Prema UNESCO-ovu istraživanju otprije nekoliko godina, Hrvatska se nalazi na petom mjestu u Europi i 42. u svijetu prema dostupnosti pitke vode. Prema UN-ovu jednom nedavnom izvješću o vodi u svijetu (“World Water Development Report”) Hrvatska ima najviše vode po stanovniku od svih zemalja Europske unije, čak procijenjenih 27.330 kubnih metara po stanovniku.
A s druge strane u jednom danu u toj istoj Hrvatskoj 100.000 ljudi ostane bez pitke vode, i bude bez nje danima, a možda i tjednima. Takvu su sudbinu, u državi prebogatoj vodom, doživjeli Brođani i to samo nekoliko dana nakon što su im prijetile poplave.
Budućnost je neizvjesna
Taj je događaj došao na sve naslovnice novina i početak informativnih emisija na televiziji, jer nije baš uobičajeno da tisuće ljudi ostane i bez vode za kuhanje, te ukazao na neke kronične probleme Hrvatske. No, je li se takvo što u Hrvatskoj moglo očekivati, da neki grad ostane tjednima bez vode? Gledajući nakon tog 30. ožujka, znamo da jest, no do tada je malo tko to očekivao. Vode imamo očito puno, gotovo je svima dostupna, pa zato i svi misle da će je imati uvijek i zauvijek. O tome se razmišljalo zdravo za gotovo, a u Slavonskom Brodu ispalo i baš da nije tako...
Ispalo je naime da, unatoč toj velikoj količini vode oko nas, i čestim poplavama koje mu prijete Slavonski Brod ima jedan jedini izvor koji može osigurati dovoljnu količinu vode za njegove građane, a ispada i da jedan jedini izvor pitke vode ima i velika većina gradova i općina u Hrvatskoj. Pa ne treba stoga više nikoga čuditi kada se u budućnosti, s naftovodom ili bez, negdje drugdje dogodi slična situacija kao u Slavonskom Brodu.
Primjerice, Sisak pitku vodu dobiva direktno iz rijeke Kupe, što je ipak rjeđe s obzirom na to da mnogi drugi umjesto zagađenih rijeka koriste podzemne vode, no taj grad ima jedan jedini vod koji tu vodu dovodi do gradskog područja. U slučaju havarije ovog cjevovoda, grad ostaje na neko vrijeme bez vode. Ne postoji paralelni cjevovod ni drugo veliko vodocrpilište. Imao je Sisak u ratna vremena, zbog toga što je bio natjeran jer je glavno vodocrpilište bilo okupirano, i rezervno crpilište, no nakon što je rat završio, to je crpilište prepušteno propadanju i u konačnici devastirano. Jer, čemu imati dva, kad je, mislili su svi, a mnogi misle tako i dalje, jedan izvor dovoljan. Kao recimo, u Slavonskom Brodu...
Dakle ispada, kad već vode imamo puno, a to zna i UN, da se nitko ne brine o infrastrukturi koja tu vodu donosi. Pa i danas ima sela i zaselaka bez ikakve infrastrukture koja bi vodu dovela do kuća.
Pa se dogodi i da građani Splita, drugog hrvatskog grada po veličini, za vrijeme većih kiša, moraju prokuhavati vodu, a slično se događa i u nekim drugim dalmatinskim gradovima. Istodobno u tim krajevima vodoopskrbne tvrtke, poput šibenske, dokapitaliziraju posrnule banke umjesto da novac ulažu kako bi se slične situacije spriječile ili umanjile. No, možemo li uopće i očekivati da ljudi koji vode takve tvrtke išta učine jer se postavljaju po političkom ključu, podobni i kumovi, koji najčešće ne razmišljaju dugoročno, nego samo mandat za mandatom pa do otpremnine.
Neke europske države puno ozbiljnije shvaćaju svoje resurse, pa tako recimo Nizozemska, razumljivo zbog svoje specifične situacije, jako cijeni vodu, pa se ondje na izborima uz lokalnu vlast, direktno bira i čelnik podružnice ekvivalentne našim Hrvatskim vodama. Bitno im je kako se upravlja i gospodari vodama, a kod nas je uglavnom sve prepušteno političko-rođačkoj bazi.
Turisti piju fekalije
– Nepotizam, kadroviranje po stranačkom i prije svega rođačkom principu karcinom su koji uništava i koji će uništiti državu u svim segmentima. Loša kadrovska politika uništava Hrvatsku – slaže se i ekološki aktivist Vjeran Piršić koji smatra da je ono što se događa u Slavonskom Brodu samo karakteristični slučaj upravljanja komunalnom infrastrukturom u Hrvatskoj.
Uz spomenut rođački interes po njemu tu je i interes kapitala, pa se tako kod nas bez razmišljanja, opet zdravo za gotovo, uzima to da bi pokretanje produktovoda kod Slavonskog Broda starog 60 godina i koji barem 28 godina nije bio u funkciji, mogao završiti bez ikakvog incidenta, pa nisu bile osigurane dovoljne mjere zaštite i kontrole, što je i dovelo do curenja naftnih derivata u tlo.
– To vam je kao da 60 godina stari brod, koji je 28 godina bio na suhom, samo bacite u vodu, očekujući da će ploviti bez ikakvih problema. A najgore je što oni znaju da je to tako staro, a i dalje na njega računaju – dodaje Piršić.
I tako se mi hvalimo da imamo najviše vode u Europi, a iracionalnim potezima sve to ugrožavamo. Kao i sve drugo čime se hvalimo, poput turizma i turista kojima onda u Splitu nudimo da prokuhavaju vodu kad padne kiša. Ili im lokalni vijećnik, dakle sudionik u vlasti, u Vodicama spoji kanalizaciju na vodovodnu mrežu jer želi dodatno zaraditi na apartmanima. Pa turisti danima piju fekalije prije nego se to uoči.
To je neodrživo i bez razmišljanja korištenje resursa koje može, pogotovo u Dalmaciji, ugroziti puno toga. Na mrežu staru desetljećima priključuju se mnogi novoizgrađeni apartmani i hoteli, a prije toga im ni ne osiguraš dodatne izvore vode ili, s druge strane, ne uložiš u proširenje kanalizacijske mreže pa se, eto, “događaju” fekalije u pitkoj ili morskoj vodi.
– Prostor Republike Hrvatske u svakom iole turistički interesantnom segmentu, pa čak i Nacionalnom parku Plitvice divljački se urbanizira. Nemamo politiku održivog korištenja prostora, pogotovo na Jadranu. Time i sami uništavamo turistički resurs poput Plitvica i netaknutih plaža – napominje Piršić, koji ističe kako se i kao jedan o velikih turističkih brendova u Hrvatskoj može iskoristiti i činjenica da se kod nas još uvijek može piti voda iz slavina, što je u svijetu prava rijetkost.
Ali onda s tom vodom treba i dobro gospodariti, uložiti u obnovu i proširenje vodovodne mreže, ali i odvodnje da ulice nakon kiša ne plave. Jer “nešto” se od tog turizma i uprihoduje i na lokalnoj i državnoj razini. Legalizirani su i mnogi objekti zadnjih godina, što je također plaćeno pa se i tu moglo nešto vratiti u infrastrukturu oko tih objekata. No, i dalje treba paziti na granice. Dokle razvijati turizam, dokle resursi mogu pratiti taj razvoj turizma, a da se ne ugrozi ono što nam stvara turizam – more, priroda, vode...?
– Znanost desetljećima promišlja o održivom razvoju, postoje tzv. kapaciteti nosivosti. Nacionalni park Krka je nedavno utvrdio koliko im gostiju može doći, a da se ne ugrozi sam park. Treba izračunati granice izdržljivosti. Na Krku su još prije par stoljeća znali iz kojih dijelova šuma mogu nositi drva na leđima, a iz kojih na magarcu. Nažalost, pohlepa neoliberalnog kapitalizma uništila je granice održivog turizma. Jer svima bi trebalo biti u interesu da se turizam nastavi, a ne da se uništi ono na čemu se taj turizam temelji – logičan je Vjeran Piršić, koji se i sam bavi turizmom na otoku Krku.
I sad tu opet dolazimo do onih koji bi o tome trebali razmišljati, politici na svim razinama. Onoj u Zagrebu koja se treba brinuti o nacionalnim strategijama duljih od jednog-dva mandata, ali i onoj lokalnoj, dalmatinskoj i istarskoj, koje se brinu za turizam i onoj na kontinentu, koje, kao u slučaju Slavonskog Broda, “iznenada” budu suočene s problemom u vezi osnovnih uvjeta života svojih građana.
Rođačka pomoć
A ti političari i grade apartmane, nakon jednog mandata ili dva postanu savjetnici kapitala, a dok su na vlasti, omogućuju svojim rođacima i stranačkim kolegama u komunalnim tvrtkama milijunske otpremnine i bonuse poput slučaja s direktorom komunalne tvrtke Piškornica.
A tek nešto više od njegove otpremnine i bonusa koštao je lani izgrađeni nasip koji su Hrvatske vode izgradile u Lekeniku i koji je, nakon brojnih poplava zadnjih desetak godina, napokon sačuvao od vode 50-ak kuća. I to je bio jedan od većih lanjskih uspjeha u borbi protiv poplava, koje su druga strana medalje zvane “voda”. Bio je to uspjeh, a za što je Hrvatskim vodama, s godišnjim proračunom većim od tri milijarde kuna, trebalo i koliko godina? Ma previše..
Ovo je tekst godine, a bio bi i desetljeća da nije citiran nekakav Priščić. A ne radi se tu samo o rođačko-stranačkom uhljebljivanju, to je površni zaključak, radi se o tome da takva održiva infrastruktura košta jako puno, i da se može naplatiti samo povećanjem cijene vode, a tu je onda neophodna racionalizacija koja je opet u suprotnosti s politikom uhljebljivanja. Primjerice, sada se Slavonski Brod spaja na vodocrpilište Sikirevci, pa bi bilo logično da se i tvrtke objedine u jednu, ali tko je lud izgubiti kontrolu nad 60 milijuna kuna godišnje koliki je promet Dusparinog vodovoda, bez obzira što mu je samo postojanje te firme besmisleno?