Interpretiranje prijepora u reformi obrazovanja kao ideoloških sukoba zlonamjerno je simplificiranje jednog od gorućih problema hrvatskog društva. Radi se zapravo o sudaru dvaju oprečnih svjetova od kojih jedan ne razumije drugog, dok se drugi boji prvoga. Paralela sa susretom izvanzemaljske civilizacije možda je pretjerana, ali činjenica je da u našem slučaju nema suglasja ni oko prozaičnih stvari poput toga kaže li se kurikul ili kurikulum, a kamoli oko suštinski bitnog sadržaja, vizije i ciljeva reforme.
Bit problema koji se predstavlja političkim i svjetonazorskim, a zapravo je duboko egzistencijalni, strah je od promjena. O. K., možda to i jest školska definicija razlike između konzervativizma i liberalizma. Međutim, promjene koje je zacrtao bivši ekspertni tim na čelu s Borisom Jokićem podrazumijevaju potpuno novi “mind set” u glavama onih koji su stvarali takav sustav obrazovanja kakav danas imamo. U konačnici i onih koji su u njemu gradili vlastiti intelektualni i duhovni integritet te se infiltrirali u institucije obrazovanja i znanosti zauzevši pozicije s kojih ni pod koju cijenu ne žele odstupiti.
Odgovor na pitanje zašto je Jokićeva reforma naišla na toliki otpor, isti je kao i na pitanje zašto HAZU uporno u svoje redove odbija primiti svjetski glasovite znanstvenike mlađe generacije poput Ivice Đikića i Nenada Bana. Stoga je evidentno da se taj jaz premostiti može samo političkom odlukom. Zadatak je onih koji obnašaju vlast da nađu kompromis u sastavu tima koji bi trebao osmisliti i voditi kurikularnu reformu. Danas osporavani, a svojedobno neprikosnoveni politički lider Ivo Sanader, dao je vođenje Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s EU svom najljućem političkom oponentu Ivici Račanu. Oko ulaska u EU postojao je nacionalni konsenzus. Poboljšanje obrazovnog sustava nacionalni je prioritet oko kojeg načelno postoji konsenzus. Aktualni prijepori lakše bi se premostili kada bi Plenković, po uzoru na svog prethodnika, jednu od ključnih uloga u tom procesu prepustio oporbi.
Shvaćam. Dakle, kad je na vlasti "ljevica", onda poziciju ministra znanosti i obrazovanja ima njihov ("lijevi") kadar. Kad je na vlasti "desnica" onda poziciju ministra znanosti i obrazovanja ima kadar opozicije ("ljevice") radi mira u zemlji. Kako god okrenuli, "ljevica" si je zacrtala pod svoje poziciju ministra znanosti iobrazovanja... tj. smatraju da su samo njihovi, "lijevi" kadrovi oni koji su stručni. Tj. smatraju da imaju ideološki monopol na obrazovanje i odgoj. Što je, naravno, idiotizam prve vrste, jer su upravo najbolje rangirane zemlje po kvaliteti obrazovnog sustava i njegovim rezultatima one u kojima vlast čvrsto drži konzervativna većina. Time ne želim reći da bi "desni" trebali imati monopol za obrazovanje i odgoj već da jednostavno to nije područje na koje bi ITKO smio imati monopol. Kao ni jedno drugo, upravo je obrazovanje i odgoj područje na kojem bi trebao vladati društveni konsenzus i koje političke stranke ne bi smjele koristiti za stvaranje svoje buduće biračke baze indoktrinacijom bilo koje vrste.