postojali planovi i strategije. Sada će za taj razvoj trebati obnoviti kulturnu baštinu, kao i infrastrukturu.
Građevinarstvo
Nina Dražin Lovrec - predsjednica Hrvatske komore inženjera građevinarstva
"Građevine moraju biti sigurne, ali i čuvati zdravlje stanara"
Na pitanje kakva je to kvalitetna i sigurna zgrada, odgovara nam diplomirana inženjerka građevine i predsjednica Hrvatske komore inženjera građevinarstva Nina Dražin Lovrec.
Prije svega, projektirana i sagrađena u skladu sa svim važećim propisima i normama, naročito u skladu sa seizmičkima. Upravo je potres na Banovini, rekla je, ponovno upozorio na iznimnu važnost efikasne, učinkovite, profesionalne i stručne izgradnje pa smo je pitali za dodatno objašnjenje.
– Zgrada mora biti mehanički otporna i stabilna na sva opterećenja kao što su vlastita težina, korisno opterećenje, snijeg, vjetar i potres, koja mogu na nju djelovati u fazi gradnje i korištenja tako da ne mogu uzrokovati rušenje cijele građevine ili dijela građevine, velika oštećenja ili deformacije – kaže nam Nina Dražin Lovrec pa dodaje da, osim toga, građevina treba biti sigurna za život i zdravlje ljudi te u slučaju požara.
Također, kaže, mora biti projektirana i sagrađena tako da štiti od buke, da se racionalno koristi energija i čuva toplina te da je uporaba prirodnih izvora održiva. A koliko se seizmički propisi uopće uzimaju u obzir prilikom gradnje?
– Nakon velikog potresa u Skoplju 1964. uvode se propisi za građenje u seizmičkim područjima, a do danas je bilo nekoliko izmjena propisa za projektiranje potresno otpornih zgrada. Sada važeći seizmički propisi kod nas su EUROCOD 8 norme i njihova primjena je obvezna, tako da se sve građevine projektiraju u skladu s njom. Kvalitetu i sigurnost građevina postiže se jedino primjenom važećih zakonskih i podzakonskih akata i normi, kako u projektiranju tako i u građenju – kaže nam naša sugovornica, a mi je pitamo i kako je bila građena Banovina.
Odnosno, jesu li ondje bilo kakvi standardi uzimani u obzir?
– Poslijeratna obnova provodila se u skladu s tada važećim Zakonom o obnovi i provedbenim propisima toga zakona. Većina zgrada je obnavljanja tako da se vraćala na prvobitno stanje, tj. do razine kakve su bile prije oštećenja. Moramo znati da većina zgrada oštećenih u ratu nije imala odgovarajuću protupotresnu sigurnost – objašnjava predsjednica Hrvatske komore inženjera građevinarstva, koja je Vladi uputila i prijedlog da se hitno, u sklopu Civilne zaštite, ustroji interventna inženjerska služba koju trebaju voditi educirani inženjeri statičari. Je li naišla na razumijevanje?
– Prijedlog Komore interventna je služba s educiranim inženjerima statičarima koji bi, u slučaju novih potresa, ali i drugih elementarnih nepogoda, bili spremni odmah mobilizirati, organizirati i ustrojiti timove za pomoć stradalim područjima. U tom prijedlogu Vladi istaknuli smo i okolnost da su inženjeri odmah nakon prvog potresa krenuli na pogođeno područje i počeli provoditi hitne preglede oštećenih zgrada. Nažalost, dvoje inženjera je, tijekom najjačeg potresa i zbog rušenja zgrada u kojoj su obavljali pregled, zadobilo tjelesne ozljede. Smatramo zato da je potrebno osigurati da inženjeri koji sudjeluju u hitnim pregledima oštećenih zgrada sklope ugovor kojim bi ih se osiguralo u slučaju nesreće na radu – kaže N. Dražin Lovrec pa dodaje kako stožer ovih dana opetovano poziva sve nezaposlene i umirovljene inženjere građevinarstva da se jave jer više tisuća oštećenih zgrada na Banovini još nije pregledano.
Na raspolaganju su u Komori, veli naša sugovornica, ali, dodaje, teško je na volonterskoj osnovi angažirati “toliki broj stručnjaka na toliko dugi vremenski period”. Uključeni su bili inženjeri građevine i u Zakon o obnovi, pa pitamo i na čemu su inzistirali u svojim sugestijama.
– Velik broj naših primjedbi je prihvaćen. One koje smatram najvažnijima su to da će poslove operativnih koordinatora obavljati osobe s minimalno deset godina relevantnog iskustva kao ovlašteni inženjer ili voditelj projekta uz zadovoljavanje kriterija prema važećim zakonima. Prvotno je bio prijedlog da te poslove rade upravitelji stambenih zgrada, što nije garantiralo zadovoljavajuću stručnost – govori N. Dražin Lovrec pa dodaje kako su, na prijedlog građevinara, “omekšane konzervatorske smjernice za zgrade koje nisu pojedinačno zaštićene kao kulturno dobro, nego su dio neke zaštićene kulturne cjeline, a ne obnavljaju se u cijelosti”.
Prihvaćena je, kaže, i primjedba da se izvorna rješenja i tipovi konstrukcije zadržavaju samo kada je to opravdano i moguće. – Za naše članove vjerojatno jedna od najvažnijih primjedbi jest ona o novim koeficijentima za izračun procijenjene vrijednosti nabave za usluge projektiranja, kontroliranja projekata, operativnih koordinatora i usluge financijsko tehničke kontrole – kaže predsjednica Komore građevinara, a kad smo kod Zakona, pitamo je i je li odmah trebalo donijeti cjelovit dokument. Odnosno, jesu li se u obzir trebali uzimati neki budući potresi, kako se Zakon ne bi trebao nadopunjavati nakon potresa na Banovini?
– Zakon je donesen nakon široke rasprave u sklopu stručnih krugova te kasnije i u saborskoj raspravi u dva čitanja. Smatramo da on predstavlja kvalitetan zakonodavni okvir na temelju kojeg će se sveobuhvatno moći sanirati posljedice potresa koji je pogodio Zagreb i okolicu. Izmjenama toga Zakona njegova je primjena proširena i na Sisačko-moslavačku te Karlovačku županiju, a i na sve slučajeve proglašenja prirodne nepogode ili katastrofe uzrokovane potresom na području Hrvatske. Ovim izmjenama uzima se u obzir i okolnost da se potres može dogoditi u potpomognutim područjima te je za njih predviđen drugi model financiranja kao i privremenog stambenog zbrinjavanja za vrijeme trajanja obnove – kaže Nina Dražin Lovrec pa dodaje da, “u okolnostima u kojima je nastajao ovaj Zakon i njegove izmjene, njime možemo biti zadovoljni”.
Ekonomija
Željko Lovrinčević - Analitičar Ekonomskog instituta u Zagrebu
"Mi nismo Austrija, nužno će biti okrupnjavanje oko Siska ili Petrinje"
Najteže je na području Pounja, oko Dvora na Uni, Hrvatske Dubica i Kostajnice. U tom dijelu vitalni je indeks deset, što znači da na deset novorođenih imaju stotinu umrlih. Najlošiji je to vitalni indeks u zemlji! Ti prostori odumiru i bez potresa. Na razini države vitalni je indeks 70, a u moslavačkom dijelu, oko Popovače i Kutine, čak i nešto veći od državnog prosjeka. Na početku 2000. godine Sisačko-moslavačka županija bila je šesta po razvijenosti u zemlji, sada je šesta najnerazvijenija županija.
Prostor pogođen potresom ima poprilično lošu strukturu s minimalnim brojem radnih mjesta u privatnom sektoru, a prevladava poljoprivredna proizvodnja te javna uprava.
– Ondje je san biti čuvar u zatvoru u Glini – ističe Lovrinčević.
Prerađivačka industrija svodi se na kapacitete Gavrilovića, no i njihov je dobavni lanac plitak te kao većina drugih mesnih industrija uvozi sirovine i prerađuje ih. Deset najvećih tvrtki županije ostvaruje 50 posto ukupnih prihoda, što znači da županiju obilježava i visoka koncentracija. Okosnicu proizvodnje i izvoza čine proizvođač dječje hrane Hipp, Ina i Gavrilović. Tu su još i slabi OPG-ovi u poljoprivredi te neizgrađena infrastruktura.
– Sve što se ondje događa i što će se događati ovisno je o demografskoj strukturi stanovništva više nego igdje druge. Sve Vladine mjere kojima se potiče rađanje ondje neće ništa promijeniti. Jedino što može pomoći jest imigracija i ciljano naseljavanje stanovništva. Jesu li politika i društvo spremni na taj proces, ne znam, no on je nužan ne samo na Banovini nego i u cijelom prostoru kontinentalne Hrvatske – kaže Lovrinčević.
Ako nema ljudi, nema se što ni obnavljati, prva je i polazna premisa koju treba slijediti odluka o useljavanju. Kod nas je iz demografske piramide u sedam godina nestalo oko 300 tisuća osoba, u 30 godina oko 600.000 radne i fertilne dobi.
– Ako nema gradivog bloka, nema ničega. Hrvatska sada mora postupiti na sličan način na koji je postupila Njemačka 1960-ih godina kad je otvorila granice za gastarbajtere. Takve odluke nisu lake za političare, no glavni dugoročni čimbenik razvitka su ljudi – veli Lovrinčević.
Jednom dijelu ljudi treba organizirana skrb pri nekom urbanom centru u organiziranom smještaju, trebaju im starački domovi ili naselja posebnog tipa.
– Daljnji proces urbanizacije neminovan je u cijeloj zemlji, kod nas je i dalje udio ruralnog stanovništva visok u europskim relacijama. Nema smisla ići na obnavljanje raštrkanih naselja i kuća, već treba krenuti na okrupnjavanje, oko Petrinje ili Siska, to treba vidjeti – veli Lovrinčević.
Budemo li se vodili idejom da svatko ostane u svojoj kući, ondje se neće moći dobiti ništa. Naselja će se obnoviti uz puno truda i muke, ali u gospodarskom smisli neće se dogoditi ništa. Tek kad se provede urbanizacija, može se razborito razmišljati što ostaje od gospodarstva i koji nam poticajni mehanizmi preostaju. Prilika za taj kraj je stočarstvo, uzgoj stoke, zdrave hrane, i to su njegove komparativne prednosti. Potrebno je brendirati pojedine proizvode, što prije povući cestu prema Žažini i Sisku.
– Tijekom povijest ti su prostori uvijek živjeli u nekoj vrsti vojnog aranžmana pa su neprestano naseljavani. Ni autocesta danas nije jamstvo života. Ako se maknete od Ivanje Reke, nailazite na pustoš, neovisno o autocesti. Ulaganje u decentralizirani ruralni razvoj je skupo, to čini i promovira Austrija, ali da bi takvo što mogao, moraš imati visoku razinu produktivnosti. Društvo čiji se razvoj temelji na ugostiteljstvu i uslugama ne može financirati ruralni tip razvoja i poticati ljude da putuju stotinu kilometara na posao – veli Lovrinčević.
Cijela Slavonija ima više od sto tisuća praznih kuća sa svim pratećim objektima i gospodarskim sadržajima, ali u njima nema tko živjeti. Mnoštvo je praznih objekata i drugdje, i jedini odgovor na to je da se potakne naseljavanje tih prostora i krene s imigracijskom politikom.
– Mnogima se neće svidjeti ovo što sam rekao, ali to je istina. Bez ljudi ne možeš imati smislenu politiku regionalnog razvoja. Druga je stvar koliko je društvo spremno prihvatiti tu činjenicu i prihvatiti imigraciju, koja također košta. Nismo se ispraznili samo mi u Hrvatskoj nego i područja u okruženju iz kojih su se ljudi useljavali u Hrvatsku. Sada treba otvoriti put za ljude iz drugih podneblja, drugih navika, kulturoloških, prehrambenih. Kako stanovništvo bude starjelo, slabjet će i naši integracijski kapaciteti za asimilaciju. Za pet ili deset godina neće stanje biti ništa bolje i zato takve odluke treba donositi sada dok još postoji mogućnosti da nekoga integriraš u svoje društvo. Nije lako ni naći ljude koji će htjeti prihvatiti Hrvatsku kao svoju zemlju. Obično se kreće s udjelom od deset posto asimiliranog stanovništva, što je u našem slučaju oko 400.000 osoba. Neka krenemo i s 5 posto, to znači da treba useliti 200.000 ljudi u radnoj i fertilnoj dobi da bi se bilo što promijenio u demografskoj slici. A to znači da moraš prihvatiti činjenicu da su ti ljudi drukčiji. Sve drugo čisto je politiziranje – zaključuje Lovrinčević.
Poljoprivreda
Ramona Franić - Zavod za agrarnu ekonomiku i ruralni razvoj zagrebačkog Agronomskog fakulteta
"Idealni uvjeti za uzgoj kukuruza za proizvodnju etanola, kestena..."
I ako je četvrt stoljeća od njegova kraja možda i neprikladno uzroke problema na Banovini opravdavati posljedicama Domovinskog rata, činjenica je da je to područje društveno i gospodarski još teško oštećeno, naročito njegovi ruralni dijelovi. Iseljavanje stanovništva iz područja zahvaćenih ratom rezultiralo je napuštanjem i zapuštanjem poljoprivrednih površina, velikim gubicima stočnog fonda, devastacijom poljoprivrednih zgrada i opreme. Unatoč programima kojima su se nudili modeli obnove poljoprivrede i ruralnih prostora, rezultat je izostao. Proizvodnja nije dostigla razine koje je imala prije osamostaljenja, poljoprivredni dohodak stagnira, a stanovništvo i dalje napušta ruralna područja – kaže prof. dr. sc. Ramona Franić iz Zavoda za agrarnu ekonomiku i ruralni razvoj zagrebačkog Agronomskog fakulteta.
Ulaskom u EU, svi ti procesi su se dodatno intenzivirali pod pritiskom konkurencije gospodarski znatno razvijenijih europskih zemalja, odnosno raznovrsnih i jeftinijih poljoprivredno-prehrambenih proizvoda koje nude veliki trgovački lanci. U selima su ostali stariji i ekonomski razmjerno slabi proizvođači, a u takvim okolnostima Banovinu sustiže i dodatna nevolja – razorni potres.
– Poljoprivredne površine na području Banovine zauzimaju nešto više od 50% ukupnih površina, od toga je korišteno oko 66%, ponajprije kao tradicionalne livade i pašnjaci. Više od 26% poljoprivrednog zemljišta je neobrađeno. U strukturi kućanstava s korištenim oranicama i vrtovima prevladava uzgoj žitarica, a neznatan je broj gospodarstava koji se bave uzgojem povrća, voća, vinove loze i sl. Poljoprivredna gospodarstva su uglavnom mala i rasparcelirana, što onemogućuje upotrebu suvremene mehanizacije – kaže ona te dodaje kako poljoprivredu obilježavaju uglavnom ekstenzivna obrada tla, proizvodne prakse su uglavnom tradicionalne i opterećene dugogodišnjim iskustvom koje se prenosi s jednog naraštaja na drugi.
Suvremene tehnologije se slabo primjenjuju, osim u razmjerno malom broju poslovnih subjekata.
– Poljoprivredne su površine pogodne za intenzivnu ratarsku proizvodnju ograničene, pa se koriste pretežno za vlastite potrebe, a rezultati stručnih studija predviđaju da se u povoljnim ekonomskim okolnostima izgledi mogu očekivati od uzgoja kukuruza za proizvodnju etanola. S obzirom na klimatska obilježja područja, moguć je i uzgoj krumpira, a u izoliranim dolinama i sjemenska proizvodnja, iako su kvalitetne površine i za tu svrhu ograničene – ističe prof. Franić.
U voćarskoj proizvodnji prevladava šljiva, a struka preporučuje da se pozornost posveti uz goju kestena, za što u Banovini postoje izrazito povoljni agroekološki uvjeti. Vinogradi nisu osobito zastupljeni, a obilježava ih ekonomska neučinkovitost i starost koja prati i starosnu strukturu sela. Proizvodnja povrća nema veću tradiciju, a posebno je zanemariv suvremeni uzgoj povrća u zaštićenim prostorima i prerada, što je neiskorištena prilika, s obzirom na blizinu najvećeg potrošačkog središta u državi.
– Unatoč postojećim preradbenim kapacitetima u Petrinji, i stanje u stočarstvu je loše. Seljačka gospodarstva su siromašna zemljištem i kapitalom, s malim tržnim viškovima, a proizvodnja se odvija na razini zadovoljavanja vlastitih potreba. Pritom mali i rasparcelirani posjedi, uz nepoznavanje suvremenih tehnologija, predstavljaju glavne ograničavajuće čimbenike u stvaranju modernih farmi. Prednosti za razvoj gospodarstva temeljenog na poljoprivredi osigurava razmjerno dobra izgrađenost kapaciteta silosa, sušara i razvijenost baznih industrijskih grana (kemijska industrija) na koje se preporučuje oslanjati u planiranju budućeg razvitka. Dodatnu vrijednost području daje i park prirode Lonjsko polje i općenito privlačna priroda, nudeći prilike za razvoj dopunskih djelatnosti, naročito ruralnog turizma – napominje te dodaje kako bi bolju budućnost Banovini mogle donijeti i ekološke prakse.
No temeljna prepreka ekološkoj poljoprivredi prevelika je usitnjenost proizvođača i nedostatak praktičnog znanja. Za bolje funkcioniranje ekofarmera nužno je njihovo obrazovanje i umrežavanje, kako bi bili prisutni i prepoznati na tržištu. Prilike koje osiguravaju agro-ekološki uvjeti Banovine predviđene su i Programom ruralnog razvoja Republike Hrvatske za razdoblje 2014.-2020., kroz financiranje aktivnosti za unaprjeđenje životnih i radnih uvjeta u ruralnim područjima, građenje nerazvrstanih cesta, prednost prilikom prijave projekata ruralnog razvoja..., no rezultati su izostali.
– Ako se Banovini i poljoprivredi u njoj doista želi oporavak, morat ćemo se odmaknuti od jezikoslovnih polemika i težište pozornosti posvetiti gospodarskim i društvenim razvojnim temama. Područje koje uživa posebnu državnu skrb, a i poljoprivreda kao „najmilije dijete države“ (Samuelson) zaslužuju ozbiljan i odgovoran pristup i konkretne ekonomske aktivnosti. Pritom je najbolja agrarna politika, zapravo, makroekonomska politika – u slučaju Banovine udružena s demografskom i obrazovnom – kaže Franić.
Osiguravanje preduvjeta razvoju je u domeni jedinica lokalne samouprave, a kad se preduvjeti stvore, stanovništvo i sami poljoprivrednici prirodno će pozitivno odgovoriti i doseljavanjem i voljom za obrazovanjem i hrabrošću za ulaganjima. Koliko će se to brzo i učinkovito događati, ovisi o mnoštvu prirodnih i društvenih elemenata. Ondje gdje ima (političke) volje, ima i načina – uvjerena je R. Franić.
Društvo
Dragan Bagić - sociolog sa Zagrebačkog filozofskog fakulteta
Tom kraju trebaju dobar javni promet i sadržaji na neprofitnoj osnovi
Mladi ljudi neće ostati živjeti u opustošenim, nerazvijenim područjima poput Banovine samo zato što imaju krov nad glavom ili posao od kojeg nekako preživljavaju. Kako revitalizirati Banovinu i podići kvalitetu života tamošnjim stanovnicima, što ne uključuje samo obnovu njihovih domova i životarenje u zabačenim selima i gradićima i gradovima?
Sociolog i izvanredni profesor Dragan Bagić sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta svjestan je da to nije lak zadatak jer, čak i da imamo savršen recept za to, nije ga lako implementirati jer ljudi imaju svoje planove, slobodu ostanka ili odlaska, a i teško je predvidjeti i što će se događati u nekom širem kontekstu. No, Bagić je siguran u ključne stvari koje treba osigurati na Banovini, a to su bazična infrastruktura, društveno-kulturni sadržaji, obrazovne mogućnosti, razvojni projekti...
Prije svega smatra da se za kvalitetu života stanovnika mora jako puno uložiti u osnovnu infrastrukturu.
– Vidjeli smo puno snimki tog područja, to je ruralni dio Hrvatske s puno raštrkanih sela do kojih nema ni normalnih putova. Ono o čemu se u Hrvatskoj uopće ne govori, a što smatram jednim od najvećih strukturnih problema, javni je promet u nerazvijenim i ruralnim krajevima Hrvatske. Često iz jednog sela ne možete otići u manji grad javnim prijevozom i nešto obaviti u razumnom vremenu jer, ako i postoji, autobus vozi dvaput dnevno i vezan je za odlazak na posao ujutro i povratak s posla, odnosno djece iz škole poslijepodne. Između toga nema ništa. To je banalna stvar, ali to ljudima koji nemaju automobil užasno narušava kvalitetu života. Uzalud ako u gradovima i postoje kulturni sadržaji i druga javna zbivanja ako vi ne možete do njih. Ne govorim to samo za Banovinu samo nego i za dijelove Slavonije, Like, Zagore, i to nije prepoznato kao nacionalni infrastrukturni problem slabo razvijenih dijelova Hrvatske. Vi možete dobro živjeti u svom selu ako imate siguran i komforan dom i potrebnu infrastrukturu od vodovoda, kanalizacije, do interneta, što puno sela još nema – govori Bagić.
O problemu javnog prijevoza u slabo razvijenim krajevima, pa tako i na Banovini, uopće se ne govori jer je to decentralizirana stvar u nadležnosti županija, gradova i općina koji nemaju sredstava za sufinanciranje. Stoga drži da država treba obilato sufinancirati javni prijevoz u slabije razvijenim dijelovima zemlje.
– Druga bitna stvar koju je važno osigurati na Banovini su kulturni, obrazovni, sportski sadržaji da ljudi imaju mogućnosti uživati u nekim stvarima, da im djeca mogu pohađati razne radionice, školu stranih jezika, glazbene škole... Ali u manjim gradovima takvi sadržaji teško mogu funkcionirati na komercijalnoj osnovi kao u Zagrebu te ih je nužno osigurati i na nekomercijalnoj, neprofitnoj. Ako u nekom selu imate nogometni klub, to je sjajno jer dečki imaju što raditi, ali što će raditi cure? U većini sela glavna zabava su seoski nogometni klubovi, ali to ne zadovoljava sve stanovnike za koje ne postoje drugi sadržaji – napominje Bagić.
Iako su radna mjesta važna, nije sve, kaže, u otvaranju masovnih radnih mjesta jer važni su i projekti na kojima se možda neće zaposliti puno ljudi, ali koji daju nadu nekom mjestu.
– Infobip je nastao u Vodnjanu, malom gradu nedaleko od Pule, i kad bismo imali neki takav projekt u Petrinji, čak i da ne zapošljava puno ljudi, time bi se stvorilo pozitivno ozračje. Takvi projekti daju nadu i optimizam cijelom kraju. Za Banovinu je sada ključno pitanje perspektive i vide li ljudi ondje perspektivu ili ne. Ljudi će ostati i strpjeti se i prijeći preko nekih manjkavosti ako vjeruju da ima perspektive, ali ako ne vjeruju da je ima, otići će čak i da imaju sve, i oni i njihova djeca– ističe Bagić.
Smatra da nije dobro što je obnova Banovine obuhvaćena Zakonom o obnovi Zagreba jer je Banovinu trebalo cjelovito gledati i ne odvajati obnovu kuća od obnove javne i društvene infrastrukture. To je trebao, kaže, biti jedinstveni revitalizacijski projekt. Ovako će Fond za obnovu voditi obnovu kuća i stanova u kojima će biti puno nezadovoljnih zbog objektivnih i subjektivnih razloga, a o infrastrukturi će se brinuti županije, gradovi i općine koji se ni dosad nisu iskazali u tome, a usto ostaje pitanje tko će brinuti o razvojnim stvarima. Naravno, kao i u ostatku ruralne Hrvatske, i na Banovini su djeci nedostupniji vrtići, što je začarani krug, jer u brojnim kućanstvima ne rade oba roditelja ili djecu čuvaju bake, pa ih ne šalju u vrtić, a s druge strane ako nema dovoljno djece, vrtiće je teško održavati.
Bagić drži da je podružnica Učiteljskog fakulteta s dugom tradicijom sjajna stvar za Petrinju i da taj fakultet pod svaku cijenu treba očuvati, naravno, i kvalitetu koja se može kadrovski pokrivati i iz Zagreba. Na tom tragu bi, kaže, trebalo nešto učiniti i s Metalurškim fakultetom u Sisku.
– Važno je da ljudi nemaju osjećaj da su na nekoj periferiji i zabiti u kojoj sve propada i nestaje i ono što je bilo, jer će to samo ubrzati odlazak ljudi, pogotovo mladih – zaključuje Bagić. Za revitalizaciju Banovine nužno je, dodaje, i useljavanje ljudi iz inozemstva jer će biti teško osigurati revitalizaciju na vlastitoj demografskoj bazi, a nije očekivano da će na to područje dolaziti ljudi iz drugih krajeva zemlje. No, na srednji i dugi rok, ističe, sami moramo voditi računa o revitalizaciji na vlastitoj demografskoj bazi jer neće imati tko nositi razvoj tog kraja.
VIDEO: Mladić zaprosio djevojku na mjestu gdje je zamalo poginuo u potresu
Hrvatska je do sada trebala privući barem 1 mil. svojih iseljenika... umjesto toga izgubila je preko pola mil. stanovnika. To dovoljno govori o "elitama" koji 30 godina vode zemlju. Nema opravdanja pa čak ni ratom.