Diljem Europe i svijeta rade mladi hrvatski znanstvenici o kojima se u domovini malo zna, a cijenjeni su u državi u kojoj grade karijeru. Jedna od njih je pravnica Monika Glavina iz međimurskog sela Čehovca pokraj Preloga, koja radi na Pravnom fakultetu u belgijskom Leuvenu.
Zašto su neki suci bolji?
Nedavno je doktorirala, a u doktorskoj disertaciji bavila se temom primjene prava Europske unije na nacionalnim sudovima.
– Kad neka država postane država članica EU, nacionalni suci automatski postaju suci prava Europske unije. Uz ovaj novi status dobivaju nove ovlasti, ali i nove dužnosti. Ono što ja istražujem jest pitanje kako to izgleda u stvarnosti i zašto su neki suci bolji u obnašanju tih dužnosti od ostalih. Rezultati pokazuju da su čimbenici koji igraju najvažniju ulogu na to kako će suci primijeniti pravo Europske unije poznavanje prava EU, stav prema europskim integracijama, radni teret sudova i resursi koji su im dostupni. Slika nacionalnih sudaca kao sudaca EU puno je drugačija od stvarnosti jer ono što pravni stručnjaci često zanemaruju jest postojanje različitih ograničenja. Jedno je, na primjer, opterećenost sudova radnim predmetima – objašnjava.
U Belgiji je završila posve slučajno. Po završetku studija na budimpeštanskom sveučilištu Central European University spakirala je kofere i preselila se dečku u Nizozemsku.
– Zajedno smo se počeli prijavljivati za poslove i dobila sam stažiranje u Europskom parlamentu, a dečko je odlučio nastaviti školovanje u Leuvenu. Preselili smo se i sasvim slučajno pogledala sam stranicu Pravnog fakulteta, da vidim što se nudi, budući da sam radila kao demonstrator na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Naletjela sam na poziv za projekt Euthority koji je tada bio u začetku, tražili su dva doktoranda za rad na projektu koji je uključivao i obvezu pisanja doktorske disertacije. Prijavila sam se i poslije dva kruga intervjua dobila posao. Moram priznati da sam uvijek željela upisati doktorat, ali sam čekala da najprije steknem nešto radnog iskustva. Rad na tom projektu omogućio mi je oboje – veli.
Tijekom doktorskog studija doktorandi asistiraju ili preuzimaju predmete svojih mentora tako da ona predaje istraživačke metode i sudsku praksu Suda EU. Iz djetinjstva u Međimurju najviše pamti druženja na otvorenom, po igralištima, dvorištima i šumama.
– Kad o tome ovdje razgovaram s prijateljima koji su odrasli u zemljama zapadne Europe, vidi se velika razlika. Uvijek kad prepričavamo dogodovštine iz mladosti znaju me zezati da sam “Monika sa sela”. Ne mogu, na primjer, zamisliti kako je to imati doma kolinje ili cijepati drva za ogrjev, imati kokoši u vrtu... – nabraja.
Studirala je na Pravnom fakultetu u Zagrebu i u Budimpešti.
– Kad bih morala usporediti studij u Zagrebu i kako to izgleda u Leuvenu, rekla bih da je glavna razlika u studentskom uključivanju. Ovdje se jako puno traži da studenti sudjeluju u nastavi, postavljaju pitanja i razmišljaju kritički. Način na koji predajem jest da se prije svakog sata studentima dodijeli obavezna literatura, na primjer jedan ili dva znanstvena članka, i tijekom sata ispitujem što su naučili, kako se to može primijeniti, s čime se slažu, kakva su njihova iskustva... To je način predavanja koji sam usvojila tijekom studija u Budimpešti i koji sam donijela u Leuven. Naša predavanja na Pravnom fakultetu u Zagrebu bila su više “ex cathedra”. No možda se to u međuvremenu promijenilo – napominje.
Motiv za odlazak – ljubav
– Biti u toku s političkim događajima nešto je što je i dio mojeg posla, poput situacija u Poljskoj i Mađarskoj glede neovisnosti sudova i vladavine prava, budući da se bavim ulogom sudova – dodaje.
Mnogi mladi otišli su iz Hrvatske zbog egzistencije, a njezin je motiv bila ponajprije – ljubav.
– Znači, ne trbuhom za kruhom, nego srcem za ljubavlju, hahaha... Općenito, mislim da je razlog iseljavanja to što se rad i sposobnost u Hrvatskoj baš i ne cijene. Ili se mladima šalje takva poruka. Ja ne dolazim iz bogate obitelji ili obitelji koja ima političke veze i bojim se da u Hrvatskoj ne bih uspjela ovo što sam uspjela ovdje. Ili bih uspjela, ali bi mi trebalo puno dulje da dokažem svoje sposobnosti. Ovdje u Belgiji nikad nisam imala osjećaj da proces zapošljavanja nije fer, da već postoje “odabrani kandidati”. Ovdje nije bitno iz kakve obitelji dolazite ili koga poznajete, nego vaše kvalifikacije i radna etika – kaže.
Bruxelles i Leuven gradovi su naučeni na strance i jako se brzo može uklopiti. Svi su, kaže Monika, “na zemlji” i lako se sklapaju nova prijateljstva. Zaljubila se u Belgiju i trenutačno ne može zamisliti da živi drugdje. Ima velik krug prijatelja iz različitih krajeva svijeta. To su sve mladi koji su proeuropski orijentirani. I to joj je, priznaje, najdraže u Bruxellesu. Ljudi!
– Na svakom koraku čujete drugi jezik, francuski, talijanski, engleski, hrvatski – kaže.
A ona je u međuvremenu dobila posao na Sveučilištu u Antwerpenu, na kojem će početi raditi 1. svibnja. Posao je dobila u sklopu velikog projekta Horizont 2020. koji se provodi na deset svjetskih sveučilišta. Bavit će se znanstveno-istraživačkim radom na temu povjerenja u donošenje odluka.
puno muslimana zato neznaju