Nigdje nema tako gostoljubivih ljudi kao u Iranu i Pakistanu. Posebice
ako si putnik – prvo nam je rekao putopisac, filmski i TV
producent, Boris Veličan, koji se nakon tri mjeseca izbivanja i
skuterom prijeđenih 20 000 kilometara vratio u Zagreb.
Užas
autobombi
Na put svile, kojim pustolovi putuju Turskom, Iranom i Pakistanom u
Kinu, Veličan je krenuo drugi put (prvi put 2001. godine),
kako bi posjetio stare prijatelje i snimio dokumentarni film o njihovu
svakodnevnom životu. Filmom želi razbiti predrasude o tim ljudima i
teroristima koje imaju ljudi na zapadu, posebice nakon 11.
rujna. 2001. godine, napada na newyorške blizance.
Njegove putopise mogli smo nedavno čitati i u Večernjaku.
– Dokumentarni film, koji se sastoji od šest
polusatnih dijelova, zvat će se “Odavde do tra la
la”, a prva će ga prikazati slovenska televizija.
Pišem i istoimenu knjigu, a zajednička promocija bit će u
siječnju sljedeće godine – otkrio nam je Boris. I na Dalekom
istoku, kaže Boris, žive ljudi koji se bave stvarima kojima i mi, koje
ljute i vesele iste stvari kao nas. I kojima je dosta rata,
fundamentalizma i strepnje od autobomba.
– Baš sam pisao tekst u kući svojega prijatelja u
Islamabadu kada je 400 metara dalje eksplodirala bomba. Bilo je osam
mrtvih. Nakon toga hodao sam i gledao prema automobilima kao da će
svaki uskoro odletjeti u zrak – prisjetio se Boris
loših iskustava s puta.
Sada
znaju za Blanku
Je li ga bilo strah bandi i krijumčara drogom na koje je nailazio
usput, koji nerijetko “provode zakon” na Dalekom
istoku?
– Često sam putem imao policijsku pratnju. No bande su tamo
toliko “bahate” da nerijetko pucaju na policiju,
tako da sam iz opreza držao popriličnu udaljenost između sebe i
policije. Od oružja sam imao jedino mačetu, koju ipak cijelo vrijeme
puta nijednom nisam upotrijebio – kaže Veličan.
No Borisu je najviše na putu nedostajala obitelj –
supruga Zrinka i kći Marla, kojoj je godina i devet mjeseci.
– Komunicirao sam s njima skype-vezom (internetska veza u
kojoj govornici jedno drugo vide na ekranu, op.a.) iz intenetskog
kafića. Jedino bih se tada rasplakao – priznaje. Osim
svakodnevnog snimanja materijala za film Boris je u Pakistanu bio i
pravi ambasador Hrvatske.
– U Pakistanu znaju za Tita, nesvrstane i naše
nogometaše poput Šukera i Bobana, ali odsada
znaju i za skok uvis i Blanku Vlašić – kaže Boris.
PUT SVILE
U Pakistanu znaju za Tita i Šukera, a sada i za Blanku
