Direktiva o autorskom pravu na jedinstvenom digitalnom tržištu izazvala je lobistički rat u europskim institucijama kakav se rijetko viđa. O čemu se zapravo radi, upitali smo profesoricu Romanu Matanovac-Vučković, voditeljicu poslijediplomskog studija „Intelektualno vlasništvo“ na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Otkud ovakva snažna aktivnost lobista?
Ova direktiva usmjerena je na stvaranje novih odnosa između velikih internetskih platformi, s jedne strane, i kreativnih, kulturnih i medijskih industrija, s druge strane, u pogledu zaštite autorskog prava. Posljednjih 20 godina velike internetske platforme razvile su poslovne modele iskorištavanja kreativnih, kulturnih i medijskih sadržaja u kojima stvaratelji tih sadržaja u Europskoj uniji ne dobivaju nikakvu ili gotovo nikakvu naknadu od korištenja. Također, ne mogu ni kontrolirati korištenje svojih sadržaja. To stanje temelji se na postojećoj Direktivi o elektroničkoj trgovini koja za pružatelje usluga informacijskog društva poput Googlea, YouTubea, Facebooka i sličnih propisuje izuzeće od odgovornosti za sadržaje koji se putem njih dijele, pohranjuju i stavljaju na raspolaganje javnosti ako ne znaju da se tim postupanjima krše tuđa autorska prava. To se naziva režimom sigurne luke (safe harbor) za internetske platforme. Nemojmo zaboraviti da su spominjane internetske kompanije u privatnom vlasništvu. One su osnovane s ciljem stjecanja profita i nije čudno da nastoje iskoristi postojeću regulativu za maksimiziranje vlastite financijske koristi i vlastitog utjecaja na tržištu. Dodatno, u pogledu Googlea, na primjer, u mnogim odlukama Europske komisije utvrđeno je i da ima monopolni položaj. Ova Direktiva nastoji uvesti balans u odnos između internetskih platformi te kreativnih, kulturnih i medijskih industrija. Budući da i jedna i druga „strana“ imaju veliku snagu i utjecaj na krajnje korisnike i političare, svjedočimo njihovu ozbiljnom međusobnom srazu u lobiranju.
Najviše je “povika” na 13. članak Direktive, po kojemu bi velike platforme bile zakonski odgovorne za kontrolu sadržaja zaštićenih autorskim pravima. Kako bi to izgledalo u praksi?
Direktivom bi se uvela neposredna odgovornost internetskih platformi za dijeljenje sadržaja, poput YouTubea, prema kreativnim i kulturnim industrijama koje ih proizvode. U praksi bi to značilo da bi YouTube morao s predstavnicima kreativnih i kulturnih industrija sjesti za stol i ugovoriti uvjete licenciranja i dati jedan dio zarade od reklama. Mi u Hrvatskoj imamo već razvijene modele kolektivnog pregovaranja i mislim da tu ne bi trebalo biti poteškoća. Optimalan scenarij bio bi ugovaranje licenciranja s organizacijama za kolektivno ostvarivanje autorskog prava. Ako se ne bi ugovorila licencija, YouTube bi trebao nelicencirani sadržaj „skinuti“ s interneta i pobrinuti se da se tamo više ne vrati. To se naziva i modelom „take down – stay down“. Praćenje korištenja zaštićenih sadržaja na takvim platformama radio bi se automatskim sustavima koje bi u budućnosti morali dogovoriti predstavnici kreativnih i kulturnih industrija zajedno s internetskim platformama. To se još može nazvati i „filtriranjem“ sadržaja. Međutim, sam članak 13. ne govori kako bi se točno provodilo takvo „filtriranje“. On samo upućuje na to da se o tome treba postići sporazum između ugovornih strana. Vjerujem da će se u praksi dogovoriti model koji će biti nadogradnja postojećeg koji YouTube danas već primjenjuje.
Može li takav postupak dovesti do cenzure, odnosno do toga da do krajnjih korisnika dospijevaju samo vijesti koje netko “velik” ocijeni kao primjerene za njihove oči?
Već danas YouTube i druge platforme, kao što je Google News, organiziraju i optimiziraju sadržaje koje mi kao krajnji korisnici konzumiramo. Svatko na svome kompjutoru ulaskom na YouTube već dobije ponudu koju „voli“. To znači da se već sada sustavno ponuda prilagođava procijenjenoj i personaliziranoj potražnji te da Google već sada o svakome od nas ima podatke o tome što nam se sviđa i što bismo voljeli slušati ili gledati. Često nama ta ponuda izgleda tako prirodno da mi sami nismo svjesni da je algoritam umjesto nas već odabrao, pretpostavljajući koji nam je ukus. Prema tome, već je danas moguć scenarij u kojem netko „velik“ samostalno i netransparentno odlučuje o tome koje ćemo vijesti čitati, koju ćemo glazbu slušati i što ćemo gledati. Direktiva upravo ide u drugom smjeru. Ona želi omogućiti kreativnim i kulturnim industrijama da uspostave bolju kontrolu nad korištenjem njihovih sadržaja, a da tu kontrolu ne provodi jedna privatna kompanija koja ima monopolni položaj na tržištu. Mehanizam Direktive usmjeren je k tome da osigura kulturnu i medijsku raznolikost, dostupnost velikih i malih repertoara. Direktiva nije usmjerena na cenzuru, njezin je cilj upravo suprotan.
Članak 11. uređuje pravo novinskih izdavača na primjerenu naknadu od preuzimanja njihovih izdanja na internetu. O kakvoj je naknadi riječ?
Riječ je o naknadi koju bi trebali plaćati medijski agregatori poput Google Newsa, kao i ostali pružatelji usluga informacijskog društva koji na komercijalnoj razini koriste sadržaje novinskih nakladnika. Nekomercijalna korištenja, obični linkovi i blogeri izrijekom su izuzeti od primjene članka 11. Direktive. Dakle, riječ je o komercijalnim korištenjima kod kojih netko na internetu preuzima tuđe tekstove ili omogućuje pristup tuđim tekstovima organizirajući i optimizirajući ponudu tih tekstova na svojim web-stranicama, uz takvu ponudu stavlja i reklame te na njima zarađuje. Dio zarade od reklama trebalo bi dati novinskim nakladnicima i novinarima. Vjerujem da bi se novinski nakladnici, veliki i mali, trebali udružiti u kolektivni sustav i zajednički pristupati internetskim platformama te u takvom sustavu kolektivnog pregovaranja ugovoriti uvjete licenciranja svojeg sadržaja i iznos naknade. To bi u pravilu bio postotak od prihoda od reklama. Iznos ubranih naknada trebao bi se prvo podijeliti između novinskih nakladnika i novinara u određenom omjeru koji, pak, oni međusobno trebaju dogovoriti. Naposljetku, prema izvještajima o korištenju konkretnih sadržaja, naknada bi se trebala uplatiti pojedinačnim novinskim nakladnicima i novinarima čiji se sadržaji koriste.
Postoji bojazan da bi mali izdavači u tom poslu mogli ostati uskraćeni u odnosu na velike, čija je pregovaračka pozicija jača. Može li se pozicija malih osnažiti?
Upravo sustav kolektivnog pregovaranja i kolektivnog ostvarivanja prava na jednak i jedinstven način štiti velike i male nakladnike i zato ga ja preporučujem. Moguće je da na tržištu svaki nakladnik nastupi i individualno, no to je, čini mi se, puno teža opcija. Kolektivni sustav daje puno više mogućnosti i jaču pregovaračku poziciju kada imate jedan veliki repertoar koji licencirate umjesto puno rascjepkanih. Tada jednim ugovorom s platformom riješite cijeli repertoar i tu „mali“ mogu bolje ostvariti vlastite interese.
Zbog čega bi velike platforme uopće pristale s proizvođačima medijskog sadržaja dijeliti profit koji sada ubiru u cijelosti?
Internetske platforme nemaju nikakav interes dijeliti zaradu koju su do sada ostvarivale korištenjem tuđih kreativnih, kulturnih i medijskih sadržaja. One su privatne kompanije i imaju interes maksimizirati vlastiti profit. To je legitiman cilj, tako je postavljeno postupanje gospodarskih subjekata osnovanih radi stjecanja profita. Zato lobiranja s njihove strane i jesu ovako snažna, dugotrajna i iscrpljujuća. Oni štite svoje financijske interese i golemi utjecaj na tržištu. S druge strane, EU štiti svoje gospodarske i druge interese. Proveo je niz analiza i utvrdio da europskom gospodarstvu, kulturnim, društvenim i drugim vrijednostima postojeće stanje ne odgovara te da je potrebno ostvariti bolji balans. Ako Direktiva bude donesena te potom pravilno implementirana u nacionalne pravne sustave, velike internetske platforme jednostavno neće imati druge nego se prilagoditi novim pravilima. No, nemojmo imati iluzija da će Direktiva riješiti sve probleme odjednom. Ona je tek prvi, ali izuzetno važan korak jer predstavlja promjenu paradigme postupanja na internetu.
Čest prigovor je da će Direktiva ograničiti sadržaj na internetu.
Razlog za taj prigovor leži u činjenici da autor može odlučiti hoće li i pod kojim uvjetima dati na korištenje svoje autorsko djelo. Teoretski gledano, ako bi autori masovno zabranjivali korištenje njihovih djela, onda bi uistinu došlo do ograničavanja dostupnosti sadržaja na internetu. Međutim, ta mogućnost zabrane korištenja u pravilu služi tomu da autoru osigura bolji položaj u pregovorima i ugovaranju naknade za korištenje. Zabranjivati korištenje vlastitog sadržaja na internetu protivno je poslovnoj logici jer je povratak na stare kanale distribucije nemoguć.
A kaj budu naplatili "influenseri" i sl izmišljena zanimanja? čujem da magla ima super cijenu