Prošlog tjedna na Županijskom natjecanju učenika srednjih škola iz zemljopisa bio sam drugi, ali me sram o tome pričati. Drugo mjesto za mene ne znači ništa, jer se s tim plasmanom ne može ništa postići na državnoj razini. Drugi si u županiji, ali na državno natjecanje ne možeš ići. Zato kažem da me sram, jer za mene je jedini uspjeh biti prvi i otići na državno natjecanje, kaže Benjamin Ignac, učenik trećeg razreda Opće gimnazije u Čakovcu.
On je od svih osmoškolaca i srednjoškolaca u Hrvatskoj u proteklih deset godinu sigurno najbolji u zemljopisu. To potvrđuju brojne nagrade i priznanja koje je osvojio na županijskim i državnim natjecanjima u osnovnoj i srednjoj školi. U petom razredu osnovne bio je iz tog predmeta prvi u cijeloj Hrvatskoj, u šetom, sedmom i osmom razredu prvi u Međimurskoj županiji, a isti uspjeh ponovio je i u prvom i drugom razredu Gimnazije. Benjamin nije samo odličan u zemljopisu, nego je jednako izvrstan i u njemačkom jeziku. U osmom razredu osnovne škole iz tog predmeta na županijskom natjecanju bio je prvi, a taj isti uspjeh ponovio je i nedavno u trećem razredu. Kao prvak Međimurja uskoro putuje u Zagreb na državno natjecanje iz njemačkog jezika i nada se da će na tom natjecanju ostvariti zapažen uspjeh, koji je tako žarko želio napraviti i sa zemljopisom.
Hvala, profesorice Vuk!
Benjamin Ignac nije samo odličan iz zemljopisa i njemačkog, nego u čakovečkoj Gimnaziji spada u skupinu odličnih učenika. U ovoj priči o Benjaminu ta činjenica o njegovoj izvrsnosti ne bi bila toliko zanimljiva da on nije pripadnik romske manjine i jedini učenik te nacionalnosti koji je u Čakovcu, a vjerojatno i u cijeloj Hrvatskoj, upisao gimnaziju i s velikom lakoćom savladava njezino gradivo. Osim odličnog uspjeha u školi i brojnih osvojenih nagrada na raznim školskim natjecanjima, Benjamin se ističe i u izvannastavnim aktivnostima, ali i u čakovečkom Đačkom domu, gdje je već smješten treću godinu. On je član Vijeća učenika, ali i predsjednik domske Odgojne skupine. O njemu je prije dvije godine snimljen i dokumentarac koji je nedavno prikazan na Festivalu dokumentanog filma ZagrebDox.
– Benjamin je bistro dijete i ističe se u našem domu. Ima prijatelje među Romima i svima ostalima u domu. Svi ga izvrsno prihvaćaju, a aktivan je u plesu i glumi koje učenici pripremaju za Domijadu – kaže Katarina Brekalo, voditeljica učeničkog doma.
Svestrani Benjamin kaže da mu je ljubav prema zemljopisu usadila njegova nastavnica iz Osnovne škole u Orehovici Aleksandra Srnec. Zahvaljujući njoj on je pošao na natjecanja iz toga predmeta dok je bio osnovnoškolac, a i u Gimnaziji je imao sreću da mu zemljopis predaje profesorica Marija Vuk, koja ga potiče da iz toga predmeta bude izvrstan. Benjamin kaže da je profesorica Vuk predavala i njegovoj nastavnici iz osnovne škole Aleksandri Srnec. Baš ta povezanost s nastavnicima i profesorima iz zemljopisa natjerala ga je da mašta kako će i on jednoga dana biti profesor zemljopisa.
– Uvijek me vukao zemljopis i maštao sam da jednoga dana budem učitelj, nastavnik ili profesor iz tog predmeta. Ali, kako se vrijeme upisa na fakultet približava, tako raste i moje zanimanje i za druge profesije. Volio bih upisati PMF, ali čini se da ću prije odlaska na fakultet dobiti jednu norvešku stipendiju. Ako se to ostvari, onda dvije godine idem u tu zemlju, a poslije toga nastavljam studirati u Hrvatskoj – kaže Benjamin Ignac.
Njegovi roditelji Dragosav i Katarina, koji žive u romskom naselju u Orehovici, ponosni su na svog uspješnog sina. I njegova starijeg brata Dejana također su poslali u školu. On je u Čakovcu završio građevinsku školu, a trenutačno je nezaposlen. Baš ta činjenica da je i stariji brat završio školu Benjaminu je bila poticaj da ne bude samo dobar, nego izvrstan učenik. Osim volje i truda, za to je Benjaminu bila potrebna velika samodisciplina, jer okruženje u kojemu je odrastao nije mu davalo za to poticaj. Zato su svi njegovi sumještani, osim roditelja, pa i vršnjaci, bili ravnodušni na prve nagrade koje je u osnovnoj školi osvajao iz zemljopisa.
Djetinjstvo u Njemačkoj
– Neki sigurno nisu ni znali da postoji neko drugo natjecanje na državnoj razini osim onog u nogometu – kroz smijeh će Benjamin, iskreno priznajući da i njemu do četvrtog razreda nije bilo poznato do postoje školska natjecanja.
– Nisam tražio reakcije od svog društva iz naselja. Bitno mi je bilo da su mojim uspjesima zadovoljni moji roditelji, brat Dejan i sestre Zvijezdana i Danica, koje žive u Njemačkoj – dodaje Benjamin, koji je također rođen u Njemačkoj.
Naime, njegovi roditelji tamo su živjeli do njegove šeste godine života, kada su se vratili u Hrvatsku i nastanili u romskom naselju kod Čakovca, gdje su sagradili skromnu obiteljsku kuću. Ignacovi imaju struju, ali u cijelom naselju nema vode i uvjeti života daleko su od uvjeta koje imaju mnoga naselja u Hrvatskoj.
– Otkako sam se upisao u srednju školu rjeđe idem onamo. Poboljšavaju se uvjeti života u tom naselju, ali još su daleko od “normalnih uvjeta”, jer ne sliči na uređeno naselje – dodaje Benjamin Ignac.
U Đačkom domu on je vrlo aktivan u plesnoj i dramskoj skupini. Njihova plesna skupina Jump, koju vodi Tatjana Grivić, a u kojoj su, osim njega, još Lidija Šarko, Klaudija Pajek, te Blaženka i Ljiljana Ignac, priprema se za Domijadu koja je ove godine u tome gradu. Nadaju se uspjehu, a Benjamin je strast za plesom osjetio tek u đačkom domu.
– Obožavam breakdance, ali nisam tako izvrstan kao u zemljopisu i njemačkom jeziku – kaže Benjamin, koji je u domu otkrio i ljubav prema glumi. Naime, član je dramske sekcije, koja će svoje umijeće pokazati na Domijadi.
– Nastojim biti primjer i drugim sunarodnjacima i pokazati im da je moguće družiti se s jednima i drugima – dodaje Benjamin.
jedna lasta ne čini proljeće!