U mnoštvu analiza o razlozima i posljedicama sveopćeg
studentskog bunta 1968. godine u cijeloj Europi u nas se još
uvijek nedovoljno zna što se tada događalo unutar
tadašnjeg jugoslavenskog partijskog i državnog rukovodstva.
Kad je riječ o jugoslavenskom vođi Josipu Brozu Titu, opetuju se
njegove riječi iz izjave koju je 9. lipnja 1968. dao Jugoslavenskoj
radioteleviziji, na dan kad je održana i zajednička sjednica
Predsjedništva i Izvršnog komiteta CK SKJ. Već i
samo posebno Titovo televizijsko obraćanje studentima govorilo je da je
jugoslavenski vrh ozbiljno shvatio nemire te da ih je pod svaku cijenu
želio zaustaviti.
Tito je to riješio na vrlo elegantan način. U izjavi je
rekao ono što su studenti željeli čuti. Bilo je to dovoljno
da bunt prestane, ali poslije se, dakako, ništa nije
promijenilo. Treba imati na umu da se Tito dvije godine ranije morao
riješiti svog dotad iznimno jakog čovjeka, Aleksandra
Rankovića. A tu je bilo već i Praško proljeće, kojemu je
prijetila sovjetska intervencija, koja se poslije i dogodila.
Pripremljen teren
No na ovom je mjestu manje važno koji su bili razlozi bunta u
Jugoslaviji. Puno je zanimljivije i važnije što je zapravo
Tito mislio o studentskim demonstracija i kakvo je rješenje
zagovarao. To postaje jasno iz zapisnika sa sastanka
proširenog Biroa Predsjedništva CK SKJ koji je
dan prije, 8. lipnja, održan u Užičkoj 15, u Titovoj beogradskoj
rezidenciji.
Na tom sastanku, čiji sadržaj dosad nije bio poznat javnosti,
pripremljen je teren za sutrašnju spomenutu sjednicu
partijskog vrha i Titovu televizijsku izjavu. Večernji list prvi donosi
integralne dijelove s te sjednice, čiji je zapisnik sačuvan u Arhivu
Josipa Broza Tita u Beogradu.
Na sjednici su, uz Tita, bili Edvard Kardelj, Mijalko Todorović,
Vladimir Bakarić, Petar Stambolić, Cvijetin Mijatović, Krste
Crvenkovski, Albert Jakopič, Đoko Pajković i Vladimir Popović.
Tito je odmah na početku dao do znanja da ne želi nikakve pregovore sa
studentima: “Imam primjedbe na postupke izvjesnih drugova
koji su se pokazali nedorasli. Ja sam već rekao da sam protiv onog
dijaloga nekih drugova sa studentima na ulici, na nasipu i da je to bio
prvi korak nesnalaženja i neprincipijelnog popuštanja.
Ne slažem se sa daljim takvim popuštanjima. To koriste
elementi koji žele da love u mutnom i istakli su i kontrarevolucionarne
parole... Ja sam bio zaprepašćen kada sam vidio da je
dignuta zabrana za rasturanje lista 'Student’. A onda i
čitavi niz drugih stvari. A naročito me je sada zaprepastilo ovo
ultimativno postavljanje akcionog odbora studenata juče i govor
Minića”.
Tito u nastavku govori da su se oko demonstracija okupili i svi
protivnici SK, žali se da je već davno upozoravao da do ovoga može
doći, ali da se problemi presporo rješavaju. Naglasio je da
se s “ilegalnim grupama u našem socijalističkom
samoupravnom društvu ne može pregovarati” te da je
nedopustivo da rukovodioci idu do studenata “kada je tamo već
bila milicija”.
Ljutit zbog
puštanja
Tito je zapravo bio za najobičniji obračun sa studentima. Tako je naveo
da oni po Lici bacaju letke u kojima traže da se dignu Srbi, a kad je
čuo da i u BiH bacaju letke, rezolutno je drugovima poručio da sve
takve “treba hapsiti”. Tito je bio ljutit i zato
što su mnogi koji su bili uhićeni puštani bez
ikakvog postupka, zbog intervencija partijskih
“funkcionara”. Dao je do znanja da je sada
“prelomna tačka” te da u partijskom rukovodstvu
više ne može biti različitih gledanja i koncepcija.
Za studente je kazao: “To je manguparija, ne preza ni od
kakvih sredstava, dezinformacija, laži, kleveta itd.” Tito je
otkrio da je dan prije, 7. lipnja, k sebi pozvao saveznog sekretara za
unutrašnje poslove kako bi on znao da ima Titovu
podršku. Drugim riječima, tražio je da milicija odradi svoj
posao te je i tom prilikom dao do znanja da neće dopustiti nikakva
popuštanja. Tito je zatim drugove upoznao s namjerom da se
pojavi na televiziji te otkrio što bi govorio: “Ja
ne bih samo studente obuhvatio, već omladinu i radnike.
Ja bih njima lijepo rekao, slušajte, mladi drugovi, imajte
povjerenja da mi vodimo računa o vašim problemima, a ne da
vi sada najedanput skačete pred rudu, a mi vodimo računa o čitavoj
Jugoslaviji, radničkoj klasi, o svoj omladini, o svemu vodimo računa.
Reći ću im da treba malo drukčije da se postave i da ne nasjedaju tim
raznim elementima. I tražit ću da počnu da rade, brate moj.”
Rankovićeva grupa
Tito je drugove upozorio da bi iza toga mogao biti i njegov
dojučerašnji prijatelj: “Samo vi zaboravljate tu i
Rankovićevu grupu... koji rade vrlo vješto i ne samo
Ranković nego i drugi.”
Štoviše, nakon što je zaključio kako
je najgore stanje na filozofskim fakultetima, Tito je poručio:
“Te ljude će trebati iščistiti postepeno sa
univerziteta. Jer ako pustimo da i dalje ostanu na tim mjestima i da
predaju i truju, onda nema smisla”.
Bakarić: Obećali smo im pendrek
Neprijeporni partijski šef iz Hrvatske Vladimir Bakarić Titu je prepričao kako oni drže situaciju pod kontrolom: “U Zagrebu niko na ulici nije bio. Pendrek je bio obećan i taj pendrek bi dobili. I zato su oni lako pristali da ostanu u dvoranama. A iz dvorana ih nismo hteli silom isterivati prije dok nismo sigurni da u Beogradu počinje stvar padati. Jer da smo išli silom na razbijanje, imali bismo veće proteste. Tako da smo se orijentisali da, ako možemo, bez pendreka u prostoriji svršiti. I to smo mislim uspeli. Osim toga uveli smo pendreke, neuniformisane, to jest nismo baš uveli studentsku miliciju, ali smo tamo jedan odred ljudi postavili da ako dodje do nekog većeg mitinga da se potuku, da ih izbace van. Nije, medjutim, do toga došlo. Tako da je sve svršeno bez ijedne ćuške do sada, i sa velikim političkim radom.”
