U razgovoru za Večernji list veleposlanik Azerbajdžana u Hrvatskoj, Nj.E. g. Fahradin Gurbanov govorio je o sukobima u Gorskom Karabahu, mirovnom planu, umiješanost Turske u rat i o budućnosti regije. Između ostalog, govorio je i o političkoj i gospodarskoj suradnji između Hrvatske i Azerbajdžana.
Ruske mirovne snage nakon potpisanog mirovnog sporazuma o prekidu vatre stigle su u planinsku regiju Gorski Karabah, nadzirati provođenje dogovora o prekidu vatre nakon šest tjedana teških sukoba između Azerbajdžana i snaga etničkih Armenaca. Vjerujete li da će doći do konačnog mira na tom području?
Azerbajdžan se nije borio s etničkim armenskim snagama već s oružanim snagama Armenije. Sukob je počeo 27. rujna. Do 17. listopada uništena su 234 tenka, a 36 ih je osvojeno kao trofej. Uništeno je 190 artiljerijskih jedinica te oko 50 raketnih sustava, uključujući S-300, Točka-U, SCUD-B i Uragan. Srušeno je nekoliko zrakoplova Su-25. Da ne spominjem drugu vojnu opremu. Usporedite ove brojke s bilo kojom prosječnom europskom zemljom – kako obični separatisti mogu imati takvo naoružanje? Izjavu o prekidu vatre potpisali su predsjednik Republike Azerbajdžana i premijer Republike Armenije uz posredovanje predsjednika Ruske Federacije. Ova činjenica sama po sebi govori o tome tko su bile strane u sukobu. Ova je izjava potpisana u vrijeme kad je potpuni poraz armenske vojske bio neizbježan. Uz aktivni posrednički angažman Rusije, Azerbajdžan je izrazio svoju dobru volju te pristao na uvjete izjave jer nitko ne želi besmisleno krvoproliće i žrtve. Ovo je službeni dokument koji su potpisali šefovi triju zemalja i smatramo ga važnim elementom u procesu cjelovitog rješavanja ovog dugotrajnog sukoba.
Ruski predsjednik Vladimir Putin rekao je kako bi dogovor trebao otvoriti put prema dugotrajnom političkom rješenju sukoba. Vjerujete li u političko rješenje dugotrajnih sukoba i nesuglasica u Gorskom Karabahu s obzirom na to da je neovisnost proglašena 2. rujna 1991. godine?
Polazimo od premise da bi se međunarodni sukobi trebali rješavati u skladu s međunarodnim pravnim načelima i normama. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, zemlje su osnovale tijela poput UN-a, OESS-a i drugih organizacija kako države više ne bi ratovale već rješavale svoje razmirice pregovorima. To što su armenski separatisti uz potporu Armenije proglasili neovisnost, za Azerbajdžan nema nikakvu pravnu snagu. Nacionalna manjina nema pravo prekrajati granice cijele države. Vlada Republike Azerbajdžan odmah je poništila tu deklaraciju. 2. ožujka 1992. Azerbajdžan je postao član UN-a s onim granicama koje je predstavio međunarodnoj organizaciji i sve članice UN-a priznale su te granice. A Gorski Karabah nalazi se unutar tih granica. Štoviše, 1993. godine Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo je četiri rezolucije u vezi s armenskom okupacijom azerbajdžanskih teritorija. U tim rezolucijama se naglašava da je Gorski Karabah sastavni dio Republike Azerbajdžan. Stoga, govoreći o dugoročnom političkom rješenju, moramo polaziti od dokumenata koji imaju legitimitet i pravnu snagu.
Azerbajdžan najavio da će zadržati teritorije koje je osvojio u borbama, uključujući Šušu, drugi najveći grad enklave. Etnički Armenci moraju predati kontrolu nad teritorijima do 1. prosinca. Kakvo vi rješenje očekujete? Povrat cijelog teritorija ili kompromis između Azerbajdžana i Armenije?
U trilateralnoj izjavi od 10. studenoga jasno stoji da je Republika Armenija ta koja povlači svoje snage i vraća okupirana područja; ne etnički Armenci kako vi tvrdite. Štoviše, tekst izjave definira datume oslobađanja regija Keljbadžar, Agdam i Lačin, u kojima su, povijesno gledano, apsolutnu većinu stanovnika činili Azerbajdžanci. Nakon okupacije 90-ih, Armenija je započela preseljavanje etničkih Armenaca u ove regije. Ne samo iz Armenije već i iz drugih zemalja, o čemu smo više puta upozoravali međunarodne institucije. Što se tiče kompromisa, od samog početka pregovaračkog procesa polazili smo od nepovredivog načela da teritorijalna cjelovitost nije predmet rasprave. Sada je ključno hoće li armenska strana poštovati obaveze povlačenja svojih snaga s okupiranih područja Azerbajdžana.
Nakon potpisivanja sporazuma u Erevanu, glavnom gradu Armenije, izbili su nemiri. Armenci su preko noći upali u parlament, tvrdeći kako je dogovor izdaja. S obzirom na opće nezadovoljstvo u Armeniji, vjerujete li da će doći do političkog rješenja sukoba?
U vijestima smo vidjeli vandalizaciju armenskog parlamenta i premlaćivanje predsjednika parlamenta uz masovne prosvjede u Erevanu. Ljudi su nezadovoljni vodstvom zemlje. To se dogodilo jer je vojni i politički vrh Armenije svom stanovništvu predstavljao netočne informacije. Građani Armenije cijelo su vrijeme od njih slušali o navodnim vojnim pobjedama i junaštvu. Ali iznenada se ispostavilo da su okupatorske snage Armenije na azerbajdžanskom teritoriju doživjele potpuni kolaps. Premijer Armenije priznao je da plasirane informacije nisu bile istinite kako ne bi bilo panike. Obični se građani osjećaju prevarenima. Oporba sada vladi postavlja ultimatume. No postoji službeni dokument i obaveze koje su u njemu propisane. Strane će ih morati poštovati bez obzira na to tko će biti na vlasti u Armeniji.
Uz Rusiju, i Turska nadzire prekid vatre u Gorskom Karabahu. Koliko je to kontroverzno s obzirom na to da se Turska izravno vojno umiješala u sukobe na strani Azerbajdžana, a uz to poslala i svoje plaćenike, sirijske džihadiste, za koje smo bili svjedoci preko raznih medijskih agencija da su svjedočili kako ih je poslao turski predsjednik Erdogan?
Nije bilo nikakve vojne podrške, a kamoli miješanja Turske. Samo kupujemo suvremenu vojnu opremu od Turske. To je nova moderna oprema kakvu samo može poželjeti bilo koja vojska na svijetu. Turska vojna industrija danas je jedna od najnaprednijih na svijetu. Potpisujemo ugovore, sve je transparentno i legalno. Pritom oružje kupujemo i od drugih zemalja. Pa čak i više nego od Turske. Zašto onda nitko ne upire prstom u te zemlje? Jer Tursku danas, nažalost, napadaju razni europski političari. Posrijedi su pokušaji klevetanja Turske. Pokušaji ucjene, vršenja pritiska... To je potpuno neprihvatljivo.
Što se tiče plaćenika, čelništvo Azerbajdžana na svim je razinama više puta odgovorilo na ove neutemeljene optužbe. Imamo vojsku od 100 tisuća vojnika, a ako objavimo potpunu mobilizaciju, možemo ih imati i mnogo više. Nije predstavljen ni jedan dokaz, ni jedan dokument koji dokazuje da su za nas ratovali ikakvi strani borci. U medijima vidimo samo izjave i plasiranje neistina. U isto vrijeme posjedujemo videodokaze, dokumente, pa čak i izvještaje vodećih svjetskih medija koji jasno pokazuju da su stotine građana drugih zemalja otišle u Armeniju, a odatle u Gorski Karabah ratovati. Pita li netko za to? S druge strane, u izvješćima s terena i procjenama vojnih stručnjaka svi su mogli vidjeti kako su organizirane vojne operacije u Azerbajdžanu. Upotrebljavamo nove metode ratovanja i suvremene tehnologije koje zahtijevaju specifična znanja. Što mislite, kako bismo u ovu konfiguraciju mogli uključiti slabo kontrolirane plaćenike?! Što se tiče optužbi Azerbajdžana – činjenica je da se Azerbajdžan bori za oslobođenje okupiranih zemalja. U skladu s međunarodnim dokumentima i Poveljom UN-a imamo pravo na samoobranu. Na našoj zemlji vodi se rat. Snage koje simpatiziraju Armeniju i armenski separatisti u medijima plasiraju svoju priču kako bi imali barem neku polugu protiv Azerbajdžana. Govorite o džihadistima; no prema brojnim međunarodnim istraživanjima, Azerbajdžan je najsekularnija zemlja regije. To znaju stručnjaci i sociolozi, a nadam se da će to sada znati svi. Kad su naše snage oslobodile grad Šušu, zvona kršćanskih crkvi u Bakuu zvonile su i slavile zajedno s Azerbajdžancima. Predstavnici drugih etnosa isto su proslavili ovaj događaj. Ovdje u mirnom suživotu žive brojne nacionalnosti. Kako zamišljate da bi se džihadisti došli boriti u ovako sekularnu državu?!
Koji je interes Turske, odnosno predsjednika Erdogana? Zašto pruža punu podršku Azerbajdžanu i naoružava ga? Je li stvar u plinovodu ili u nečemu drugome?
Turska je naša susjeda. Ona je prva zemlja na svijetu koja je 1991. priznala neovisnost Azerbajdžana. Tursku i Azerbajdžan povezuju snažne bratske veze temeljene na dubokim povijesnim sponama. Mnogo puta međusobno smo se podržavali u sudbonosnim trenucima povijesti naših zemalja. Napokon, Turska je naš susjed. Stajalište Turske svima je poznato. Turska podržava međunarodno pravo i rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a u vezi s ovim sukobom. Izjave Turske nisu sadržavale ništa više od onoga što je navedeno u dokumentima koje su usvojile međunarodne organizacije. Važno je to da je Turska više puta izjavila kako će prihvatiti bilo koju odluku koja će zadovoljiti Azerbajdžan. Takozvani "krimen“ Turske samo je u činjenici da je nepravednu okupaciju azerbajdžanskih teritorija doživljavala isto kao i mi. Ona izbliza vidi tragediju naših izbjeglica koji su već gotovo 30 godina protjerani sa svojih ognjišta. Njima su uskraćena osnovna ljudska prava, poput života na svojoj zemlji pored grobova svojih predaka. Više od tri milijuna izbjeglica s Bliskog istoka pronašlo je utočište i sigurnost u Turskoj. Stoga Turska zna što su izbjeglice bolje od bilo koje druge zemlje. Moramo to imati na umu. U vezi s vašim pitanjem o plinovodu, želio bih napomenuti da transport energetskih izvora na liniji Baku – Tbilisi – Džejhan i TANAP već funkcionira. Također se ne slažem s vašim izrazom "naoružavati“. Želim ponoviti da kupujemo mnogo više oružja od drugih zemalja negoli od Turske.
Koliko je točan podatak da je Iran, bez obzira na to što je poput Azerbajdžana većinski šijitska zemlja, podržao Armeniju? I to zbog, prema riječima Irana, vaših veza s Izraelom?
To nije točno. Nakon početka sukoba, Iran je na razini ministra vanjskih poslova, predsjednika zemlje i vrhovnog vođe Irana dao izjave u kojima je potvrdio privrženost teritorijalnoj cjelovitosti Azerbajdžana; da je okupacija azerbajdžanskih teritorija nezakonita i da Armenija treba osloboditi međunarodno priznate teritorije Azerbajdžana. Naš vrh zahvalilo je čelnicima susjedne zemlje na ovom jasnom stavu. Štoviše, Iran je pokrenuo inicijativu za rješavanje sukoba, a iransko službeno izaslanstvo posjetilo je Baku i Erevan. Iranska ideja bila je rješavanje sukoba unutar teritorijalne cjelovitosti zemalja. Azerbajdžan je također razvio dobre odnose s Izraelom i ti odnosi nisu usmjereni protiv trećih zemalja, uključujući i naše prve susjede.
Morate priznati da je gotovo većina mainstream medija u svijetu bila naklonjena Armeniji, a ne Azerbajdžanu. Zašto?
To je vrlo dobro pitanje. Posljednjih dana svjedoci smo toga kako su svjetski mediji pratili ovaj sukob i neke su stvari u njihovu radu postale očite. Prvo, iznenadilo nas je kako autori i komentatori nekih članaka malo znaju o problemu. U najmanju ruku, vjerujemo da bi profesionalni časopisi trebali provjeravati činjenice prije objave materijala. Primjerice, napisali su da je Azerbajdžan napao Armeniju unatoč tome što se sukob odvija na našem teritoriju, što je prepoznala međunarodna zajednica. Nadalje, pisalo se da je Staljin navodno predao Karabah Azerbajdžanu. Ovaj se argument koristi u kontekstu izrazito negativne predodžbe o Staljinu. No, u povijesnim dokumentima jasno se kaže da je sovjetsko vodstvo odlučilo „ostaviti“ Karabah u sastavu Azerbajdžana, a ne predati ga. To nam govori da je prije formiranja SSSR-a Karabah bio azerbajdžanski teritorij. Poslali smo kopiju dokumenta medijima u Hrvatskoj i oni su prestali o tome pisati. Nadalje, vrlo česta medijska metoda bila je naglašavanje vjerskih razlika. Da se muslimani Azerbajdžanci bore protiv kršćana Armenaca. Što su autori time htjeli reći?! Da je ovaj sukob vjerske naravi? Sukob je započeo jer je susjedna država, koristeći faktor nacionalne manjine, odlučila odvojiti teritorije susjedne zemlje. No shvaćajući da se radi o očitom međunarodnom zločinu, stvorila je marionetski režim i nazvala ga „državom“. Nadalje, vjerujem da su neki od vodećih medija funkcionirali kao glas onih koji su bili zabrinuti što Azerbajdžan rješava svoj teritorijalni problem ne osvrćući se na njih. Nastojanja Azerbajdžana da vlastitim snagama promijeni status quo i riješi se okupacije izazvala su opće nezadovoljstvo. Također bih istaknuo da su novinari francuskog kanala TF1, The New York Times i drugi, nakon svojih objektivnih publikacija o sukobu, bili izloženi otvorenom govoru mržnje, pa su čak i prijetnjama fizičkim nasiljem od predstavnika armenske dijaspore. Valja reći da je u tisku bilo i mnogo objektivnih analiza, jasno je da neki stručnjaci duboko ulaze u problem i pokušavaju iznijeti svoje zaključke. A to znači da nije sve tako loše.
Koliko je za konflikte i destabilizaciju regije kriv plin i bogatstvo Azerbajdžana?
Jedna stara legenda kaže, kad je Gospodin Bog podijelio bogatstva zemljama svijeta, da jednoj maloj zemlji u srcu Europe nije ostalo gotovo ništa. Da bi ispravio nepravdu, Bog je toj zemlji dao planine poput nebeskih palača, velebne ledenjake, gromoglasne slapove, bezbrojna jezera i tople doline pune blagodati. Mogu reći da smo u tom pogledu imali više sreće i da je Bog blagoslovio našu zemlju prirodnim bogatstvima i prirodnim ljepotama. Treba napomenuti da su uz Azerbajdžan i druge države kaspijskog bazena obdarene velikim količinama prirodnih resursa. Mislim da bi prirodni resursi trebali služiti kao sredstvo za postizanje cilja, a ne biti sam cilj. Ti su ciljevi mir i prosperitet ljudi, red i blagostanje te suradnja. Čini mi se da se Azerbajdžan dobro nosi s tim zadatkom. Inicijatori smo i aktivni sudionici mnogih regionalnih i međuregionalnih projekata. Već vidimo prve plodove tih napora. Također, želim napomenuti da rješenje sukoba otvara još veće mogućnosti suradnje i može regiji udahnuti novi život. Sve će regionalne države imati koristi od ove suradnje, a ona također može otvoriti nove perspektive za zemlje izvan njezinih granica.
Kako biste ocijenili političke i gospodarske odnose između Hrvatske i Azerbajdžana?
Odnosi između naših zemalja su prijateljski, politički dijalog je na visokoj razini, a postoje i pozitivni trendovi u širenju gospodarske suradnje. Azerbajdžan i Hrvatska potpisali su 2013. godine Deklaraciju o strateškom partnerstvu i prijateljskim odnosima koja je temelj za suradnju na različitim poljima. Hrvatska podržava teritorijalni integritet Azerbajdžana, što je vrlo važan čimbenik za našu zemlju. Iznimno cijenimo takav položaj Hrvatske koji se temelji na načelima međunarodnog prava. Proteklih nekoliko godina možemo opisati kao stabilan razvoj naših odnosa – Hrvatska je 2019. otvorila veleposlanstvo u Azerbajdžanu sa sjedištem u Bakuu. Bivša ministrica vanjskih i europskih poslova, gospođa Pejčinović-Burić bila je u službenom posjetu Bakuu na otvaranju veleposlanstva. U rujnu 2018. naš je predsjednik boravio u službenom posjetu Hrvatskoj. Hrvatsko parlamentarno izaslanstvo 2019. posjetilo je Baku u radnom posjetu. Godine 2018. azerbajdžanski grad Šeki i grad Varaždin potpisali su povelju o suradnji. Bilo je posjeta delegacija. Ovo je nova praksa i mislim da će pridonijeti razvoju naših odnosa. Postoje određeni pomaci u ovom smjeru koje treba razvijati. Također, naše se zemlje međusobno podržavaju u multilateralnom formatu unutar UN-a, Parlamentarne skupštine Vijeća Europe i drugih međunarodnih platformi. U gospodarskom smislu, suradnja se provodi u sklopu međuvladine komisije za gospodarsku suradnju. Prvi sastanak održao se u studenome 2017. u Bakuu. Godine 2018. dogovoren je format za poboljšanje učinkovitosti i pripremu za sastanke. Određeni su glavni smjerovi za proširenje suradnje. Mislim da će se u budućnosti pojaviti nove perspektive, ali nemojmo sada trčati pred rudo. Godina 2020. bila je teška godina za cijeli svijet. Pandemija COVID-19, za koju moram reći da je sve iznenadila, u Hrvatskoj je dodatno bila zagorčena potresom, najjačim u posljednjih 140 godina. Zagreb je jako stradao. Azerbajdžan je pružio humanitarnu pomoć Hrvatskoj zrakoplovom s medicinskim potrepštinama. Ministar vanjskih i europskih poslova, gospodin Gordan Grlić Radman pohvalio je ovaj korak nazvavši ga "pravim činom solidarnosti“. Nastavit ćemo suradnju i realizaciju naših planova u onoj mjeri koliko će nam to dopuštati pandemija.
Kolika je godišnja robna razmjena između Hrvatske i Azerbajdžana? Postoji li sporazum oko nekih budućih projekata?
COVID-19 i druga „iznenađenja“ unijeli su svoje izmjene u tijek 2020. godine. Ove godine planirano je nekoliko događaja koji su zbog navedene pandemije morali biti odgođeni. Među događajima želio bih istaknuti 2. sastanak međuvladine komisije za gospodarsku suradnju, koji je trebao biti održan ovog proljeća. Također je planirano sudjelovanje na RIJECI 2020, dolazak na VIROEXPO, prezentacija naših proizvoda i neke druge manifestacije. No, kao što sam već rekao, sve je to trebalo odgoditi zbog pandemije. Posljednjih nekoliko godina također se bilježe pozitivni trendovi u rastu trgovine i turista. U 2019. godini izvoz je iznosio 436,5 milijuna dolara, a u devet mjeseci tekuće godine taj je pokazatelj iznosio 368,5 milijuna. Hrvatska uglavnom uvozi naftu i naftne derivate. Azerbajdžan je zainteresiran za proširenje suradnje na polju farmaceutike, informacijskih tehnologija i niza drugih područja o kojima će se raspravljati u sklopu međuvladine komisije. Također postoje pozitivni trendovi u rastu turista i u budućnosti postoji mogućnost poboljšanja suradnje na ovom području. Nadamo se da će pandemija uskoro proći i da će se život vratiti u normalu kako bi smo mogli ostvariti naše planove.
Laže kao i svi Turci,zasto takav lažov dobiva ovdje prostora?Ljudi moraju napustiti svoje domove i zemlju na kojoj su im preci živjeli kada su jošTurci jahali po stepi.