Predsjednik Sabora Vladimir Šeks, nakon što je Ivan Aralica ustvrdio da
je osigurao Ivi Sanaderu da postane predsjednikom HDZ-a kako Šeks ne bi
došao na to mjesto, govori o povijesti sukoba s Aralicom i o tome tko
je koga podržavao u turbulentnim vremenima za stranku, nakon
smrti Franje Tuđmana. Govori i o odnosu s Branimirom Glavašem,
tvrdnjama da je bio suradnik Službe državne sigurnosti, obiteljskom
životu te neprežaljenom gubitku sina.
VL: Kakav je odnos između vas i
Aralice i kako komentirate njegove napade?
– Treba vidjeti što je povod, a što stvarni razlog. Ja nisam
kvalificiran da ulazim u prosudbu književnog i umjetničkog stvaralaštva
Ivana Aralice. Pročitao sam sva njegova djela, posebno ona iz vremena
kad ga još nisam poznavao, Okvir za mržnju, Graditelj svratišta, Psi u
trgovištu. U tom dijelu stvaralaštva zaista sam ga doživljavao kao
vrsnog pripovjedača. No, taj dio mora se odvojiti od Ambre, Fukare,
romana s ključem, gdje je posrijedi osvetničko spisateljstvo koje je
daleko ispod razine. Aralica je 1990. godine bio politički
neistomišljenik Franje Tuđmana i HDZ-a.
Procijenio je da je za njega manje riskantno biti na listi Koalicije
narodnog sporazuma. Neću govoriti o tome kako se odjednom pojavljuje u
HDZ-u i kako je predsjednik Tuđman u njega imao veliko povjerenje. U
političkom smislu riječi on je bio osoba koja nije bila osobito
politički prepoznatljiva. Zanimljivo je, kad se već gospodin Aralica
poziva na etička načela, kako to da pristaje biti imenovan za
potpredsjednika HDZ-a, a u isto vrijeme zataji predsjedniku te stranke
da uopće nije njezin član. U nekoliko intervjua u medijima negdje 2001.
godine on to i priznaje. Bilo bi mi vrlo zanimljivo da gospodin Aralica
to objasni.
VL: Odakle nesnošljivost i zašto vas
je Aralica “sprečavao” da postanete predsjednikom HDZ-a?
– Nakon trećesiječanjskih izbora i poznatoga ishoda, u HDZ-u
nastaje politički krvoločno vrijeme. Stranka na svim razinama
traži političku glavu cijelog Predsjedništva. U takvo teško vrijeme,
kada nitko iz Predsjedništva nije imao hrabrosti preuzeti križ i
odgovornost, ja sam nominiran da budem taj kišobran, da sav taj gnjev
uzmem na sebe i ja sam to prihvatio. Postao sam v.d. predsjednika i
Aralica je, kao član Predsjedništva, time bio jako zadovoljan. Tada sam
u bezbroj prigoda stavio “urbi et orbi” do znanja da ne pretendiram na
mjesto predsjednika jer objektivno nosim golem dio odgovornosti za pad
rejtinga.
Struja kojoj je pripadao Ivić Pašalić, koji je znao jako dobro da nema
šanse biti predsjednik, istaknula je kao svog kandidata Ljerku
Mintas-Hodak. Nitko se drugi nije bio spreman prihvatiti uloge
kandidata, osim Ive Sanadera. Od mene je tražio potporu i ja sam mu je
dao. Nisam ja njega “instalirao”, nego sam mu dao punu potporu, ne samo
verbalnu nego i u stranačkim tijelima i javnosti sam vrlo precizno i
jasno to isticao. Nasuprot tome, Ivan Aralica, u ovom trenutku možda bi
mu bolje pristajalo, uza sve ograde, Ivan Varalica, favorizira i
forsira onu drugu struju, gđu Mintas-Hodak. To nije činio, kao što
nikada ništa nije činio, potpuno razgovjetno i jasno, ali to se može
dokumentirati time što je poslije potpuno stao uz tu struju. Dakle, to
što Aralica tvrdi dvostruka je neistina jer, prvo, ja sam jasno
najavljivao da se ne kanim kandidirati, pa me nije mogao ni trebao
sprečavati. Drugo, on uistinu, osim svojom pukom tvrdnjom, nije bio za
Sanadera. Bio je protiv njega jer je bio za gđu Mintas-Hodak.
Nakon izbora Sanadera za predsjednika, Aralica se potpuno udaljuje od
nečega čemu nije ni pripadao, od HDZ-a. Postaje jedan od članova HIP-a.
VL: Postoji li i neka druga pozadina
te netrpeljivosti?
– Njegov stvarni razlog je novac koji se našao na računu Zaklade
Hrvatskoga državnog zavjeta, a koji je iseljeništvo uplaćivalo za
obranu Hrvatske. Nakon Tuđmanove smrti ja sam govorio da to nije novac
HDZ-a, nego hrvatske države i da ga treba uplatiti u proračun, a to je
u internim razgovorima prihvatilo i Predsjedništvo stranke. Ravnatelj
Zaklade je Pašalić, a članovi Zakladne uprave su Aralica i Ante Beljo.
Nakon kriminalističke obrade, početkom 2003. godine Pašalić i Aralica
tvrde da je na temelju dogovora Račana, Šeksa i Sanadera pokrenut
kazneni postupak protiv njih. A zapravo je bio pokrenut zbog toga jer
je Zakladna uprava donijela odluku o trošenju kamata, za koje je
Pašalić tvrdio da su potrošene na tekuće troškove, struju, vodu i sl.
Aralica je ustvrdio da sam ja osobno podnio kaznene prijave protiv
njih. Tada počinje animozitet. U odgovoru na moje pitanje, državni
odvjetnik Bajić naveo je da je prijavu podnijela PU zagrebačka. Tu je
taj vrag, ta jedna fiksacija koju je Aralica utuvio sebi u glavu, da
sam ja podnio prijavu.
VL: Kada ste se zadnji put sreli i
razgovarali?
– Nakon tih tvrdnji i demantija iz 2003. nismo se susretali. On i
njegova skupina meni ne mogu oprostiti nešto drugo. Ja sam bio ta osoba
koja je odigrala ključnu ulogu da Sanader postane predsjednik stranke i
oni to jako dobro znaju. Ne može mi oprostiti što sam stao na stranu
Sanadera, a ne na njegovu. Bilo je pokušaja kojima je ta zlopatija koja
je otišla iz stranke mene molila da rušim Sanadera. Mogao sam,
ali nisam htio jer nisam smatrao da je to pametno.
A tu su i te priče da smo Sanader i ja gori nego što je udruženo
djelovanje Račana, Vesne Pusić i Mesića jer progonimo konzervativce. Ne
znam samo koga mi to progonimo. To što imamo kritički otklon
prema grupaciji u kojoj se nalazi i Aralica, to je nešto drugo, a ne
progon. Nije stvar u konzervativizmu, nego u procjeni da je to
protueuropska politika, koja Hrvatskoj ne nosi dobro, a mazanje očiju
da je to zdrav konzervativni svjetonazor koji proganjamo Sanader i ja
otrovna je floskula. Najbolji protuargument je gubitak bilo kakve
vjerodostojnosti protagonista takva svjetonazora na svim izborima. Da
je ta opcija pobijedila na izborima, od Europe ne bi bilo ništa.
VL: Možete li opisati kako je došlo do
sukoba s Glavašem?
– Glavaš je od mene tražio da se kandidiram za predsjednika stranke dok
sam bio v.d., a ja sam to odbio. On se onda okreće Hebrangu i pokušava
s takozvanim barakašima nagovoriti njega da bude kandidat za
predsjednika. Hebrang je to na kraju otklonio. Tada Glavaš od Miljenka
Žagara, koji je skupio potrebnih 150-200 glasova za kandidaturu, uzeo
papir s potpisima, precrtao njegovo ime i stavio svoje te tako postao
kandidat.
Na 7. saboru, gdje su kandidati bili Pašalić i Sanader,
Glavaš se stavlja na stranu Sanadera. Na posljednjim lokalnim izborima
dogovorili smo strategiju za kampanju po kojoj je tamo gdje je HDZ na
vlasti trebalo naglašavati što se dobro učinilo, a tamo gdje nismo na
vlasti postojeću vlast trebalo je kritizirati kao nesposobnu. Glavaš je
u to bio jako dobro upućen kao predsjednik županijskog odbora stranke.
Ni ja ni Sanader nismo imali spoznaje da se neće postupiti kao što je
bilo dogovoreno. Nakon povratka sa službenog puta zove me Sanader jer
je netko skinuo s interneta nacrt za osnivanje Udruge demokratskog
sabora Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema koji je potpisalo nekoliko
stotina ljudi. U njemu se govori o podjeli Hrvatske na pet regija po
uzoru na Italiju i Španjolsku, čije regije imaju svoje parlamente. To
bi značilo da bi u mnogim područjima regije donosile zakone, iz čega bi
bio isključen Hrvatski sabor, pa bi zato bila potrebna promjena Ustava.
Bez ikakve konzultacije s vodstvom stranke, ni sa mnom koji sam u
Slavoniji stvarao HDZ, netko sebi uzurpira pravo da ide s projektom
kojim bi se mijenjao teritorijalni ustroj i Ustav.
Ja ni dandanas ne mogu objasniti razloge zašto je s time išao
potajno, bez ikakve konzultacije, a stvarao je privid da je to rađeno u
suradnji sa Sanaderom i sa mnom. Mnogi koji su potpisali tu inicijativu
bili su uvjereni da je to politički dogovor i da će stranka tako
nastupiti na lokalnim izborima. Taj način izvedbe mene je jako
pogodio i emocionalno i ljudski, jer nisam to mogao razumjeti.
Danas se pak priča o decentralizaciji i transregionalnoj suradnji, što
je sasvim prihvatljivo. Što je ostalo od tih tvrdnji i teza o podjeli
na regije s tim ovlastima?
VL: U bivšoj državi bili ste
proganjani, a poslije su vam spočitavali da ste bili suradnik
bivše Službe državne sigurnosti. Kako se to dogodilo?
– U političkom ratu frakcija u HDZ-u dio obavještajnog podzemlja, koje
je tada zapravo bilo nadzemlje, napravio je jednu krivotvorinu i počeo
plasirati da sam ja bio suradnik SDS-a. Ja, koji sam bio prvi u
komunističkom svijetu koji je lansirao istragu protiv SDS-a 1971.
godine. Spominjala su se različita kodna imena kao Sova, Kolega, Dejan,
Srećko i slično... U toj krivotvorini napravili su pogrešku. Naime, u
spisima se uvijek navodi na koji je način netko postao suradnik. Kraj
moga imena navedeno je da sam to postao na temelju obavijesnih
razgovora, a svi zapisnici o svim obavijesnim razgovorima mene ne
prikazuju kao suradnika, nego kao neprijatelja broj 1.
Neke od formulacija kojima su mene karakterizirali u tim zapisnicima
bile su: “pričao o općepoznatim stvarima, koje znaju i vrapci na
krovu”, “odbija bilo kakvu suradnju” i “njega treba da se procesuira”.
Izravno sam za tu krivotvorinu optužio tadašnjeg predsjednikova
savjetnika za sigurnost Markicu Rebića. On je to opovrgavao. To se
vrtjelo u medijima svih ovih godina i ponekad se ponovno pojavljuje.
VL: Ima li danas frakcionaštva u
HDZ-u i eventualnih spavača, možda Pašalićevih?
– Ne. Ne mislim da ima u središnjim tijelima. Došlo je do takvih
promjena da je teško zamisliti da je ostao netko s takvim simpatijama.
Ali ako je takvih bilo, mogli su vidjeti da je takva politička opcija
unutar HDZ-a definitivno izgubila jer je na praktično svim izborima
ostala na krajnjoj margini od jedan do dva posto. Tako se najbolje
pokazuje koji je utjecaj te frakcije.
VL: Što je utjecalo na to da se
odlučite baviti pravom i koji su vam politički uzori?
– Presudni utjecaj da zavolim pravo bili su veliki rimski pravnici i
oratori poput Cicerona, Tacita i Ulpinijana, s čijim sam se djelima
susreo već u gimnaziji. Tu sam imao jedan uzor o značenju pravde,
prava. U politici su to bili ljudi različite političke i socijalne
klasifikacije, nositelji velikih ideja koje su pokretale svjetsku
povijest. Nisam imao nekakav specifičan, jedini uzor. Za mene su bili
fascinantni francuski revolucionari, francuski racionalisti. Na domaćoj
sceni prilično sam se napajao i na političkom djelovanju Starčevića,
Supila, Trumbića, ali i Krleže.
VL: Prije dvije godine oženili
ste se drugi put, a nedavno ste tragično izgubili sina. Kako se s time
nosite?
– Sa suprugom se dobro razumijem u svakom smislu i pogledu. Brak je
samo rezultat dugotrajne veze...
Ne mogu nikako prihvatiti da je moj sin Domagoj, prema svim
informacijama koje imam, izgubio život nasilnom smrću. Uza sva moguća
nastojanja, ne mogu doći do stvarnoga motiva toga čina. Sve dosadašnje
istrage otklonile su bilo kakvu verziju koja bi upućivala na to da nije
riječ o nasilnoj smrti. Cijela skupina indicija upućuje upravo na taj
zaključak, a istraga je još otvorena.
Osobni karton
DATUM i MJESTO ROĐENJA
1. siječnja 1943., Osijek
OBITELJ
supruga Anica, kći Zrinka
POLITIČKA KARIJERA
1990.-2003. Hrvatski sabor, izabran za zastupnika u svih pet saziva, u
tri saziva potpredsjednik Sabora. 1992. javni tužitelj RH. 1992.-1994.
potpredsjednik Vlade za unutarnju politiku
PROFESIONALNA KARIJERA
1970.-71. sudac Općinskog suda u Osijeku. 1971. zamjenik općinskog
javnog tužitelja u Osijeku. 1972.-81. odvjetnik
PUBLIKACIJE
Knjige: Delikt mišljenja, Ogledi o slobodi savjesti, Opasna vremena,
Zatvorska sjećanja. Dvadesetak stručnih i znanstvenih radova
HOBI
literatura, kazalište, film, nogomet
ZA PODSJETNIK
predsjedao tajnom sjednicom Sabora u Ininoj zgradi 8. listopada 1991.
kad je RH raskinula državno-pravne veze sa SFRJ
Anica Šeks o suprugu: Pametan je i duhovit
Anica Resler-Šeks kod svoga supruga, s kojim je u braku dvije i pol
godine, najviše cijeni intelektualne vještine i duhovitost, no otkriva
nam da prvi dojam nije bio tako dobar.
– Upoznali smo se preko zajedničkih znanaca i moram priznati da mi se
ispočetka činio nekako čudnim. No popričali smo i vidjela sam da je
pametan i duhovit, a najviše me se dojmilo to što može govoriti o
gotovo svakoj temi – kaže gđa Šeks. Kao manu svoga supruga navodi to
što “nije upotrebljiv za praktičan život”, poput pomoći pri odlasku na
plac ili mijenjanja žarulja u kući. Uz takvog čovjeka, kaže, treba biti
strpljiv, ali suprug to nadoknađuje pažljivošću i nježnošću.
