Vidjevši prve epizode HBO-ove serije “Černobil”, nismo sumnjali da će ona u najmanju ruku privući pozornost. Ipak, nismo očekivali da će se reminiscencije na najveću mirnodopsku nuklearnu tragediju u povijesti probuditi takvom snagom. Mediji zbog serije o katastrofi pišu kao da se događa danas, vade se članci, fotografije, studije, podsjećaju kako se 1986. pratilo kad je eksplodirao reaktor 4 u atomskoj centrali nedaleko od ukrajinsko-bjeloruske granice.
Umjesto čovjeka – životinje
Strah koji je obuzeo Europu živ je i danas. Ima i zašto biti, spomenici katastrofi, postupno dekominisionirana centrala i napušteni grad Pripjat uporni su u svojem postojanju. Oni odbijaju nestati, no i opasnost od radijacije i dalje je prisutna. Zona je isključivosti još proglašena nenastanjivom i bit će još dugo vremena. Da o radijaciji još ne znamo dovoljno, svjedoči i činjenica da se suprotno očekivanjima i činjenici da je radijacija u prvim danima katastrofe posušila obližnju šumu čineći lišće drveća crvenim, život u zonu razvio.
Zapravo, fauna nikada nije bila bogatija. Ispada tako da je najveća smetnja prirodi sam čovjek. Koji je katastrofom u Černobilu istjerao sebe, a nadomjestili su ga medvjedi, vukovi, divlji konji, više od 200 vrsta ptica. Dr. sc. Zdenko Franić, znanstveni savjetnik u Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada, Jedinici za zaštitu od zračenja, veliki je autoritet kada se radi o Černobilu kao i o istraživanjima utjecaja radijacije.
– Od velikih znanstvenih projekata izdvojio bih veliko radio-ekološko krstarenje Jadranom 2007. kada smo u uzorcima sedimenta uzetima iz Južnojadranske kotline ispred Dubrovnika s dubine od tisuću metara, više od 20 godina nakon Černobila, pronašli tragove radionuklida cezija koji su se nataložili na morskom dnu. A pronašli smo i tragove atmosferskih nuklearnih eksplozija iz 60-ih godina. Kao suradnik Međunarodne agencije za atomsku energiju imao sam prilike posjetiti niz laboratorija i nuklearnih postrojenja, među ostalima, i nuklearnu elektranu u Černobilu gdje je grupa međunarodnih znanstvenika 1999. provela dva tjedna. Prošetali smo tim područjem i posjetili grad Černobil, ali i Pripjat, koji je svega tri kilometra od elektrane. Posebno je bilo dojmljivo biti na mostu s kojeg su stanovnici Pripjata gledali požar oštećenog reaktora, u sceni koja je realistično prikazana u prvoj epizodi serije. Dozimetrima smo stalno mjerili brzinu doze ionizirajućeg zračenja, a posebno na tim lokacije. Posebno je bila zanimljiva jedna prilično kontaminirana lokacija na kojoj bi godišnja doza iznosila smrtonosnih 5,5 Sv (sieverta). Ako tamo provedeš nekoliko sati ili nekoliko dana akutnih posljedica nema. Tu su lokaciju koristili za terenske vježbe i znanstvena istraživanja, ali i za pokazivanje gostujućim znanstvenicima, kakvi smo mi bili, zvali su ih iz šale „nuklearnim turistima“. Zanimljivo je da su nam dali zaštitnu odjeću koja je dosta slična onoj kakvu nose u seriji – kaže dr. Franić, koji podsjeća da je 1999. to još bilo zabranjeno područje u koje nije mogao svatko.
Je li panika koja je zavladala i u nas tada bila opravdana? Katastrofa u Černobilu ostala je i do danas upozorenje što se može dogoditi ako se atomskom centralom loše upravlja ili je loše projektirana. Eksplozija reaktora 4 zbog propalog testa rashladnog sustava odnijela je izravnim utjecajem 31 život, procjene koliko je ljudi pomrlo od kasnijeg utjecaja različite su, najbrojnije su one koje se kreću od oko pet tisuća. Černobilska katastrofa je dokaz neefikasnosti sovjetske političke strukture, procjenjuje se da je sve ubrzalo raspad komunističkog imperija zbog troškova koje je katastrofa izazvala.
Sporost u odlučivanju
Pravi su se razmjeri skrivali čak i od samog Mihaila Gorbačova, samo da bi se kasnije otkrilo da se katastrofu moglo predvidjeti jer dogodio se niz vrlo upozoravajućih događaja na reaktorima tipa RBMK kakvima je bio opremljen i Černobil. Sporost u odlučivanju ostavila je 50 minuta za evakuaciju gotovo 50.000 stanovnika obližnjeg Pripjata, grada koji je sagrađen kako bi se smjestili radnici elektrane.
– Radio sam u laboratoriju u kojem je šefica bila dr. Alica Bauman, koja je na austrijskoj televiziji čula da se nešto dogodilo. Odmah smo pohitali u labos i očitali naše instrumente, koliko se sjećam, bilo je to negdje dan, dan i pol poslije nesreće. Otkrili smo radioaktivni jod u zraku, a 131I je jasan pokazatelj da je negdje došlo do nuklearne nesreće. Učestalo smo očitavali instrumente i pokazalo se da su koncentracije aktivnosti radioizotopa joda u zraku stalno rasle. Dr. Bauman nije oklijevala, ne čekajući bilo čije odobrenje izdala je putem medija upozorenje, savjet da se ljudi ne zadržavaju pretjerano vani. Bila je to izvanredna okolnost, nitko nije znao što se dogodilo i do koje će granice rasti jod u zraku. To je trajalo dva-tri dana i onda su vrijednosti počele padati. Kasniji proračuni su pokazali da se radilo o malim dozama, no dandanas smatram da je doktorica Bauman postupila po pravilima struke, etički i pametno te hrabro.
Bez obzira na to što se kasnije pokazalo da je to možda bilo puhanje na hladno. Jer, morate znati da je požar u reaktorskom bloku 4 nuklearne elektrane u Černobilu gorio oko 14 dana. To je zbog tadašnjih meteoroloških uvjeta prouzročilo tri perjanice radioaktivnog materijala koje su se iz Černobila širile užim i širim područjem Europe. Prva je otišla gore prema Skandinaviji kada su Finci i Šveđani otkrili što se događa. Druga je otišla prema Zapadnoj Europi i samo je marginalno zahvatila Hrvatsku, dok je treća otišla prema jugoistočnoj Europi i isto samo marginalno zahvatila istočnu Hrvatsku. Tako Hrvatska u tih prvih nekoliko dana nije dobila onu direktnu kontaminaciju i ostala je pošteđena. Poslije je globalnim meteorološkim procesima štetan radioaktivni materijal došao i do nas. Mi smo to jasno prenijeli vlastima i javnosti, no nisu nam vjerovali, kao što se, na žalost, znanstvenicima ni danas često ne vjeruje. Čak su nas i ismijavali. Dobili smo satisfakciju tek kada je UN objavio svoju kartu kretanja černobilskih perjanica i radioaktivne kontaminacije Europe, što je bilo sukladno našim istraživanjima – govori dr. Franić.
Odlična serija. Dobro snimljena. I još jedan pokazatelj zašto je komunizam morao propasti. Tolika količina neznanja a pametovanja, nemjerljiva je ijednim dozimetrom. Eventualno blesimetrom.