U knjižnici srednje škole Vladimir Prelog u Zagrebu je krajem studenog trebalo biti održano predavanje Julienne Bušić, na temu “Za što ste se spremni žrtvovati?”.
Međutim, Ministarstvo znanosti i obrazovanja zatražilo je očitovanje ravnatelja škole o predavanju, a na kraju se ono nije održalo.
"Julliene Bušić odslužila zatvorsku kaznu zbog otmice američkog putničkog zrakoplova. Tako je, pokušavajući "skrenuti pozornost svjetskoj javnosti na težak položaj Hrvata i Hrvatske u komunističkoj Jugoslaviji" u djelu javnosti dobila "titulu" teroristkinje", tvrdi Tuđman.
Zbog navodnog otkazivanja predavanja, saborski zastupnik Miroslav Tuđman uputio je tri pitanja Ministrici znanosti i obrazovanja Blaženki Divjak.
Tuđmanovo pismo prenosimo u cjelosti:
"Gospođa Julienne Bušić trebala je održati predavanje pod nazivom “Za što ste se spremni žrtvovati?”, u knjižnici srednje škole Vladimir Prelog u Zagrebu 26. studenog 2018. godine. Prema dostupnim podacima Ministarstvo znanosti i obrazovanja zatražilo je očitovanje ravnatelja škole o predavanju Julienne Bušić, što je imalo za posljedicu da je predavanje otkazano i nije se održalo.
Pojedini mediji i novinari (koji kao i uoči haške presude generalima Gotovini i Čermaku još uvijek očekuju i zagovaraju „konačnu presudu …Tuđmanovoj Hrvatskoj“), postavljaju pitanje odgovornosti ravnatelja škole i djelatnika koji su organizirali to predavanje. Za takve je novinare „zastrašujuća činjenica“ da se netko uopće usudio pozvati jednu „teroristkinju“ da u srednjoj školi djeci drži predavanje.
Poštovana ministrice, s tim u vezi postavljam sljedeća pitanja:
1) Koje ćete mjere poduzeti kako se ne bi ponovilo izravno ili posredno utjecanje Ministarstva znanosti i obrazovanja na otkazivanje predavanja Julienne Bušić, a u budućnosti i drugih kulturnih i znanstvenih djelatnika koji svjedoče o stvaranju hrvatske države?
2) Što ćete učiniti da se (i u budućnosti) od linča i šikaniranja zaštite ravnatelj i djelatnici škole koji su organizirali ovo predavanje?
3) Što ćete poduzeti da se vaše Ministarstvo ispriča gospođi Julienne Bušić zbog ograničavanja slobode govora i iznošenja istine u obrazovnim ustanovama o borbi za samostalnu i slobodnu Hrvatsku?
Obrazloženje
Tko i zašto želi onemogućiti javno djelovanje gospođe Julienne Bušić nakon skoro trideset godina u nezavisnoj hrvatskoj državi?
Opće su poznate činjenice o njezinu javnu djelovanju. Gospođa Julienne Bušić bila je savjetnica u veleposlanstvu Republike Hrvatske u Washingtonu (1992.-1995.) te savjetnica u Uredu predsjednika Republike Hrvatske (1995.-2000.) Nagrađivana je književnica. Za knjigu Ljubavnici i luđaci (sedam izdanja) dobila je nagradu DHK (1996.) za najbolje prozno djelo o dijaspori; (knjiga je objavljena i na engleskom a pohvalne recenzije dobila je i od londonskoga The Guardiana; po toj se knjizi snima i film u Americi). Knjiga Julienne Bušić, Tvoja krv i moja (2008.) objavljena je i u SAD-u (Ridgepath Press, 2009.). Za jedinu knjigu o silovanju žena za vrijeme okupacije Vukovara Živa glava dobila je prestižnu nagradu A. B. Šimić 2013. godine i nagradu „Bili smo prvi kad je trebalo“ za najbolju knjigu iz Domovinskoga rata.
J. Bušić objavljuje svoje radove u američkim i međunarodnim književnim časopisima: Barcelona Review, Gobshite Quartelry, Verbatim: A Language Quarterly, In Other Words-Merida, itd.
Održala je zapažena pozvana predavanja na Američkom sveučilištu u Dubrovniku (na poziv dr. Lynne Montgomery, supruge bivšeg veleposlanika SAD-a u RH) i na Danima povijesti Sveučilišta u Zadru. Održala je do sada i niz predavanja u srednjim školama u Sesvetama, novom Zagrebu kao i u središtu Zagreba. HRT je 2013. godine prikazala dokumentarni film o Julienne i Zvonku Bušiću,
sanjarima i idealistima koji su cijeli svoj život posvetili i žrtvovali za slobodnu Hrvatsku.
Iz ovih šturih podataka već je očito da Julienne Bušić nema problema javno djelovati i objavljivati kako u Hrvatskoj, SAD-u ili drugim međunarodnim izdavačkim kućama, te da je u tome vrlo uspješna i da je za svoj rad primila niz priznanja. Zato začuđuje što je Ministarstvo znanosti i obrazovanja svojim činjenjem (ili nečinjenjem), otkazivanja njezina predavanje u srednjoj školi Vladimir Prelog u Zagrebu, otvorilo prostor njezinu diskreditiranju zbog kriminalne prošlosti, kao teroristkinje i ubojice policajca, a na način iz nekih prošlih vremena političkih komesara i partijskih egzekutora.
Činjenice su i o tim prošlim „inkriminiranim“ slučajevima jasne, javne i poznate, pa je zato tim upitnije zašto se Ministarstvo nije suprotstavilo krivotvorinama i manipulacijama. Julie je Bušić prije točno 48 godina (1970.), na ondašnji dan Republike, bacila letke sa zagrebačkoga nebodera, e da bi za to bila osuđena na tri godine zatvora zbog „neprijateljske propagande“. Američko je veleposlanstvo u Beogradu vrlo pomno pratilo cijeli slučaj i izvješćuje (22.2.1971.) da se u letku ne poziva na „nasilno djelovanje u Jugoslaviji“ već se pozivaju Hrvati da se čvrsto odupru nepravdama i diktaturama kao što su to činili od kralja Aleksandra, do torture Đilasovih i Rankovićevih đelata i lažnoga (samo)optuživanja Hrvata da su fašisti i narodni neprijatelji. Letak završava porukom: „Obraćamo se Vama, koji ste ostali i koji još možete ostati i preklinjemo Vas, ne napuštajte je više, jer mi nismo zaslužili da se potucamo po svjetskim bespućima. Naše je mjesto u Domovini i mi ćemo se vratiti, da svi zajedno, jedinstveni i neuništivi, gradimo i čuvamo najljepšu i najdražu nam zemlju svijeta … Zajedno stvorit ćemo slobodnu Hrvatsku“.
Ono što je u demokratskim zemljama legitimno pravo svakoga pojedinca, to je u diktaturama kažnjivo zatvorom. Američka državljanka Julie Bušić nije odležala tri godine zatvora, vjerojatno zbog nenarušavanja američko-jugoslavenskih odnosa uspostavljenih dolaskom predsjednika Nixona u Beograd i Zagreb 1970. godine. Za razliku od nekih hrvatskih novinara, sudac John R. Bartels koji je sudio Zvonku i Julienne Bušić za otmicu zrakoplova 1976. i pogibiju američkoga policajca nije ih smatrao teroristima i ratnim zločincima. Sudac Bartels prije izricanja presude smatrao je potrebnim reći: „Ovo je bolni i mučni zadatak, kojeg sud mora obaviti… Bilo bi nepravično i nepošteno kada ne bih prije početka rekao, da Zvonka Bušića i njegovu suprugu, kao i njihove drugove, ne smatram nikakvim ratnim zločincima niti teroristima. Držim da je neophodno važno, da svoj govor počnem s ovom primjedbom…“.
Otmicom aviona Zvonko Bušić htio je skrenuti pozornost svjetskoj javnosti na težak položaj Hrvata i Hrvatske u komunističkoj Jugoslaviji. Deklaraciju otmičara o hrvatskoj neovisnosti tada su objavili vodeći svjetski mediji. Nakon toga otmičari, koji nisu bili naoružani a bombe u zrakoplovu su bile lažne, predali su se vlastima u Parizu. Prava bomba bila je postavljena na Grand Centralu u New Yorku. Bomba je prevezena na poligon za razminiranje, a policajac je poginuo zbog nestručnoga demontiranja.
Grad New York odbio je platiti odštetu udovici poginuloga policajca. Zvonko Bušić priznao je krivnju i bio je u zatvoru 32 godine, a Julienne Bušić 13 godina. Sudac Bartels je i 1986. godine u izjavi za prijevremeni otpust napisao „Ni u kojem slučaju ne mislim da je Julienne Bušić terorist u bilo kojem značenju te riječi“. Sudac Bartels je i za Zvonka Bušića 1992. potpisao potporu za prijevremeni otpust u kojoj tvrdi „on nije terorist“.
Jer, sudac smatra: „Njegovo djelovanje uzrokovano je krivo vođenom patriotskom emocijom, koja se temelji na neuspjehu Hrvatske da dobije neovisnost od Jugoslavije“. Zvonko i Julienne Bušić platili su visoku cijenu zbog svoje borbe i žrtve za neovisnu Hrvatsku u vrijeme kada je bilo teško prodrijeti s istinom o pogubnom položaju Hrvata i Hrvatske u komunističkoj Jugoslaviji. Ali oni nisu teroristi i nisu ubojice policajca. Njihov je krimen što su se borili da istina dobije prostor u svjetskim medijima. To zna i američko pravosuđe i velika većina hrvatske javnosti za koju su Zvonko i Julienne Bušić prerasli u simbole vrijednosti na kojima je stvorena neovisna i slobodna hrvatska država: pomirbi i zajedništvu domovinske i iseljene Hrvatske.
Ministarstvo znanosti i obrazovanja je odgovorno što je Julienne Bušić onemogućeno da govori u srednjoj školi Vladimir Prelog na temu “Za što ste se spremni žrtvovati?”. Kao jednokratna pogreška Ministarstva ona se može ispraviti uz ispriku javnosti, školi i samoj Julienne Bušić. U slučaju da se to ne dogodi, te da se na presedanu škole Vladimir Prelog onemoguće njezini nastupi u drugim obrazovnim ustanovama i školama – a pozivi su brojni, onda je to signal da od obrazovne reforme ne možemo očekivati puno. Jer mladi ljudi tijekom odgojnog i obrazovnog procesa moraju doći do odgovora “Za što ste se spremni žrtvovati?”.
Ako tome ne bude tako, onda je to i sumrak vrijednosti na kojima je i radi kojih je stvorena neovisna i demokratska hrvatska država."
Moramo se hitno rijesiti zaostalog smrada koji su ubijali hrvatsku u proslosti i sada, inace nece biti dobro.