Prosvjedi diljem Iraka, koji su počeli 1. listopada, dosad su odnijeli 264 života, prema Amnesty Internationalu, a u njima je ranjeno i više od 15 tisuća ljudi. Prosvjednici, uglavnom nezaposleni mladi ljudi koji su odrastali u vremenu nakon invazije i okupacije Iraka 2003. godine, za stanje u zemlji krive političku elitu koja vlada tom zemljom od svrgavanja diktatora Sadama Huseina 2003. godine. Njihovo je nezadovoljstvo višestruko, od nezaposlenosti do enormne korupcije, nepotizma i uhljebljivanja. Usto, Irak je četvrta zemlja u svijetu po rezervama nafte, ali prihod koji se ostvaruje od nje daleko je onog iz vremena prije američke invazije. Iako prihodi od nafte čine 90 posto društvenog proizvoda, naftna industrija zapošljava svega 14 posto zaposlenih.
Odstupanje između naftnog bogatstva i načina života u Iraku okidač je za različite vrste nezadovoljstva. Prema podacima Svjetske banke, Irak je 12. zemlja po korupciji na svijetu, a oko 25 posto stanovništva, tj. devet milijuna ljudi, većinom mladih i obrazovanih, živi ispod praga siromaštva u prirodnim resursima bogatoj državi koja ima dvije velike rijeke Tigris i Eufrat. Oko 55 posto površine države čini obradivo zemljište, međutim poljoprivreda čini samo 3,3 posto BDP-a i zapošljava petinu radne snage. Sve je to odraz sustavnog uništavanja državne ekonomije zbog međunarodnih sankcija koje su uvedene od 1991. do 2003. godine te nesposobnosti i korumpiranosti političke elite. Irak je na dnu indeksa percepcije korupcije Transparency Internationala i zauzima 169. mjesto od 180 zemalja koje su rangirane na svjetskoj ljestvici korupcije.
Jačanje odnosa s Teheranom
Unatoč tome što je u Iraku izuzetno teška ekonomska situacija te Iračani opravdano prosvjeduju jer više ne mogu živjeti takvim životom i brojni su među njima na rubu siromaštva i gladi, evidentno je da, prema mišljenju analitičara, i ova “opravdana revolucija za bolji život” svoje krakove vuče od nastalog sukoba između SAD-a i Irana. Slučajno ili ne, prosvjedi su izbili nakon što se utjecajni klerik Moqtada Al-Sadr još jednom javno priklonio Iranu, a ostatak parlamenta, uključujući vladu Adila Abdula Mahdija, također gradi veze s tom zemljom, dok s Amerikancima surađuju tek onoliko koliko nalaže sporazum o suradnji dviju zemalja koji su s Washingtonom potpisale vlade Ayada Allawija i Ibrahima Al-Jaafarija.
Prosvjedi su eskalirali nakon što je nova iračka vlada, na čelu s Mahdijem, unatoč snažnom pritisku Washingtona koji je rasporedio 7000 vojnika na iračkom teritoriju i desetak vojnih baza, poduzela korake za jačanje odnosa s Iranom, čime je kao odgovor dobila udar američke vlasti.
Iako se Amerikanci cijelo vrijeme suprotstavljaju stvaranju šijitskog polumjeseca koji se proteže od Teherana preko Bagdada, Damaska pa do Beiruta, nisu uspjeli spriječiti njegov nastanak. Iračka je vlada dopustila ponovno otvaranje graničnog prijelaza u Al-Qaimu između Iraka i Sirije. Istodobno, nova iračka vlada počela je pregovore s Rusijom o kupnji razne vojne opreme, uključujući raketni sustav S400. Među ostalim, organizirani su sastanci političkih i vojnih tijela za borbu protiv terorizma, između vlada Iraka, Sirije i Irana, dok su s Kinom potpisani ekonomski sporazumi za obnovu infrastrukture uništene u vrijeme američke invazije.
Da su prosvjedi u Iraku nastavak sukoba Irana i SAD-a, dokazuju i prosvjedi koji su istodobno izbili i u Libanonu, gdje je bijes naroda, u počeku izazvan ekonomskom krizom i suludim novim porezima poput onog na WhatsApp te mjerama štednje, na kraju usmjeren protiv libanonskog Hezbollaha i Irana. Naime, od revolucije protiv korupcije i kriminala te sektaške vlade prosvjednici su tražili i razoružavanje Hezbollaha smatrajući ga paravojnom organizacijom i svojevrsnom državom u državi u Libanonu. Zahtjevi su bili identični onima koje već dulje vrijeme traže SAD i Izrael.
Iako su na početku na prosvjedima sudjelovali i pristaše Hezbollaha, nakon što je zatraženo razoružavanje pristaša te organizacije, njezin je glavni tajnik šeik Hassan Hasrallah pozvao svoje pristaše da se povuku, što je automatski oslabilo prosvjede. Ono što je važno jest to da u obje zemlje prosvjednici nemaju svoje vođe, nego se okupljaju na pozive na društvenim mrežama, identično kao i tijekom Arapskog proljeća, kada su iskru prosvjednog vala zapalili takozvani “cyber kolaboracionisti”. Iračke su službe otkrile da je samo sedam posto objava na društvenim mrežama kojima se poziva na prosvjede bilo iz Iraka, više od 70 posto iz Saudijske Arabije, a ostatak iz drugih zemalja regije.
Većina prosvjednika zahtijeva iskorjenjivanje korupcije i odgovornosti korumpirane vladajuće elite, vraćanje onoga što je opljačkano u državnu blagajnu, ukidanje sektaških kvota u imenovanju vlade i vladinih dužnosnika, prestanak regionalnih i vanjskih uplitanja u unutarnje uređenje države te zahtjev za konsolidaciju dobrog državnog upravljanja kako bi mladi dobili radna mjesta, a građani minimum osnovnih prava te socijalnu i zdravstvenu zaštitu.
Irački premijer Mahdi slovi za najslabijeg iračkog premijera od američke intervencije 2003. On ostaje na svojem položaju unatoč tome što je spreman podnijeti ostavku ako parlament nađe drugog premijera da ne bi nastalo bezvlašće. Ono u čemu Amerikanci vide opasnost jest bliskost iračkog premijera s iranskim generalom Qasemom Sulejmanijem, koji vodi Snage Qudsa, elitnu postrojbu u Iranskoj revolucionarnoj gardi. General Suleimani ključna je osoba za iranske geopolitičke strategije u Siriji, Libanonu, Iraku i Jemenu. Administracija Donalda Trumpa pritom je zadovoljna razvojem događaja i u Libanonu i u Iraku jer vjeruje da će, ono što nisu postigli vojno, sada postići politički, i to prosvjedima, da će smanjiti utjecaj Irana u regiji s obzirom na to da se prosvjedi održavaju u gradovima s većinski šijitskim stanovništvom u Iraku.
Prosvjedi su održani u Karbali, svetom gradu za muslimanske šijite, večer uoči 40. godišnjice velike talačke krize u američkom veleposlanstvu u Iranu u kojoj su 52 američka diplomata i građanina bila zatočena puna 444 dana. Nakon što su iranski prosvjednici upali u veleposlanstvo u Teheranu, napadnut je iranski konzulat u tom gradu, a Ulica vođe Iranske revolucije ajatolaha Homeinija preimenovana je u Ulicu Revolucije. Predvodnici prosvjeda šijita koji danas prosvjeduju zapravo su pripadnici Baath stranke čiji je vođa bio pogubljeni Sadam Husein i čiji su pripadnici bili većinom šijiti koji nisu bliski s Iranom, štoviše, smatraju ih neprijateljima.
Najžešći prosvjedi šijita bili su u Basri, gradu na granici s Iranom koji je dao najviše života šijita u redovima iračke vojske tijekom Iračko-iranskog rata.
Naftni resursi kao plijen
Muslimanski šijiti čine dvotrećinsku većinu u Iraku. Iako suniti čine većinu na Bliskom istoku i u islamskom svijetu općenito, u Iraku su manjina, s oko 30 posto stanovništva. Tijekom dugogodišnje vladavine Sadama Huseina suniti su, iako su bili manjina, dominirali iračkom državom i pokazivali represiju prema šijitima, aramejskim kršćanima i Kurdima.
Osim zbog svojeg geopolitičkog položaja, Irak predstavlja plijen i zbog svojih naftnih i plinskih resursa. Od invazije 2003. godine velik dio naftnih polja ove arapske nacije, nekad nacionaliziranih, poput Zubaira, Rubaibe, Majnuna, Qurna, Kirkuka i Badre, kontroliraju multinacionalne korporacije poput nizozemskog Shella, američkog Exxona, a tamo su i talijanski ENI, francuski Total i britanski BP. Irak se danas nalazi na raskrižju, a hoće li ponovno utonuti u rat, kaos i anarhiju ili će se stanje stabilizirati, ovisit će ponajprije o političkim potezima SAD-a i Irana.
Pa sta se bune?! Sve to sto imaju oni, imamo i mi...samo nafte nemamo toliko....a izdeljavanja ekonomskih izbjeglica, uhljeba, korupcije, foteljasa, kriminala, siromaka, gladnih...mozda jos više od iraka. Samo sto smo mi civilizirani i volimo nasu vlasti stranku koja vlada pa cutimo i radimo i tako bi tribali uskoro bit nalik svajcarske!