Vukovarski branitelj Nikola Čibarić zarobljen je 18. studenoga 1991. godine na dan pada grada Vukovara, a devet mjeseci nakon toga brojne strahote preživio je u srpskim logorima.
– Tu večer kad su me zarobili, skinuli su me do gola, potpuno sam gol bio vani cijelu Božju noć, ujutro su došla dvojica, uzeli su uniformu, sve su mi spalili s cigaretama, svezali su mi ruke, noge, usta... – ispričao je ovaj branitelj za HRT koji je trenutačno na rehabilitaciji u Specijalnoj bolnici u Varaždinskim Toplicama. Toliko je bio smrznut da nije osjetio bol kad su mu rezali kožu, genitalije, a na boku su mu urezali četiri S.
– Vukli su me asfaltom, na lopatici nemam mesa, vukli su me dvjesto tristo metara i bacili u šaht, sreća da nisam pao dolje na dno već sam se zakačio na armaturu i ostao sam visiti – prisjeća se on.
Nad njim su se iživljavali njegovi donedavni susjedi, a roditelje su mu također smaknuli, no njihova tijela nikada nisu pronađena.
– Domaći četnici su bili, jedan je postavljao lamperiju kod mog brata, on me zarobio, a drugi vojvoda mi je došao i rekao da će me likvidirati kao što je likvidirao i moje roditelje i bacio ih kod jednog popa u bunar – priča Nikola.
U zarobljeništvu je bio devet mjeseci nakon čega je razmijenjen u Nemetinu kraj Osijeka.
– Ja sam došao s 45 kilograma u Hrvatsku, bio sam operiran, čeljust su mi izvadili, imao sam i pet operacija na glavi. Onog dana kad sam izašao iz Nemetina, to je moje ponovno rođenje, 14.3 sam rođen, 14.8. razmijenjen – kaže on.
Nakon 25 godina, ističe, ponovno ga se progoni i dižu se optužnice.
– Mene se optužuje za 205 ubojstava, radi genocida, kažu mi ustaša, a samo sam branio svoje – ističe.
Te jadne krvnike treba naci i suditi, tu ne smije biti popustanja. Ratni zlocini ne zastarijevaju.