Skoro 40 godina svoje karijere bavim se zaštitom žrtava nasilja ali i radom s počiniteljima nasilja. Čini mi se da je nasilje s godinama postalo sve okrutnije - rekla je u emisiji Večernji TV-a Gordana Buljan Flander, psihologinja, osnivačica i ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Dodala je kako su i djeca i odrasli manje osjetljivi na nasilje.
- Reagiramo tek kada nasilje toliko eskalira da ne možemo više okretati glavu - izjavila je i dodala kako ćemo 'sada svugdje čuti osudu onih koji su počinili nasilje'.
- Svi imaju svoje ideje, od toga da ih stavimo na Goli otok ili istučemo ili pretučemo. Sigurno nije rješenje da na nasilje reagiramo na nasilje nego da se sustavno počnemo baviti prevencijom nasilja od vrtićke dobi - rekla je.
Rekla je kako to ne znači da oni koji su počinili nasilje ne trebaju imati sankcije.
- Nažalost, vrlo često čujemo 'pa djeca su se i prije tukla' i 'pa to je njihova igra' i onda se vrlo često pitaju otkud je taj mladić ili ta cura nasilni - rekla je i dodala da su znakovi postojali puno ranije te da su zakazali oni koji su trebali reagirati na te znakove.
Rekla je i kako djeca koja se nasilno ponašaju najčešće dolaze iz takve obitelji gdje vide nasilje i to im je jedini način da dobiju pažnju.
Smatra da treba pomoći roditeljima u takvim slučajevima te da se na vrijeme treba uočiti koje su obitelji nasilne.
- Djelatnici naše poliklinike jako često su izloženi prijetnjama i pozivu na linč, ali mi svoj posao moramo raditi u skladu sa zakonom. Ako uočimo da je prema nekom djetetu roditelj nasilan, pa ne treba se bojati tog roditelja, ja moram poslati poziv nadležnim institucijama. Ako dijete ima 9,10,11... godina, u nekim situacijama moramo obavijestiti ne samo socijalnu skrb, nego i policiju. Pa će onda ta obitelj dobiti i pomoć, a ako se i dalje nastave tako ponašati, dobit će i sankcije - rekla je.
Kazala je i kako je u Europi uglavnom 14 godina kaznene odgovornosti i da su do tada odgovorni roditelji.
- Mnogi roditelji su sasvim izgubljeni i kada dođu kod nas, na nekoliko tretmana, ipak puno napravimo. Ali ne mogu ti roditelji doći dobrovoljno kod nas ako ne shvaćaju što rade i ne shvaćaju što rade jer kažu 'tako su se roditelji ponašali prema meni i što mi fali' - izjavila je.
Rekla je i kako uopće nije iznenađena ovime što se događa.
- Koliko mi ulažemo u prevenciju, toliko ćemo na kraju i dobiti - objasnila je.
Kako potaknuti djecu da progovore o tome što im se događa?
- Tek 20-ak posto djece se povjeri da su žrtve nasilja što znači da ne vjeruju nama odraslima - izjavila je.
- Ako mi kao roditelji djeci ne pokažemo da smo tu za njih i da imamo vremena za njih - objasnila je i dodala kako prema nekim istraživanjima roditelji s adolescentskom djecom provode 10-ak minuta dnevno.
- Kako će nam u tih 10-ak minuta reći što im se događa - zapitala se Buljan Flander.
Rekla je i kako se tek 12 posto djece povjerilo nastavniku, a na pitanje zašto rekli su da je bilo još gore kada su se povjerili.
Kada je potrebno reagirati?
- Razlikovala bih uobičajeni sukob među vršnjacima od nasilja. Postoji neki razlog za uobičajeni sukob i da su obje strane po snazi ravnopravne i da nije kontinuiran. Bullying uključuje da je jedna strana jača ili jedna osoba ili više djece i da se žrtva ne može sama obraniti. Ne mora postojati konkretan razlog za sukob. Žrtva je obično slabija po nečemu, odnosno drugačija - rekla je i dodala da se tu moraju odrasli moraju uključiti.
- Imala sam određen broj djece koja su pokušavala suicid jer su godinama trpjeli nasilje, a nisu dobili pomoć. Imam jako puno i djece i roditelja koji su probali u školi tražiti pomoć, međutim nastavnici nisu reagirali, a neki su rekli i da kada su htjeli reagirati ravnatelj i stručne službe se nisu složile - izjavila je.
Najjače su mi te psihološke floskule "toj djeci treba ljubavi", pa dajte im vi onda ljubavi, a ne da se iživljavaju na nevinima. Kod nas je prisutan fenomen "samo neka dice", samo neka se rode, a to tko će ih i kako odgajati je manje bitno. Tužno i žalosno. Jeste li vi svjesni koliko djece nosi traume upravo zbog vršnjačkog nasilja, a to se uvijek mete pod tepih, žrtve nikad ne dobiju pravdu, a nasilnici prolaze nekažnjeno i nastavljaju svoj teror prema drugima.