Jedne tenisice, tri para nogu. Jedan ruksak, troja leđa. Jedna
trenirka, tri brata. Ivan (15), Danijel (11) i Kristijan (10) ne znaju
kako izgleda nova majica. Još manje od toga oni znaju kako izgleda
pristojan život.
Blatnjavo dvorište, ruševan krov nad glavom, razbijeni prozori, teška
vlaga i žbuka koja im umjesto komadića mesa pada u tanjur rijetkog
variva, jedino je s čime se bude i liježu. Oboreni i posramljeni
pogledi na licima braće, koja nikada nisu imala vlastiti dom bez
miševa, štakora, propuha i truleži, samo su preslika svega onoga što
zbog teškog siromaštva i bijede proživljavaju baš svaki dan:
Pakao siromaštva
- Da, rugaju nam se! - tužno progovara Kristijan. - U školi nas
vrijeđaju, a u ulici se nitko neće igrati ni razgovarati s nama.
Zatvaranje dvorišnih vrata, prijezir i podsmijeh kao da pripadaju
bajkama o Pepeljugama i Trnoružicama, koje će kad-tad imati sretan
završetak. Na žalost, u ovoj tužnoj priči ispunjenoj gorkim slikama
teško da možemo prepoznati bajku, a kamoli sretan kraj:
- Pogledajte kako živimo! Već 12 godina u podstanarskoj kućici koja će
se jednog dana srušiti na sve nas. Teško mi je zbog sinova! Djeca su
okrutna, zadirkuju ih, rugaju im se, a ja ih ne mogu izvući iz te
bijede. Radim kao čistačica za 2000 kuna, a podstanarstvo plaćam 800
kuna.
Suprug je dobio otkaz Elektri, pa tu i tamo fušari za nekoga tko ga
pozove. Vidite i sami, kupujem im rabljenu odjeću na sajmištu za par
kuna, donesem kući i operem, a onda je oni prosljeđuju jedan drugome.
Isto je i s knjigama, torbama, tenisicama – zajecala je 42-godišnja
majka Anita Pavlović.
Pristojni i dobri momci
- Nije meni zbog mene, ja sam maltretirana od malena, izbačena iz kuće
od vlastite majke kad sam joj rekla da me očuh htio silovati. Kopala
sam po kantama za smeće samo da pronađem mrvicu kruha, ili komad odjeće
da se utoplim. Ništa mene više ne može slomiti, ali teško mi je zbog
djece - kaže Anita i priznaje da je u braku, u koji je pobjegla od
ulice i siromaštva, bilo teških trenutaka.
- Suprug me znao maltretirati da su djeca u jednom periodu života
zanijemila. To je prestalo, suprug se promijenio, ali je siromaštvo i
dalje tu. Zabrinuta sam djecu, za budućnost - govori shrvano Anita.
- Bog mi je svjedok da ne želim ništa za sebe, već samo za djecu. Oni
su dobri momci, pristojni, malo povučeni u sebe zbog svega, ali
zaslužuju bolje. Suprug i ja im ne možemo priuštiti baš ništa, a kamoli
kompjutor, ili sve ono što im treba za školu. Pa kako da živimo od moje
plaće i onoga što suprug zaradi?! – pita se Anita.
Postavimo temelje za bolji život trojice braće
Anita se, priznaje, u teškom i zamornom životu odrekla i srama i ponosa:
- Dok sam još imala snove i nadu, mislila bih da nikad ne bih mogla
moliti pomoć. Ali danas je drukčije, trebam dobre ljude da pomognu
mojim sinovima, da se barem oni jednoga dana izvuku iz ove bijede i
postave temelje za bolji život.
I dok se Anita guši u suzama, a mi pokušavamo zamisliti život u
ruševnoj kućici, Ivan, Danijel i Kristijan, teško podnose taj vanjski
svijet. Jer, za tri brata iz zagrebačkog Vukomerca, to će biti samo još
jedan od pečata surovosti kojim ih okrutno žigoše svaki dan. No, kako
bismo im pokazali da život ima i onu ljepšu ulicu, kojom hodaju dobri
ljudi, pomognimo im da vrate svoje dostojanstvo i postave temelje za
bolji život. Pomoć im možete se
uplatiti na Anitin tekući račun u Zagrebačkoj banci (6761 0214 9860
8506), broj: 3222729860
