Kao rezultat i posljedicu funkcionalnih aberacija zapadnih demokracija, SAD je kao predsjednika predstavio Donalda Trumpa.
Nedavni njegov govor na godišnjem okupljanju National Rifle Association pokazao je da obećanja data žrtvama i aktivističkom pokretu mladih o regulaciji prodaje oružja nakon niza školskih masakra nisu značila ništa. Trump je odigrao besprizorni skeč o terorističkim ubojstvima francuskih građana u Parizu te održao zapanjujući i bogohulni govor na tragu logike bezakonja Divljega zapada o pravu na nošenje oružja danom po Bogu i po Ustavu u svrhu samoobrane od sugrađana u visokouređenoj državi s jakim sigurnosnim sustavima. Pored problematičnoga osobnog profila, predsjednik Trump sveo je umijeća američke unutarnje i vanjske politike na sirovu i agresivnu trgovačku logiku, a pogled na složenosti međunarodnih odnosa reducirao na ogoljeni interes za američkom prevlašću i samovoljom. A možda Trump samo otvoreno prakticira „zavrtanje ruke“ kao grubu primjenu lapidarnog postulata koji je u svrhu osiguranja američkih interesa u globaliziranom informatiziranom svijetu postavio T. Friedman u Manifestu za brzi svijet: “Nevidljiva ruka tržišta nikad ne bi funkcionirala bez nevidljive (vojne, op.a.) pesnice“ (New York Times, 28. 3. 1999.). Ipak, Amerika je u svjetskoj politici povijesno trajno prisutna prvenstveno utjecajnom principijelnom pregovaračkom politikom i moćnom ekonomijom, a potom vojnom silom.
Protivno ovoj temeljnoj ocjeni usmjerila se američka posthladnoratovska hegemonistička strategija, koristeći savezničke, političke i financijske mehanizme u pokušaju ostvarenja kratkovidnih egoističnih interesa kao i za kompenziranje posljedica pragmatične, a historijski i kulturalno nekompetentne američke vanjske politike s pozicije ničim sputavane sile.
Maligno djelovanje
Pritom su od 2003. nadalje, u Iraku, Siriji i Ukrajini stradali oni koji su pod impresijom snage prihvatili američko vodstvo da bi na teži način iskusili da ih američka falična strateška logika vodi u ponor iz kojega je teško izaći.
Nagli prelazak s političkoga djelovanja na trgovačku ucjenu i političko (na)silništvo podrazumijeva odbacivanje diplomatskoga uvažavanja i znači smrt političkoga u međunarodnim odnosima. Predsjednik Trump napustio je Pariški klimatski sporazum i Transpacifičko partnerstvo te prijeti trgovinskim ratom EU, Južnoj Koreji i Kini. Prihvatio je da trostruko sveti povijesni grad Jeruzalem bude jednostrano prisvojeno političko-državno središte i namjerava priznati okupaciju Golanske visoravni. Američki doprinos detantu na Korejskome poluotoku doveden je u pitanje zbog verbalne agresivnosti aktualnoga američkog vodstva. No ona je bila i prije vidljiva, na samom terenu: dok se od Sjeverne Koreje tražila potpuna denuklearizacija, SAD je nastavio niz redovitih vojnih vježbi s Južnom Korejom. Ipak, neke vježbe bile su umanjenoga opsega i trajanja (Business Insider; Reuters, 10. 4. 2018.). Sjevernoj Koreji je posebno zasmetala vježba zračnih snaga Max Thunder jer je u suprotnosti s travanjskom Deklaracijom iz Panmunjoma/JSA.
Trump je 8. svibnja objavio povlačenje SAD-a iz Iranskoga nuklearnog dogovora (IND/JCPOA). Njegov je govor sadržavao lažne tvrdnje i zavaravajuća tumačenja. Patronizirajući odnos prema iranskome narodu ujedno je otkrio želju za promjenom režima u Teheranu. Takav stav postoji od početka Trumpova mandata kada je savjetnik za nacionalnu sigurnost general M. Flynn upozorio na „maligno djelovanje Teherana - dostavu oružja, podršku terorizmu i kršenje međunarodnih normi”. Novi savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton, preziratelj UN-a, također je zagovornik promjene režima u Iranu, ali i preduhitrivog udara na S. Koreju. Bolton ujedno podupire grupu Mudžahedin-e Khalq koja se u Iranu općenito smatra izdajničkom. Ta grupa zagovara rat protiv Irana i dostavlja lažne informacije o iranskom nuklearnom programu (J. Rezaian, Washington Post, 24. 3. 2018.).
Temeljna optužba o nepoštivanju IND-a ne stoji: potkraj kolovoza 2017. Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) potvrdila je da Iran poštuje dogovor nakon što je američka administracija izvršila pritisak na IAEA da, bez postojanja opravdanih sumnji, izvrši nadzor i iranskih vojnih lokacija (IAEA; New York Times). U studenome 2017. šef IAEA je iznova uvjeravao američku diplomaciju u „najjači svjetski režim nuklearnog nadzora“. Nadalje, SAD pokušava progurati lažno tumačenje po kojemu se IND trebao odnositi na ograničavanje sveukupne vojne sposobnosti i vojnih aktivnosti Irana. Optužbe protiv inozemnih vojnih („terorističkih“) angažmana Irana i prebacivanja desetaka tisuća boraca zračnim putem u Irak i Siriju stoje, ali su pristrane i selektivne. Iranski je doprinos vojnoj pobjedi protiv Islamske države u Iraku i Siriji neosporiv, ostvaren na terenu s lokalnim snagama i u međunarodnim savezništvima. Kada je u listopadu 2017. državni tajnik Rex Tillerson rekao šijitskim milicijama koje podupire Iran da „odu kući“, irački je premijer H. al-Abadi odgovorio da one (šijitske komponente Snaga narodne mobilizacije) služe pod iračkom vladom. Iranska pomoć u Siriju također je došla na poziv sirijske vlade. Bilateralne suradnje, strateško povezivanje s Rusijom i Kinom kao i terenski i stručni vojni angažmani koji Iranu omogućuju inozemno upletanje i utjecaj u vlastitoj regiji stvari su koje smetaju SAD-u jer pridonose porazu američke politike na Srednjem istoku i pomiču klatno moći između polova.
I rast iranskoga vojnog budžeta od 37% (2014.-2017.) treba staviti u odnos s drugim državama i ne ignorirati legitimnu iransku procjenu neposredne ugroženosti. Udjel vojnoga budžeta u BDP-u Irana je 3,1%, a kod njemu suprotstavljenih regionalnih sila doseže 4,7% u Izraelu te čak 10,3% u S. Arabiji. Ujedno je sa 69,4 mlrd. dolara S. Arabija treća u svijetu po vojnim izdacima (Stockholm International Peace Research Institute, 2017. i 2018.). U siječnju 2017. iranski parlament prihvatio je povećanje vojnoga budžeta na 5% do 2021., a u kolovozu 2017. odobrio je i zakon koji omogućuje dodjelu 520 mil. dolara za dalekometni balistički program i inozemne vojne operacije specijalnih postrojba (IRNA, Reuters). Međutim sve to nema veze s IND-om, ali zato ima veze s UN-ovim embargom na oružje Iranu (2007., 2010.) kao i s pitanjem usmjeravanja sredstava oslobođenih sankcijama u vojne svrhe, a ne u jačanje ekonomije. Stoga o tome s Iranom treba posebno razgovarati.
Živa žica
Ipak, zapadne države su u ožujku 2016. obavijestile da Iran krši Rezoluciju UN-a jer testira balističke rakete koje mogu nositi nuklearne bojeve glave. Prema Rezoluciji 2231 (aneks B, 3.) Iranu nije dopušteno razvijati balistički program u te svrhe. Francuski pokušaj u ožujku 2018. da nagovori Iran da napusti balistički program nije bio uspješan jer se Iran opravdava razvojem obrambenih sposobnosti i ne može prihvatiti razlog da se doseg raketa ograničava na 2000 km budući da sve iznad toga 'nadilazi obrambene potrebe Irana'.
Potpisnice IND-a (P5-1) rade sve kako bi ga održale, ali i neutralizirale nove američke sankcije Iranu i svima koji s njim posluju. Jedan razlog za to je mukotrpnost međunarodnih pregovora kojima je dogovor postignut. Drugi je razlog neprihvatljivost američkog cilja promjene vlasti u Iranu. Treći razlog je očuvanje poslovnih ugovora vrijednih milijarde dolara i rasta trgovinske razmjene. Dok su francuska, njemačka, pa i talijanska ulaganja opsežna (energetske istraživačke tvrtke, zrakoplovna i automobilska industrija, metalna i elektroindustrija), britanska ulaganja ne dosežu tu razinu, ali uključuju zračni promet, trgovinu, ugovor zelene energetske tvrtke Quercus kao i podijeljeno vlasništvo nad plinskim poljem Rhum (Aberdeen) između British Petroleuma i Iranian Oil Company, podružnice Nacionalne iranske naftne kompanije. Iako je britanski bankarski sustav čvršće povezan s američkim, podložan je američkim kaznama za financijske transakcije s entitetima koji imaju bilo kakvu poveznicu s Iranom (kao što je 2012. iskusio britanski bankarski div HSBC). Uz navedeno, postoji i ključan razlog za napore spašavanja IND-a: druge države moraju sačuvati politički integritet i autonomnost kao i pokazati neprihvatljivost jednostranih poteza SAD-a. SAD je svima dao šest mjeseci vremena za povlačenje iz Irana i opetovano prijeti sankcijama. Dok se pokušavaju dogovoriti izuzeća, Francuska je pozvala EU na obranu ekonomske suverenosti i uvođenje protumjera.
Vrlo brzo uvedena je zaštitna regulacija EU iz 1996. koja je zaštitila poslovanje s Kubom, Iranom i Libijom. Pitanje je koliko će te mjere biti učinkovite jer je SAD od 2010. do 2012. postrožio zakonsku regulaciju uključivši financijske transakcije (Foreign Policy). Drugi način zaštite interesa EU je jačanje financijske neovisnosti osnivanjem financijske kuće za eurske transakcije s Iranom i ustrojavanje agencije za praćenje poštivanja europske regulacije od strane inozemnih tvrtki. Europske mjere trebale bi omogućiti Europskoj investicijskoj banci izravna ulaganja u Iran i koordiniranje kreditnih linija denominiranih u eurima (Agence France Presse, Guardian, Reuters). Bilo bi svakako potrebno da EU svlada izazov i razvije vlastite upravne mehanizme, iako Iran ne misli predugo čekati, a europske su zemlje svjesne svojih izgleda nasuprot učinaka onoga što je britanski ministar vanjskih poslova opisao „živom žicom američke ekstrateritorijalnosti“ (FCO).
Prijezir prema NATO-u
U slučaju gospodarske beskorisnosti sporazuma, Iran je najavio proizvodnju obogaćenoga urana, a tada iranski zagovornici tvrdoga ili nepovjerljivoga pristupa prema Zapadu dolaze na svoje. Ministar vanjskih poslova u umjerenoj iranskoj vladi posjetio je Kinu, Rusiju i Bruxelles. Nesumnjivo će Rusija i Kina jačati zasebno tržište i stratešku suradnju s Iranom, iako u mjeri u kojoj im se interesi preklapaju. Njemačka, Francuska, Rusija i Kina u nizu razgovora na najvišoj razini među sobom i s Iranom nastavljaju raditi na očuvanju IND-a. Problem ostaje kako ublažiti zatvaranje pristupa Iranu globalnim financijskim tokovima i valutnom tržištu dolara. S druge strane, od Irana se traži da razumije zabrinutost Zapada u vezi balističkoga programa (ICBS) kao i inozemnih vojnih aktivnosti. Licemjerno je, međutim, ocjenjivati iranske aktivnosti remetilačkim i ilegalnim, a istodobno na Srednjem istoku tolerirati protudemokratske, radikalne, ilegalne i vojne aktivnosti S. Arabije i drugih američkih saveznika ili partnera.
Izlazak iz IND-a nije ispad, nego sastavni dio aktualne američke strategije prema Srednjem istoku kojom svjetski mir izlazi izvan fokusa. SAD pod svaku cijenu želi ograničiti strateško i vojno jačanje Irana makar to značilo destabilizaciju te zemlje, ali i riskantno uvlačenje u svoju igru saveznika koji time ne samo da mogu više izgubiti negoli dobiti, već bi mogli i podnijeti žrtvu.
Iako najavljen, izlazak SAD-a iz IND-a je objavljen nekoliko dana nakon izbora u Libanonu gdje su pobijedili partneri proiranskoga oružanog pokreta Hezbollah, i to na Dan savezničke pobjede u Europi. Time je poslana poruka SAD-a Europi: prijezir prema transatlantskim savezništvima. Istodobno, izraelska krajnje desna vlada usklađena je s novim američkim planovima kao odjek formule kojom je ministar obrane Avigdor Lieberman nedavno definirao „tri problema Izraela“: Iran, Iran, Iran. Pred potpisivanje IND-a 2015., premijer Netanyahu lobirao je u američkom Kongresu protiv dogovora. Potkraj travnja 2018. u Ministarstvu obrane održao je prezentaciju o iranskoj prijevari pokazujući ogroman arhiv iranske nuklearne dokumentacije koju je Mossad pribavio iz napuštenog skladišta u Teheranu početkom 2018. Ništa od toga nije bilo novo i inkriminirajuće. CIA je 2007. znala da je Iran 2003. prestao s nuklearnim programom, dok je IAEA ove dokumente vidjela 2005., a dio objavila 2011. (Guardian, 30. 4. 2018.; NYT, 2007., 2018.). Drugo je pitanje koliko su američki potezi dobri za Izrael. Visoki izraelski obavještajni i vojni dužnosnici smatrali su da IND ne treba poništiti, nego doraditi (izvješće dopisnice France24 iz Izraela, 8. 5. 2018.). Ni u SAD-u svi ne misle isto: general Joseph Dunford, šef Združenih načelnika stožera, pred Vojnim odborom Senata u rujnu 2017. navijestio je posljedice napuštanja sporazuma za SAD (RFE/RL).
Iako se dinamika sukoba mijenja dulje vrijeme, nakon Trumpove objave Izrael i Iran zaoštrili su međusobni rat na području Sirije. U (pro)iranske snage u Siriji ubrajaju se NDF, Fatemiyoun brigada i, jasno, Quds/Pasdaran. U sukobu zbog drona 10. 2. 2018., Izrael je izgubio avion te odgovorio zračnim napadom, najjačim od rata s Libanonom 1982. Izrael je 9. travnja ponovno izveo zračni napad na bazu Tyas/T-4 pokraj Palmire/Homsa i tada su gađani iranski neživi i živi ciljevi (Reuters, Times of Israel, Jerusalem Post). Taj napad Izrael nije potvrdio. U još jednom nepotvrđenom izraelskom napadu, 29. travnja, na vojnu bazu u planini Taqsis, zračnu bazu pokraj Alepa i bazu 47. brigade, došlo je do većeg broja mrtvih (Telegraph, Haaretz) i izazvan je potres jačine 2,6 stupnjeva (E-M Seismological Centre, 29. 4. 2018., 19.4 0UTC). Samo nekoliko sati nakon povlačenja SAD-a iz IND-a, izraelski su projektili letjeli putanjom prema jugozapadu Damaska (OSDH/SANA/AFP/LaDépêche). Tek nakon toga, postrojbe Quds su u noći 9./10. 5. izvršile raketni napad iz Sirije na izraelsku vojsku na području Golanske visoravni, okupirane od 1967. To je bio odgovor na niz izraelskih napada na (pro)iranske snage u Siriji i poruka Izraelu da ne bude neumjereno ohrabren američkom protuiranskom politikom.
Strateška sputavanja
Dan kasnije Izrael je izveo nerazmjeran napad na ukupnu iransku infrastrukturu u Siriji što je bio najveći zračni napad na Siriju od 1973. Pogođeno je 50 lokacija (baze, skladišta, logističke i obavještajne veze, zapovjedna i kontrolna mjesta te sirijska PZO). I taj je napad 'prenio' izraelsku poruku izraženu metaforom o odnosu „kiše i potopa“, ali ga je Izrael ovaj put razglasio. Izlika za napad i pogrešno prikazivanje kronologije trebali su poslužiti izazivanju Irana i stvaranju odiuma zapadnoga svijeta prema njemu. Značajno je reći i da je napad uslijedio u manje od 24 sata od Netanyahuova posjeta Moskvi. S druge strane, Rusija je ta koja ne pristaje na izraelski zahtjev za stvaranje 'nerealistične i pretjerane' tampon-zone od 40 km (nego od 10-15 km) duž izraelsko-sirijske granice, u koju ne smiju ulaziti (pro)iranske snage (Jerusalem Post).
Međusobni taktičko-simbolički napadi Izraela i Irana dio su dinamičnoga međusobnog strateškog sputavanja ova dva zakleta neprijatelja čiji sukob u pogrešnoj konstelaciji odnosa može dovesti do rasplamsavanja rata čiji plamen ne bi opržio one koji nametljivo glume, ali zapravo ostaju stajati u pozadini pozornice. Istodobno, u Gazi se pojačava krvoproliće Palestinaca što omogućuje Turskoj da se javlja kao zaštitnik „golorukoga“ arapskog naroda od „fašističkih“ zapadnih zemalja, postajući nositelj protuzapadne mobilizacije na Srednjemu istoku. Nedavni crescendo američke ratne retorike i 12 uvjeta Iranu za novi 'deal' prije su otvoreni ratni ultimatum suverenoj državi nego što tu ima želje za ikakvim dogovorom. Militantna strana SAD-a mora shvatiti da su stabilni mir i obrana nacionalne suverenosti od destruktivnih stranih upletanja jedina dva strateška cilja koja u konačnici donose pobjedu.
iako je clanak od pocetka odisao pristranoscu i mrznjom, citao sam otvorenog uma dok nisam stigao do Jeruzalema... sve u svemu sarlatanski, mrziteljski pristup prepun dvostrukih kriterija i otvorenih lazi...