Gotovo je nevjerojatno da je neka povijesna veličina, kakva je istarski svećenik mons. Božo Milanović, bila uzrok zvižducima i negodovanju, kao što je to bilo na spomen njegova imena u govoru predsjednice države Kolinde Grabar-Kitarović. Dogodilo se to prekjučer u Pazinu na proslavi 74. obljetnice donošenja Pazinskih odluka o sjedinjenju Istre s maticom i 70. obljetnice Pariške mirovne konferencije.
Da apsurd bude veći, na spomen imena svećenika-antifašista zviždali su i negodovali upravo predstavnici antifašista koji su sjedili u publici. Pokazali su elementarno neznanje iz povijesti jer je upravo mons. Milanović jedan od najzaslužnijih za činjenicu da se Istra danas nalazi u granicama Hrvatske.
Tko je Božo Milanović? Rođen je 10. listopada 1890. u Kringi u Istri, a preminuo u Pazinu 28. prosinca 1980. Akademik Josip Bratulić kaže da je on jedna do najvažnijih osoba u Istri u 20. stoljeću. Odrastao je u obitelji koja je imala narodnjačko političko opredjeljenje pa je od malih nogu upio domoljublje. Odmalena je bio zainteresiran za učenje i isprva ga je zanimala tehnika. Kao mladić izumio je elektromotor koji je i patentirao u Beču, no kasnije se opredijelio za svećenički poziv.
Strahote Hrvata
– On je bio isključivo svećenik, a njegovo je svećeništvo bilo služenje. Sve ostalo je proizlazilo iz njegova svećeništva – rekao je o mons. Milanoviću porečko-pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan. To sve ostalo što je proizlazilo iz Milanovićeva svećeništva bilo je zapravo domoljublje. U mladim svećeničkim danima širio je hrvatski jezik i nacionalnu svijest tiskajući brojne brošure, molitvenike i novine, što je izluđivalo talijanske fašiste pa su ga nekoliko puta premlatili i zapalili mu župnu kuću. Pod pritiskom se čak odselio u Trst, no ni ondje nije mirovao nego je nastavio tiskati izdanja na hrvatskom jeziku i slati ih u hrvatske župe.
No, Milanovićeva je najveća uloga bila u dokazivanju da Istra, u prekrajanju granica nakon Drugoga svjetskoga rata, pripada Hrvatskoj. Dokazao je to matičnim knjigama krštenih, tj. jedinim autentičnim statističkim podacima toga doba kojima nisu raspolagali ni novi komunistički ni stari fašistički režim, nego samo Katolička crkva. Milanović je u Pazinu, zajedno s istarskim kolegama svećenicima, 12. veljače 1946. sročio Spomenicu hrvatskog svećenstva u Istri, s kojom je lobirao u Parizu na mirovnoj konferenciji i u Bruxellesu. I upravo je Spomenica bila glavni dokument u Parizu po kojemu se postupalo po pitanju razgraničenja Julijske krajine.
Spomenici je prethodila izjava istarskih svećenika iz 1945. u kojoj piše: “Istarsko hrvatsko svećenstvo izjavljuje, da mora biti Istra iz etnoloških, geografskih i ekonomskih razloga priključena demokratskoj, federativnoj Jugoslaviji. Nakon dugotrajnog narodnog tlačenja i teške borbe za oslobođenje, imadu istarski Hrvati i Slovenci pravo da dođu do narodne i demokratske slobode u zajednici sa svojom istokrvnom braćom, kako to odgovara stoljetnoj narodnoj želji i borbi.”
Spomenicu je usvojio Zbor sv. Pavla za Istru, a potpisali su je predsjednik Toma Banko, tajnik Miroslav Bulešić (danas hrvatski blaženik), odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić (kasnije nadbiskup riječko-senjski), Antun Cukarić i Srećko Štifanić te 54 člana odbora. U Spomenici su navedene sve strahote koje su Hrvati podnosili pod Talijanima od 1918. do 1943., no ključno je bilo to što su izneseni čvrsti dokazi da je Istra bila nastanjena Hrvatima i da zbog toga treba pripasti Hrvatskoj, tj. ondašnjoj Jugoslaviji.
Prigovor zbog komunista
Milanović je bio i vješt diplomat pa je od komunističke vlasti, koju je praktički zastupao u Parizu, tražio 12 uvjeta. Među njima je najvažnije bilo otvaranje pazinskog sjemeništa i mogućnost katoličkog tiska. Pazinsko sjemenište bilo je rasadnik crkvene i nacionalne svijesti te je odgojilo mnoge intelektualce.
No, dobri odnosi s komunističkim vlastima, koje je Milanović održavao preko ondašnjeg ministra bogoštovlja Svetozara Ritiga, nisu dugo trajali. Komunisti su 1947. ubili vlč. Miroslava Bulešića, a kasnije je zabranjen i Zbor sv. Pavla za Istru. Boži Milanoviću su stoga prigovarali suradnju s komunističkim vlastima. Ali on je, kao što je to rekao jednom francuskom katoličkom novinaru, na pitanje zašto želi radije u komunističku Jugoslaviju nego u katoličku Italiju, odgovarao u svome stilu: „Državne granice određuju se za stoljeća, režimi prolaze, a narod ostaje“.
Pa i ja sam Hrvat antifašist i katolik. Mogu reći 99 % Hrvata su antifašisti. Problem je u tome što Jugonostalgičari u Hrvatskoj nazivaju Hrvatske domoljube fašistima i stim se mora preststi.