Frontmen domaće jazz-scene je – Amerikanac iz Zagreba. Pijanist iz – Plymoutha. Čovjek s tubom iz Massachusettsa, skladatelj iz zagrebačkog Cvjetnog naselja, orguljaš iz Lovrana i – član Jazz orkestra HRT–a. Sve isti čovjek. Teško ga je i uhvatiti. Joe Kaplowitz (47) prošli je tjedan dobio dva nova Porina, najvažnija... Za najbolji jazz-album godine i za najbolju jazz-izvedbu.
– Evo, to je taj album – kaže Kaplowitz dok naručuje kavu. Na stolu najbolje što zemlja trenutačno ima od jazza. CD “Organic Intelligence”, Joe Kaplowitz i Jazz orkestar HRT–a.
– Pjesma “Time to go” dobila je nagradu za najbolju izvedbu. Zvali su na Skype s online izdanja Porina da dam izjavu u povodu osvajanja nagrade za najbolji album godine netom nakon male škole jazza koju sam vodio u studiju. I onda smo otvorili šampanjac, zapravo otvorila ga je supruga Lela jer je meni ruka stradala. Tek kasnije, kad smo stigli kući, iz čestitki prijatelja saznali smo da sam dobio i Porina za najbolju izvedbu – dodaje Kaplowitz pa pokazuje na zamotanu šaku lijeve ruke.
Pad s bicikla noćna mora
– Pao sam s bicikla neki dan. Pijanistu je najvažnija stvar u životu čuvati ruke. To je jedino što trebaš paziti. Čuvaj ruke, čuvaj ruke... Eto, a ja sad s rukom u gipsu, haha. Volim tjerati stvari do samih granica. I uvijek sam razmišljao što bi se dogodilo kada bih kao pijanist slomio ruku... Eto, sad sam i to uspio.
Što se dogodilo?
– Išao sam s posla kući. Na biciklu. Noć, bilo je oko 21.30 sati. I tamo na Slavonskoj, u mraku, vidio sam dvojicu dječaka kako hodaju i krenuo ih zaobilaziti. No nisam u mraku vidio da je ispred mene i njihov – skateboard! I osjetio sam vjetar u kosi, pa let, pa još vjetra u kosi i – bum. Završio sam na betonu. Slomio kost šake pokraj malog prsta. Prsti su u redu, gips je oko šake. Klavir će morati pričekati nekoliko tjedana, ali srećom mi je desna ruka dobro pa mogu vježbati tubu! Kći svira violinu. Supruga je jazz-pjevačica. Vi svirate tubu.
Živite u stanu, pozdravljaju li vas susjedi na hodniku?
– Haha! Pozdrave, kako ne. Ali i ja sam fer pa tubu ne sviram u stanu. Jer da je sviram, odzvanjao bi cijeli kvart. To se ne radi...
Gdje vježbate?
– Znao sam čak i ispod mosta! Na Savi. Kad smo se iz New Yorka doselili u Hrvatsku i kad sam vidio zeleni Željeznički most te na njemu natpis “Hendrix”, odmah sam se osjećao kao kod kuće. A kako živimo u Cvjetnom naselju, znao sam čak i tamo odnijeti tubu pa vježbati...
Što su rekli prolaznici na nasipu?
– Nitko se nije previše zainteresirao za mene, osim jednog psa. Taj je došao vidjeti što ja to ispod mosta petljam. Kad smo živjeli u Rijeci, unajmljivao sam jednu garažu tamo ispod Plodina. Moram biti daleko od ljudi kad vježbam, da ne smetam... Danas vježbam u studiju. Supruga Lela (42) naša je vrsna jazz-pjevačica iz Siska. Ona je u Americi gradila jazz-karijeru, nastupala i u Madison Square Gardenu, Birdlandu, Blue Noteu... Pjevala je u klubovima od Miamija i Los Angelesa do Las Vegasa i San Diega.
Lela nastavlja temu o susjedima: – Imali smo mi u stanu na sedmom katu i orgulje. Jednom nam je došla Zdenka Kovačiček na probu, radili smo na albumu “Zdenka sings Ella & Lela by Zdenka Kovačiček feat. Lela Kaplowitz”. I Joe uključi orgulje, počne svirati, a Zdenka pjevati punim glasom. Pjevam i ja. I odjednom čujemo – udaranje. Susjedi su počeli lupati po radijatorima. Bilo nam je neugodno, brzo smo se stišali. Teško je biti glazbenik koji živi u stanu...
Obitelj Kaplowitz prije nešto više od pola godine imala je koncert karijere. Ni više ni manje nego u – Carnegie Hallu. Koncertna dvorana na Manhattanu kultno je mjesto, svirali su tu Beatlesi, Miles Davis, Ella Fitzgerald, Duke Ellington, uostalom na otvaranju je dirigirao Petar Iljič Čajkovski. Koncert su imali i Beach Boysi. Oliver. Svima koji na svjetskoj sceni vrijede cilj je održati koncert u Carnegie Hallu. Koncert je tamo održala i obitelj Kaplowitz.
– Bilo je divno. Cijela obitelj nastupila je na koncertu. Kći Lucia svirala je violinu, ja sam pjevala, Joe je svirao klavir, udaraljke prijatelj Gary Fritz, a kontrabas Mat Muntz. Pripremali smo se mjesecima. U Lovranu, na Krku, u Zagrebu kod kuće i u dvoranama HGZ-a i Društva skladatelja. I ne bismo u tome uspjeli da nisam osvojila prvu nagradu na natječaju International – Hrvatskog društva skladatelja. Bila je velika čast dobiti tu nagradu, a ona nam je otvorila vrata Carnegie Halla – govori Lela.
Kako je kći, inače učenica osnovne škole, doživjela nastup na toj kultnoj pozornici?
– Lucia ide u osmi razred. I najprije se dvoumila. Rekla je: “Imam previše posla oko škole... ostat ću kod bake Dubravke, a vi idite u New York”. Međutim, nama je trebala violinistica. Pokušali smo dogovoriti suradnju čak i s Reginom Carter, najcjenjenijom u svijetu jazza, no onda smo rekli Luciji: “To ti je prilika života. Pa tko u životopisu ima nastup s 14 godina u Carnegie Hallu?” Malo je promislila i zatim rekla: “Idem s vama”. Bila je profesionalka, koncert smo odradili fantastično! Kći je još iz New Yorka pisala članak za školske novine o dojmovima... I u Lisinskom smo svirali kao obitelj – kaže mama Kaplowitz.
Kći rođena u New Yorku
Koliko ste kao bračni par odradili koncerata?
– Možda pet stotina, možda i više. Rijetka su mjesta u zemlji na kojima nismo nastupali. Od New Yorka do Iloka, čak se i rimuje – dodaje tata Kaplowitz.
Gdje niste?
– Na Mljetu. Na Korčuli jesmo. Joe je nastupao i u Bijeloj kući. Ni više ni manje...
Tko je bio predsjednik?
– George Bush. Stariji. Svirali smo na nekom predsjedničkom balu, bio sam srednjoškolac.
Kakva je procedura za ulazak u Bijelu kuću?
– Došao sam s tubom na ulaz i kad su zaštitari američkog predsjednika vidjeli što ja to imam, pregledavali su me 20 minuta. Tuba je prolazila kroz rendgen više puta, zavirivali su unutra, čak su mi rekli: “Sviraj!” Puhnuo sam nekoliko tonova. Bend se zvao Federal Focus Jazz Band, postoji i danas.
Što ste svirali predsjedniku? – Dixieland.
Svirali ste u Bijeloj kući, a na Pantovčaku?
– Na Pantovčaku još nisam. Ali svirali smo Lela i ja u zagrebačkoj Skupštini.
Je li vam tko ikad ukrao tubu?
– Meni? Tubu ne... Teška je više od 20 kilograma, problem je s njom trčati, haha. Brzo bih uhvatio lopova. No jednom sam ostao bez klavijatura. Svirali smo u Youngstownu, u Ohiju. To je jedan od najsiromašnijih gradova u Americi. Što sad? Otišao sam na policiju, a oni su tamo samo odmahnuli rukom i rekli: “Ah, to je ukrao neki narkoman, idi sutra u zalagaonicu, tamo ćeš ih naći”. I otišao ja drugi dan, obišao zalagaonice, ali ništa...
Koji je najbolji klavir na kojem ste svirali?
– Steinway & Sons u Carnegie Hallu. Ali ni onaj u Lisinskom nije loš... To su instrumenti koji stoje možda i milijun kuna.
Gdje ste se upoznali?
– U tome je štos! Mi smo koncertom u Carnegie Hallu napravili krug oko svijeta. Upoznali smo se upravo u kafiću preko puta Carnegie Halla prije 16 godina. Bar se zove Carnegie Club. U baru punom dima od cigara imao sam gaže petkom s trubačem Markom Rappom i bubnjarom Kyleom Struveom – kaže Joe.
– Pjevala sam na natjecanju u Georgiji, a prijatelj Dexter, kojeg sam tamo upoznala, nakon povratka u New York pozvao da dođem u taj cigar-klub i otpjevam nešto s bendom. Tu večer otpjevala sam s njima jazz-standard “How high the moon”. I što se dogodilo nakon svirke?
– On mi je prodao CD – smije se veselo Lela.
– Ali dao sam ti popust – odgovara Joe.
Koliki je bio popust?
– Super je otpjevala tu pjesmu i ja sam prišao njezinu stolu i rekao: “Za vas posebna cijena, popust, eto za 10 dolara CD”. Jeste li kupili?
– Još mi je i na nogu stao! – smije se Lela Kaplowitz dok se prisjeća prvog susreta, a on dodaje: – Vratili smo se lani u isti bar. Kći nije smjela ući jer nema 21 godinu – sjeća se Joe.
Zašto niste ostali živjeti u New Yorku?
– Imali smo stan na West Sideu s prekrasnim pogledom na Central Park. Kći se rodila u New Yorku, a kada bi Lela imala koncert, ja bih s bebom sjedio u Starbucksu preko puta kluba u kojem je pjevala i Lela bi u pauzama između setova dolazila obići bebu. Došlo je vrijeme za vrtić. I dogovorili smo se – idemo u Hrvatsku! Živjeli smo nekoliko godina u Lovranu, preselili se u Rijeku i prije devet godina stigli u Zagreb – kaže Joe.
Kako je izgledalo djetinjstvo u Massachusettsu?
– Odrastao sam u jednoj kući na poluotoku Cape Cod. Tamo je hladno. Kao, recimo, da sam odrastao u Gorskom kotaru. Šest mjeseci zna biti snijeg, i po metar visine. Ljeti je lijepo... More je ledeno! Plivati sam naučio u Atlantskom oceanu.
Roditelji su vam glazbenici?
– Majka Elizabeth je učiteljica, a otac Morris inženjer u vojsci. Voljeli su glazbu, skupljali ploče. I ja sam ih slušao... Bilo je tu ploča Beatlesa, Stevieja Wondera, Raya Charlesa. Imali su i jazz-ploče – Milesa Davisa, Theloniousa Monka, Counta Basieja, Dukea Ellingtona... Imao sam jednu ploču koju sam kao klinac slušao svaki dan! Slušam je i danas.
O kojoj je ploči riječ?
– Chicago Blues Piano, poznati pijanisti iz 40–ih i 50–ih. Svaki sam dan slušao tu ploču i onda to pokušavao odsvirati na malom pijaninu koji smo imali kod kuće. Po sluhu...
Kad ste prvi put sjeli za klavir?
– S četiri godine. Bili smo u vrtiću, bilo je doba užine. I svi su klinci otišli za stol, uzeli jogurte, mrkve, peciva... A ja sam, umjesto za stol, otišao za klavir. I sjeo na stolac, a klinci su me gledali u čudu i rekli: “Joe, sviraj!” I što sad? Nisam znao ništa svirati. A htio sam. Tu je počelo... Želio sam svirati!
Prvi koncert?
– Frend Pat i ja svirali smo s devet godina na predstavi. On bubnjeve, ja klavir. Po cijele dane bili smo u podrumu škole i svirali. I dolje sam u podrumu prvi put vidio orgulje. Oduševio sam se. Orgulje su bile u vlasništvu profesora engleskog jezika i on je starijim učenicima svirao na njima glazbu iz filma “Briljantin”. Rekao sam sebi kao klinac: “Ja moram svirati električne orgulje, genijalne su”. I prve sam orgulje Hammond dobio – besplatno!
Kako besplatno?
– Kao student radio sam u dućanu, popravljali smo instrumente, davali lekcije... I zazvoni telefon. Jedna gospođa s druge strane upitala je: “Glazbeni dućan? Imam električne orgulje. Moram ih maknuti iz stana, selim se. Dođite po njih, meni ne trebaju...”
Težina?
– Više od 200 kilograma... Jedva smo ih ugurali u lift!
Iz Siska u SAD
A tuba? Kako ste nju počeli svirati? I ona je najteži puhački instrument.
– Nisam želio svirati instrumente koje su svirala sva ostala djeca. I rekao sam s 12 godina profesorici glazbenog da hoću neki instrument koji nitko ne svira. Otvorila je ormar u kabinetu i tamo je bila tuba. Probao sam kod kuće i rekao: “Zašto ne? Tuba je fora”.
Kako su roditelji reagirali na to da će sin biti glazbenik?
– Mama je rekla: “Nađi posao, nemoj samo svirati, neka ti to bude hobi”. A otac, umjetnička duša, podržao me riječima: “Radi što voliš. Budi sretan... Sviraj”. I sretan sam. Sviram!
A što su rekli roditelji kad ste se preselili u Hrvatsku?
– Nisu bili sretni. Ali, dođu često k nama u posjet. Ocu Morrisu 1. srpnja bit će 80. rođendan, sve troje planirali smo ići k njemu na proslavu, ali zbog epidemije teško da ćemo uspjeti.
Lela, kako ste vi iz Siska završili u New Yorku?
– U Opatiji, u kojoj sam studirala hotelijerstvo, počela sam svirati s Elvisom Stanićem. Nakon toga otišla sam u Graz na njihovu akademiju. I svi su mi govorili: “Idi u New York, to je meka jazza”. I s 22 godine stigla sam u Veliku Jabuku. Sjećam se prvog dana i trenutka kada sam vidjela bespuće sivih zgrada u daljini, jednu do druge. Kao divovska siva neman koja je izronila iz vode. Bila sam se uplašila, pitala sam se što ja tu radim... Na kraju je ispalo da sam tamo morala ići po – Joea! – kaže Lela, a Joe se šali: – Nepredvidljiv je New York, rijetko tko dođe s idejom što će raditi i da mu to tako i ispadne. Dolazak u taj grad je kao bacanje kockica. Nikad ne znaš što će ti se otvoriti.
Koji vam je trenutak bio najteži u New Yorku?
– 11. rujna – kaže Lela pa opisuje trenutke u kojima je na svoje oči gledala kako padaju tornjevi WTC–a. – Krenula sam to jutro produljiti vizu. Bila sam svega nekoliko blokova dalje od WTC–a, u parku City Hall. Policija nas je tjerala, nešto se događalo. Bilo je 8.50 sati ujutro. Svi su trčali. Neka je žena pokraj mene na telefon govorila: “Zrakoplov se zabio u neboder”. Pogledam gore i vidim da neboder gori. Pomislila sam “nema šanse da se ovo događa”. Čujem netko viče: “Drugi avion!” Stala sam u šoku sa strane. I uzela fotoaparat. Odjednom, čujem zvuk urušavanja. “Možda je podzemna”, pomislim, ali onda se sjetim da su sve podzemne zaustavljene. Sjetila sam se Domovinskog rata, bila sam u Sisku u to doba, i počela trčati. Mislila sam da je bombardiranje. Čula sam avione, udare, urušavanje. Uletjela sam u jedan hotel i pitala gdje su skloništa... “Dolaze avioni”... Gledali su me u čudu.
Uhvatila vas je panika?
– Bio je kaos. Gledala sam u nebo i vidjela da nema više aviona. Bio je opasan muk u zraku, čule su se samo sirene, a ljudi su bili u prašini. Vidjela sam ljude kako padaju kroz prozore tornja... Imala sam fotoaparat, ali od šoka nisam mogla pritisnuti okidač. Strašno.
Joe, kako Hrvati sviraju jazz? Vi ste iz kolijevke jazza. A naši?
– Hrvati su fenomenalni glazbenici. Od Boška Petrovića, Saše Nestorovića pa do mladih Brune Matić, Maka Murtića, Filipa Pavića, Pavla Miljenovića, Bojana Skočilića... Na ovim prostorima svira se nešto drukčiji jazz, puno je balkanskih utjecaja, poliritmije, ljestvica, instrumenata...
Koliko ste kao kompozitor napisali jazz–skladbi?
– Mnogo, više od 50, možda i više. A Jazz orkestar HRT–a, jesu li dečki na svjetskom nivou?
– Apsolutno! Tko god dođe svirati s nama, a bile su mnoge svjetske zvijezde, poput Artura Sandovala, svi kažu: “Vodit ćemo vas na turneju, odlični ste”. Hvale i našeg novog dirigenta Mirona Hausera... – dodaje Joe.
I što dalje?
– Na probu, već kasnim... Biciklom?
– A ne, ne... Pješice!
Prekrasna priča. Oduševilo me, totalno. Želim Vam puno sreće i zdravlja u životu. Zahvala i autoru napisa