Ante Gotovina rođen je 12. listopada 1955. na otoku Pašmanu. O njegovu se životopisu izvan Hrvatske znalo malo, sve dok njegovu romansiranu biografiju 2001. nije objavio Nenad Ivanković pod nazivom “Ratnik, pustolov i general”.
Iz nje se može zaključiti da je Gotovina, sin dalmatinskoga ribara, u pubertetskoj dobi, željan avantura, pobjegao iz rodnoga mjesta i prije doba punoljetnosti prijavio se u francusku Legiju stranaca. Tamo je proveo više godina, i nakon obuke sudjelovao je u vojnim operacijama u Čadu i drugdje u Africi i Aziji gdje su još postojali francuski neokolonijalni interesi.
Nakon otpuštanja iz Legije, Gotovina je djelovao kao vojni instruktor i agent za vezu u zemljama Latinske Amerike, napose Paragvaju, skoro sigurno s prešutnim odobrenjem francuskih vlasti. U Argentini je stupio u kontakt s hrvatskim iseljenicima te je doznao za proglašenje hrvatske samostalnosti.
Povratak u Hrvatsku
Stoga se vraća u Hrvatsku u lipnju 1991. i odmah stupa u Zbor narodne garde. Sudjeluje u teškim borbama u Zapadnoj Slavoniji (Novska, Nova Gradiška) u sastavu 1. gardijske brigade, prvo kao borac, a zatim kao zapovjednik. Imenovan je načelnikom Organa za operacijske i nastavne poslove 1. brigade ZNG-a.
Od veljače do travnja 1992. godine bio je zamjenik zapovjednika specijalne postrojbe Glavnog stožera Hrvatske vojske, a od travnja do listopada 1992. bio je raspoređen u Hrvatsko vijeće obrane. Nakon ranjavanja i oporavka, od 1992. do 1996. obnaša dužnost zapovjednika Operativne zone Split HV-a (od 1993. Zbornog područja Split), a nakon toga je glavni inspektor obrane.
Puzeći rat
Brzo je vojno napredovao, te je u činu general-bojnika bio jednim (uz Janka Bobetka i Antu Rosu) od glavnih zapovjednika u Operaciji Maslenica, a kao general-pukovnik organizira i vodi više ključnih vojnih operacija: obranu Livna i Tomislavgrada od postrojbi Mladićeve Vojske Republike Srpske, dugotrajni puzeći rat u kojem je tijekom desetak mjeseci lomljena srpska obrana u Livanjskom polju, obroncima Dinare i Šator planine, osvajanje Glamoča i Bosanskog Grahova, te opkoljavanje Knina što je stvorilo preduvjete za brzo i uspješno izvršenje Operacije Oluja.
Nakon toga, Gotovina je u drugoj polovici 1995. glavni zapovjednik združenih snaga HV-a i HVO-a u Operaciji Maestral, kada je potpuno razbijena vojska bosanskih Srba, a hrvatske snage su došle na udaljenost 23 kilometra od Banja Luke.
Potpuni slom Republike Srpske spriječila je američka diplomacija. Nakon završetka rata bio je na dužnosti glavnog inspektora HV-a. Bio je vrlo blizak s pokojnim ministrom obrane Gojkom Šuškom. Oženio se Šuškovom tajnicom Dunjom Zloić, a kum im je bio sam Šušak.
Vojničku karijeru prerkinuo mu je predsjednik Mesić
Brzi vojnički uspon i blistavu vojnu karijeru Ante Gotovine naglo je prekinuo predsjednik države i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske Stipe Mesić. On je, naime, u jesen 2000. godine umirovio sedam generala HV-a koji su stavili svoje potpise na otvoreno pismo 12 generala, od kojih su petorica bili već umirovljeni. U pismu se upozorili na kriminalizaciju Domovinskog rata te na sramotan odnos prema hrvatskim braniteljima. Gotovina se nakon toga kretao u društvu umirovljenih generala. Jako je rijetko davao izjave za novine, a iz Hrvatske je nestao početkom lipnja 2001. godine, nakon što je bilo jasno da je Haag protiv njega podigao optužnicu za Oluju.
