Čuvena “desetka“ hrvatske nogometne legende
Zvonimira Bobana na leđima jednog palestinskog mladića
još je jednom dokazala da sport ne poznaje granice
– i da je oduvijek bio najbolji ambasador svake zemlje.
Naime, tragajući za političkom pričom u palestinskom izbjegličkom
logoru Sabri na periferiji glavnog libanonskog grada Beiruta, nismo
mogli odoljeti da ne fotografiramo mladića odjevena u dres
bivšeg kapetana hrvatske nogometne reprezentacije.
Iznenađen baš kao i mi, mladić nam je prišao i
nakon kratka razgovora shvatili smo da taj dres ne nosi slučajno.
Mustafa Jiha, 19-godišnjak iz Sabre, povjerio nam je da je
strastveni navijač hrvatske nogometne reprezentacije te da mu je Zvone
Boban nogometni uzor.
– Sve je počelo sa Svjetskim nogometnim prvenstvom u
Francuskoj 1998. godine, na kojem je Hrvatska osvojila treće mjesto.
Tada sam imao devet godina i prvi put sam počeo pratiti sve utakmice
koje su se igrale na tom prvenstvu. Iako je cijeli Libanon već
tradicionalno navijao za Brazil, Argentinu, Njemačku, Francusku i
Italiju, ja sam navijao za Hrvatsku – jer su, mislim, tada
igrali najbolji nogomet.
Posebno sam zapazio Zvonimira Bobana i Davora Šukera koji
su, unatoč mnogim svjetskim imenima na tom prvenstvu, bili gospodari
terena. Usto, većeg džentlmena na terenu od Bobana nisam vidio i
sumnjam da ću ga ikada vidjeti – rekao je Mustafa.
Unatoč siromaštvu i teškom životu u Sabri,
Mustafa je već deset godina vezni igrač lokalnog nogometnog kluba
Jebalya i, kako kaže, ne prođe trening da zbog svoga veličanja
hrvatskog kapetana nije izvrgnut podsmijehu:
– Svi igraju u dresu Jebalya, a ja u Bobanovu. Znam da ih
živciram, ali u njemu se osjećam dobro, a s vremenom sam postao i
praznovjeran. Bojim se da ne bih igrao dovoljno dobro da zaigram u
nekom drugom dresu – kaže Mustafa i prisjeća se kako je
teškom mukom došao do tog dresa koji, ponovio je,
simbolizira džentlmenski nogomet:
– Kako u Libanonu nema dresa hrvatske reprezentacije, morao
sam moliti strica koji živi u Njemačkoj da mi ga nabavi. No, ni to nije
bilo lako jer mi je stalno govorio da će mi poslati dres njemačke
reprezentacije, nikako ne shvaćajući zašto želim
baš hrvatski dres. Jedva sam ga razuvjerio da nisam lud i da
samo želim Bobanov dres – priča Mustafa.
Da bi se Mustafina divljenja prema hrvatskoj nogometnoj legendi
Zvonimiru Bobanu mogli posramiti i najvatreniji hrvatski navijači,
zaključili smo iz njegove sljedeće izjave:
– Bio sam strastveni navijač Juventusa, ali kada je Boban
prešao u Milan, postao sam vatreni navijač Milana. Sada kad
Boban više ne igra za Milan, opet sam se vratio Juventusu,
no kad bi Zvone sutra zaigrao i za neprijateljski Izrael, vjerujte mi,
ja bih tada postao vatreni navijač Izraela – smije se Mustafa.
Raspoložen i oduševljen spoznajom da razgovara s Hrvatima,
Mustafa nam je priznao: – Hvala Bogu što Al
Jazeera prenosi sve kvalifikacijske utakmice pa mogu pratiti sve
što se događa s hrvatskom reprezentacijom. Mislim da ćemo
sada tući Izrael i Veliku Britaniju usred Londona i uzeti prvo mjesto u
skupini.
Mogu vam reći da sam umro od straha kad su počele kvalifikacije, ali
nakon utakmice s Engleskom znao sam da će se Hrvatska kvalificirati na
Europskom prvenstvu. Hrvatska ima puno kvalitetnih igrača, a od nove
postave najviše mi se sviđa Eduardo da Silva. Mislim da je
strašan strijelac, ali mi smeta to što ga na Al
Jazeeri stalno nazivaju Brazilcem, a ne Hrvatom. To nije u redu jer on
ipak igra za hrvatsku reprezentaciju – kaže Mustafa.
Na kraju razgovora mladić nas je zamolio da Bobanu prenesemo njegovo
iskreno divljenje i srdačne pozdrave - sa željom da ga upozna, ako ga
ikada put nanese u Libanon...
– Znam da je to gotovo nevjerojatno, ali neka, neću se
prestati nadati – priznao je mladić. A mi smo se od njega
oprostili uz riječi – nada umire posljednja.
Sanjam nove kopačke...
Iako ostavlja dojam veselog i bezbrižnog mladića, prošlogodišnja ratna tragedija nije zaobišla Mustafu. U srpanjskom ratu između Hezbollaha i Izraela, mladić je ostao bez oba roditelja, a kako kaže – i bez svih brižno skupljenih postera hrvatske reprezentacije: – Izraelska granata pala je na našu zgradu i ubila mi i oca i majku. Ostao sam bez roditelja, bez doma i bez svega što sam imao. Volio bih kada bi mi mogli nabaviti postere nekadašnje i sadašnje hrvatske reprezentacije i dres Eduarda da Silve – jer me svi zbog sličnosti s njim zovu Da Silva! Meni to ne smeta, iako mislim da on nikada ne može igrati poput mene: jer ja ipak igram u japankama, a on u kopačkama – šali se Mustafa i priznaje kako su kopačke obvezne u klubu, ali kako je on svoje izgubio. – Radim cijele dane za deset dolara, a kopačke koštaju skoro 60. Mislim da ću još dugo igrati u japankama.
