Malo tko je očekivao da će predstojeći parlamentarni izbori u Hrvatskoj krenuti u ovako neobičnom smjeru i biti raspisani u trenutku kada praktički postanu izlišni. Malo što je ukazivalo na to. Po svemu beznačajni, moglo se jedino naslutiti da će ih dobiti ona strana u koje je volja za moć veća. Naime, znalo se unaprijed da naša dekadentna politička elita nema ideju kako unaprijediti živote građana i podići ekonomiju nakon razdoblja dugotrajne i iscrpljujuće recesije. Znalo se i da je tiho nezadovoljstvo građana svakim danom runilo podršku vladajućoj koaliciji i da bi ih ta stihija mogla koštati vlasti. Znalo se i da je jedina šansa vladajućih poremetiti taj tok i zaoštriti kampanju u smjeru odluke “ili mi, ili oni”. Ali, nitko nije mogao očekivati da će parlamentarni izbori biti pretvoreni u plebiscit na kojem će se aklamacijom odlučivati o podršci vladi Zorana Milanovića.
Nema tu puno manevarskog prostora za promjenu ovog stanja stvari. Političko kazalište jednostavno je s migrantskom krizom preseljeno na internacionalnu scenu i Vlada je samim time postala jedini igrač u gradu. Oporba je prinuđena igrati po tim pravilima, a svaki njezin pokušaj da glumi opoziciju u normalnim političkim uvjetima i kritizira poteze Vlade, može biti prokazan samo kao izdajnička gesta, koja najviše šteti njoj samoj. U tome se osvjedočio HDZ, koji je krenuo s oštrom kritikom Vlade, da bi se sada više ispričavao i objašnjavao vlastite riječi i postupke, nego što bi pokupio koji politički poen. Čak ni inokosne inicijative predsjednice ne nailaze na dobrodošlicu, već se gledaju više kao bacanje klipova u točkove naporima Vlade u upravljanju krizom.
Ova perceptivna distorzija normalnih demokratskih praksi u Hrvatskoj, jasno je, samo je odraz geopolitičkih previranja na globalnoj sceni, u kojima migrantska kriza predstavlja tek jedan segment. Našli smo se usred Velike Politike, na mjestu gdje su suspendirane sve političke i ideološke podjele, a računaju se samo one geopolitičke. Kada ruski predsjednik Vladimir Putin bude u ponedjeljak, na Glavnoj skupštini UN-a, objavio početak vojne intervencije u Siriji i pozvao zapadne saveznike da se priključe njegovoj koaliciji (CSTO), iz podrške koju bude dobio bit će jasnije u kojem smjeru idu ta tektonska kretanja. No, već se iz pojedinih izjava, poput one kancelarke Merkel o tome da treba prihvatiti Bashara al-Assada kao igrača u rješavanju sirijskog konflikta, može naslutiti kakva su geopolitička prestrojavanja posrijedi. Ovaj mogući ratni savez Njemačke i Rusije svakako je upalio lampice u mnogim zapadnim prijestolnicama, prije svega u Londonu, Parizu i, naravno, Washingtonu.
Bez svraćanja pozornosti na ovaj geopolitički ugao, teško bi bilo objasniti i krizu u kojoj se trenutačno nalazi Hrvatska, kao i poteze koje vuče Vlada, ali i oporba. Bez geopolitičkog postrojavanja igrača na lokalnoj hrvatskoj sceni, sukob u kojemu smo se našli sa susjedima, pa i s EU, mogao bi se shvatiti prije kao komedija zabune ili puka iracionalnost, nego kao dio ozbiljne operacije iza koje stoje ozbiljni igrači. Afinitete premijera Milanovića prema Londonu i premijeru Cameronu ne treba posebno naglašavati. To da imamo otvorenu telefonsku liniju prema Washingtonu, odakle nam stižu pohvale za naše držanje od Victorije Nuland, javno se pohvalila ministrica Vesna Pusić. Veze HDZ-a s njemačkim konzervativcima i kancelarkom Merkel također ne treba podvlačiti. Vjernost predsjednice Grabar-Kitarović NATO-savezu isto nije nikakva tajna. I naravno, pritom treba zaboraviti političke i ideološke podjele, već gledati samo geostrateška pozicioniranja.
Tada će nam, možda, postati jasnije zašto smo odbili njemačku ponudu da Hrvatsku pretvorimo u zimski Camp Croatia za prihvat izbjeglica iz Sirije (kao što je to, primjerice, učinila Srbija), i otkud naš sukob sa Srbijom i s EU? Možda tada izgubi šarm političke naivnosti i inzistiranje HDZ-a i njegova lidera na strogom poštovanju Dublina i europske regulative oko registriranja izbjeglica? Možda nam postane jasna i kritička opaska predsjednice Grabar-Kitarović upućena na račun kancelarke Merkel, koja je ozbiljno ugrozila poziciju HDZ-a u ovoj igri, kao i njezina odluka da, prije puta u New York, žurno smijeni svog povjerenika za migrantsku krizu Andriju Hebranga i na njegovo mjesto imenuje Matu Granića. Možda nam, konačno, postane jasno i zašto su predstojeći izbori unaprijed izgubili čari demokratske svetkovine i postali napetom i zakučastom šahovskom igrom na ploči državnog razloga.
>> Merkel pristaje na razgovor s Assadom – znači li to kraj kalifata?
Nakon četiri godine ove vlasti i strahovitog srozavanja nivoa javne komunikacije za što su ljudi iz ove vlade, bivši i sadašnji, a pogotovo Milanović 99% krivi, nakon svih afera u svezi kojih se nisu udostojili čak ni ispričati građanima, nakon srozavanja nivoa zdravstvene usluge (po prvi put u životu dogodilo mi se nedavno da sam morao platiti participaciju za antibiotik maloljetnom djetetu!), nakon uništenja HŽ-a, nakon uništavanja školstva i visoke znanosti u režiji omraženog i nikad goreg ministra Jovanovića, nakon pogodovanja idiotima koji su se unatoč svim opomenama zaduživali u švicarskim francima, a račun za što će platiti svi građani Hrvatske... i sve druge neizmjerne i u principu nepopravljive štete koju su nanijeli našoj zemlji... te na kraju šlaga na torti: veleizdajničkog otvaranja naših granica neimenovanoj rulji koju se uporno naziva izbjeglicama iako je jasno da je riječ o ekonomskim migrantima (i to najmanje onima iz ratom pogođenih zemalja) uz sve nepotrebne troškove koje su nam time nanijeli plus svu štetu koju ekonomija i građani trpe zbog problema na granici koju jedino ta rulja bez ikakvih dokumenata prolazi bez problema, jasno je da je rušenje ove vlasti postalo doslovno pitanje života ili smrti. Ostanu li još četiri godine na vlasti, Hrvatske nakon toga više neće biti.