„Balkan i jugoistočna Europa nestali su s međunarodne političke karte“, piše u članku stručnog magazina čiji je nakladnik DGAP (Njemačko društvo za vanjsku politiku). Autor je Thomas Brey, dugogodišnji dopisnik agencije DPA s područja jugoistočne Europe. On je trenutno profesor politike i novinarstva na nekoliko njemačkih fakulteta. „Postoje očigledno puno važniji problemi i krize oko kojih se moraju brinuti SAD i EU“, piše on za magazin IP. A posljedica te navodne nezainteresiranosti je, kako stoji u članku, nestašica „nužnih političkih impulsa, koncepata i vizija za rješavanje brojnih konflikata“, prenosi DW.
Ni Brey ne isključuje mogućnost čak i oružanih sukoba u tom „opasnom metežu“ čiji su sastojci, kako piše IP, nacionalizam, korupcija, tlačenje medija, pritisak na pravosuđe ili indoktrinacija mladeži. Brey konstatira kako „političke elite u svim državama regije zlorabe povijest, kako bi ‚potkrijepili' navodnu ulogu žrtve vlastite nacije, a time i populističku homogenizaciju vlastitog stanovništva protiv susjeda“.
Bosnu i Hercegovinu se naziva „propalom državom“. Brey piše da je razlog za to „svađa među muslimanskim Bošnjacima, pravoslavnim Srbima i katoličkim Hrvatima koja je često prožeta i mržnjom“. U tom se kontekstu dodaje informacija kako u BiH „u dva skoro pa autonomna državna dijela postoji 14 parlamenata i 120 ministara, u zemlji s oko tri milijuna stanovnika".
„Posvuda u regiji se vodeći političari orijentiraju po uzoru na ruskog predsjednika Vladimira Putina“, piše IP. I onda kao primjere za tu tezu navodi mađarskog premijera Orbana i njegovu „neliberalnu demokraciju“, Janeza Janšu kojeg „Orban snažno podržava“, te Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije.
U članku se Balkan (i jugoistok Europe) naziva „regijom bez perspektive“, teza koja se temelji na ovim premisama: isti političari koji su desetljećima na vlasti, i koje EU i SAD tretiraju kao partnere u provođenju reformi, demokratizacije i modernizacije – „iako su oni zapravo dio problema“. Brey piše da je taj koncept propao, ali i da se „Zapad svejedno ponaša kao da sve ide po planu“. I dodaje: „Najvažnije da vlada mir, kao da je to deviza nakon građanskih ratova u 90-im godinama tijekom raspada Jugoslavije“.
Simptomi takve politike su „korupcija, zaostajanje po pitanju slobode mišljenja i medijskih sloboda, manjkavo funkcioniranje državnih institucija i porast stope kriminala“, tvrdi se – a posljedica „masovni egzodus“, pogotovo mlađih, dobro obrazovanih ljudi. A oni ljudi koji ostanu, piše Brey, politički lideri „motiviraju“ nacionalističkim tonovima, kako bi zbili vlastite redove – pod vodstvom tih istih političkih figura: „Jer navodno samo vlastita politička elita može spasiti svoje sunarodnjake od zla, zla koje prijeti od susjeda drugih nacionalnosti.“
Kosovo se u članku IP-a (naslov: „Opasno zatišje") naziva „najvećim izvorom opasnosti“ za Balkanski poluotok. „Srbija svoju bivšu pokrajinu, koju naseljavaju gotovo isključivo Albanci, ne želi otpustiti u neovisnost, zato što se tamo nalaze srednjovjekovni srpski manastiri i bojna polja“, tako o Kosovu piše IP, čiji je slogan „magazin za globalno razmišljanje“. Autor dodaje da „nitko ne vjeruje u skoro priznanje Kosova od strane Beograda“, ali i da si nitko ne može, pa ni teoretski, zamisliti „reintegraciju Kosova u državni savez sa Srbijom, a ponajmanje sami Srbi“. Zapadni političari, tvrdi se, „i dalje polaze od nerealističnog cilja da će dva susjeda moći motivirati da se međusobno priznaju“.
Posljednji dio članka IP-a posvećen je utjecaju Rusije i Kine u regiji. Tvrdi se da je „Moskva investirala jako puno novca i osoblja kako bi stekla primat interpretacije zbivanja u regionalnim medijima“. IP: „Rusija ovu regiju već odavno smatra važnom regijom u geopolitičkoj borbi za utjecaj“, piše autor o regiji koju neki posprdno nazivaju „europskim stražnjim dvorištem“. Nakon što je Moskva, kako piše IP, neuspješno pokušala spriječiti ulazak Crne Gore i Sjeverne Makedonije u NATO, Rusija se sad posebno fokusira na – BiH, a rusko Ministarstvo vanjskih poslova upozorava „tu malu balkansku zemlju od približavanja euroatlantskim integracijama".
Utjecaj Rusije je posebno jak prema Srbima, „najvećem narodu na zapadnom Balkanu“, piše Brey – „a to je dovelo do kuriozne situacije: iako je EU u Srbiji zaslužan za više od dvije trećine nepovratne financijske pomoći, svih inozemnih investicija i kompletne vanjske trgovine, velika većina Srba Rusiju i dalje smatra za najvećeg ekonomskog partnera, odnosno kao političku i vojnu zaštitnicu“.
Pritom ne treba zaboraviti ni „brzo rastući utjecaj Kine“, napominje IP. Ta zemlja u okviru „Novog puta svile“ u regiji gradi autoceste, elektrane i željezničke linije, ali uz troškove za koje stručnjaci kažu da su 20-30% veći od zapadnih ponuda, stoji u ovom članku: „Relativno skupim kineskim kreditima se sve to financira, a oni bi na srednji rok mogli dovesti do dramatične ovisnosti zemalja zajmoprimaca.“
„Posebno spretno je to napravila Hrvatska. Za Pelješki most koji bi trebao biti gotov 2022., Zagreb je dobio 357 milijuna eura od Bruxellesa, a to je oko 85% troškova kompletne gradnje. A posao je dobila jedna kineska državna firma, koja je svoju europsku konkurenciju pomela dampinškim cijenama“, zaključuje njemački stručni magazin „Međunarodna politika“, a prenosi DW.
Balkanci nikad neće biti spremni za EU. Europa je jako dobro znala što radi kada su primili Sloveniju i Hrvatsku, a onda rekli STOP.