Isusovac Tvrtko Barun Večernjakova je osoba 2017. godine. Tu prestižnu titulu dobio je za nesebičan humanitarni rad posvećen izbjeglicama koji, nakon sirijske krize, novi dom traže u Hrvatskoj.
Osobom godine proglasio ga je žiri sastavljen od novinara i urednika Večernjeg lista i uglednih osoba iz javnog života, a plaketu mu je na prigodnoj svečanosti u našoj redakciji predao glavni urednik Dražen Klarić. Barun je voditelj Isusovačke službe za izbjeglice u jugoistočnoj Europi, a lani ga je nagradio i Europski parlament proglasivši ga “Europskim građaninom”.
Kako izgleda jedan dan u životu voditelja ureda za izbjeglice?
Moj uobičajeni dan sastoji se od susreta, sastanaka, koordiniranja, dogovaranja s voditeljima ljudi i aktivnosti; mnogo vremena provodim za računalom. Dan mi počinje u pet i pol sati, tjelovježbom i tušem, osobnom meditacijom i zajedničkom misom sa subraćom u mojoj isusovačkoj zajednici. Nakon toga doručak i putovanje autobusom i tramvajem do ureda Isusovačke službe za izbjeglice, koji se nalazi u Prihvatilištu za tražitelje azila u Dugavama. I to vrijeme, do otprilike 16 sati, ispunjeno je raznim aktivnostima, zadacima, poslovima. Tad slijedi povratak kući. Večer se sastoji od drugih zadataka vezanih uz moju zajednicu, čitanja, sviranja saksofona, molitve. Zaspem između pola jedanaest, jedanaest. I onda opet sve ispočetka.
Koliko ste izbjeglica dosad zbrinuli?
Isusovačka služba za izbjeglice u Hrvatskoj djeluje od 1993., dakle ove godine slavimo 25. godišnjicu. Devedesetih godina, u vrijeme Domovinskog rata, bili smo jako aktivni pomažući svim stradalnicima, prognanicima i izbjeglicama, po cijeloj Hrvatskoj, putem jako mnogo projekata.
No, posljednjih godina ponovno se povećava aktivnost?
U posljednje tri godine ponovno smo jako aktivni. Svakodnevno djelujemo u Prihvatilištu za tražitelje azila, u Prihvatnom centru za strance Ježevo te pomažemo u integraciji osobama koje su dobile azil. Od prvog do posljednjeg dana bili smo aktivni dan i noć u izbjegličkoj krizi na terenu kad je kroz Hrvatsku prošlo više od 650 tisuća ljudi. Ukratko, mnogo ljudi sretnemo, bude i druženja, upoznavanja, prijateljstava, puno radimo… ali brojke tu nisu bitne! Svaka je osoba važna, većina je izbjeglica prošla stresne događaje, većina ih ima ne baš lijepa iskustva. No mi se trudimo doživjeti ih kao osobe kojima je potrebna naša prisutnost, ali i koje imaju što dati nama.
Hrvatska se, kao i Europa, pribojava vala izbjeglica i zato što je riječ o muslimanima?
Najprije bih rekao da trebamo paziti kad govorimo o ljudima, “val izbjeglica” je odmah nešto negativno, jer je val nešto što me zapljusne, što uništava sve ispred sebe. Ovo su ljudi. U velikoj potrebi.
Imate pravo.
Svjedočili smo velikoj humanitarnoj krizi, najvećoj u Europi od Drugog svjetskog rata. U Europu je za izbjegličke krize, od ljeta 2015. do proljeća 2016., došlo oko milijun i pol ljudi. Europa, koja ima 500 milijuna stanovnika, primila je milijun sirijskih izbjeglica. Libanon, koji ima četiri i pol milijuna stanovnika, primio je 1,2 milijuna sirijskih izbjeglica. Jednostavna matematika, ako je povežemo s vrijednostima na kojima je Europa utemeljena i sagrađena, kaže da mi uopće ne možemo biti posebno ponosni i busati se u prsa što smo se ne znam koliko mnogo iskazali u solidarnosti.
No, čini se da se ipak stvara problem zato što su oni muslimani?
Što se pitanja broja muslimana u Europi tiče, treba ponovno početi od činjenica: u je Europi prije izbjegličke krize bilo četiri posto muslimanskog stanovništva. S dolaskom 1,5 milijuna ljudi koje su islamske vjeroispovijesti, taj je postotak narastao s četiri na pet posto. Svaki imalo inteligentan čovjek može vidjeti da pitanje islama u Europi nije pitanje brojki, već pitanja življenja vrijednosti religije koju ljudi ispovijedaju.
Kako to mislite?
Ako smo zabrinuti što Europa nije kršćanska, onda se trebamo samo pogledati u ogledalo. Ne trebamo tražiti vanjskog neprijatelja i žrtvenog jarca. Kad bi onaj dio Europljana koji se nominalno izjašnjavaju kršćanima stvarno živio svoje kršćanstvo, Hrvatska ne bi bila zemlja iz koje ljudi bježe, u kojoj je teško doživjeti pravdu, u kojoj se razne grupacije ne podnose, gdje nema dijaloga ili suradnje. Europa bi tada bila potpuno drukčiji kontinent – pravde, mira, zajedništva, sigurnosti, solidarnosti. Nažalost, činjenica je da mi svoje kršćanstvo ne živimo i na kraju krajeva imamo društvo koje i zaslužujemo. Jer ga sami stvaramo. U konačnici, ne treba zaboraviti da kršćanstvo nije ni politika ni sociologija ni kultura! Bit kršćanstva je nasljedovanje Krista, njegovih riječi i njegovih djela. To možemo raditi u katakombama kao manjinski dio nekog naroda i kontinenta, to jednako tako autentično možemo živjeti i kao većinsko stanovništvo neke zemlje. Realnost društva u kojem živimo, zemlja u kojoj živimo, realnost kontinenta na kojem živimo pokazatelj je onoga što mi kao kršćani jesmo i kako živimo naš kršćanski poziv.
Zašto se kao crkvena organizacija bavite tim poslom, tj. nije li to posao države?
Općenito, mi bismo bili sretni da Isusovačka služba za izbjeglice ne postoji, da nema izbjeglica, da nitko ne mora bježati iz svog doma u potrazi za sigurnošću i zaštitom. Nažalost, zbog nepravde u svijetu, različitih interesa i konflikata, mnogi obični, mali ljudi pate. U Hrvatskoj je vrlo mali broj izbjeglica: oko 450 tražitelja azila i sveukupno, od 2004. oko 490 osoba koje su dobile azil. Unatoč tome, izbjeglice nisu prioritet sustava, a država nema iskustvo i znanje odgovoriti na potrebe te ranjive skupine. Isusovačka služba za izbjeglice i druge udruge i organizacije popunjavaju tu rupu. Što se integracije tiče, rekao bih da nevladin sektor odrađuje 80 posto tog posla.
Kakva je vaša specifična pomoć kao crkvene institucije?
Ono što mi u Isusovačkoj službi za izbjeglice radimo, radimo uime Crkve, uime Krista. To nam je poslanje: naviještamo vjeru koja zahtijeva pravdu u društvu u kojem živimo, vjeru koja je konkretna i učinkovita. Kroz djela pravde, teološki rečeno, kroz djela milosrđa, mi ostvarujemo tu vjeru, već ovdje na Zemlji gradimo Kraljevstvo Božje. Zato se Crkva i na globalnoj razini, od pape Franje do zadnjeg djelatnika Isusovačke službe za izbjeglice (koja djeluju u 50 zemalja svijeta), trudi olakšati život tim ljudima i tako im pomoći u njihovoj potrebi, donijeti im nadu, utješiti ih, osnažiti ih za bolju budućnost.
Dolazite iz brojne obitelji. Zašto ste odlučili postati svećenik, isusovac?
Moja priča nije toliko zanimljiva. Dolazim iz velike – dvanaestero braće i sestara – praktične katoličke obitelji u kojoj smo uvijek odgajani u vjeri, zajedno molili u kući, išli na misu. Kao i moja starija braća, i ja sam išao na susrete ministranata k isusovcima. I tamo sam se, u petom ili šestom razredu, na jednom predavanju na temu “biti svećenik” zapitao zašto i ja ne bih bio svećenik. I tako je sve počelo. Dok sam išao srednju školu, živio sam u sjemeništu kod isusovaca i tu se poziv, ta želja gradila i nadograđivala. Tek kad sam ušao u novicijat nakon srednje škole, spoznao sam tko su isusovci, tko je sveti Ignacije, što je to ignacijevska duhovnost. Tu sam se, u Družbi Isusovoj, pronašao. Posljednjih 16 godina isusovac sam, tu sam sretan i ispunjen... Taj redovnički poziv, Družba Isusova, za mene je najveći Božji dar. Duhovnost svetog Ignacija nešto je što me svakodnevno nosi, u čemu se trudim rasti, što mi je velika radost dijeliti s drugima kroz duhovnom pratnju, vođenje duhovnih vježbi, razne duhovne obnove i slično.
Aktivni ste prilično na društvenim mrežama i ne dižete baš “pobožnjačke statuse”?
Društvene mreže dio su mog života, kao i dio života velike većine ljudi u Hrvatskoj. Trudim se tamo dijeliti s drugima svoja promišljanja, ideje, pitanja, komentare, neslaganja, kvalitetan sadržaj, dobru glazbu… Trudim se poticati druge na promišljanje, pa i malo provocirati prema kreativnosti i slobodi. Društvene mreže mjesto su zahvaljujući kojem i ja rastem, gdje i ja nalazim materijala za promišljanje, izgradnju, širenje vidika, mjesto koje me potiče na promjene.
Ali… pa bude tamo i mojih pobožnih statusa (smijeh).
Dijeleći svoj život na društvenim mrežama, ja kao redovnik mogu i trudim se autentično živjeti svoj poziv: transparentnost onoga zašto sam se odlučio za zavjete čistoće, poslušnosti i siromaštva. Ukratko, na taj vrlo jednostavan način svjedočiti Krista. Konačno, društvene mreže su i mjesto susreta, upoznavanja, međusobnog obogaćivanja, rasta, preispitivanja svojih razmišljanja, svog života, svog odnosa s Bogom, drugima, sa samim sobom, svijetom oko sebe. I to je izazov. A izazove volim.
Svirate i pjevate u klapi?
Glazba je u našoj obitelji uvijek bila prisutna: od malih nogu oduvijek se na svim našim slavljima, svečanostima i druženjima pjevalo i sviralo satima. A onda smo prije deset godina odlučili osnovati Klapu Barun, u kojoj danas pjeva jedna sestra i osmorica braće. Ma ništa posebno: uživamo, družimo se kao braća i sestre, idemo po raznim susretima, festivalima, nastupima. I usto gajimo tu posebnu hrvatsku tradiciju klapskog izričaja. Što se svirke tiče, tu je gitara, koju sviram od malih nogu, a sada učim i saksofon, instrument koji sam oduvijek želio svirati.
Voljela bih da gospodin Barun objasni fenomene poput masovnih silovanja u njemačkim gradovima na novogodišnju noć 2017. te Stockholm kao gl. grad po broj silovanja u svijetu. Ti fenomeni prije pojave masovnih migracija nisu postojali u Europi, niti se moglo dogoditi da se žene na staru godinu smješta u kaveze jer je to jedini način na koji im policija može jamčiti sigurnost.