Uz nezaobilazne ruševine te prekrasne vidikovce i potoke, u srcu Papuka u zapadnoj Slavoniji smjestila se i Park-šuma Jankovac. Najposjećenije izletište Parka prirode Papuk puno je u svako doba godine i u svakom krije posebnu čar.
No, ima Jankovac i svoje tajne, poput legende o tragičnoj sudbini djevojke Katarine, pučkoga svjedočanstva o vremenima kada je na Papuku bilo života puno više nego danas jer su u 19. stoljeću ondje bile četiri staklane, za čiji je rad presudnu ulogu imao pepeo starih bukvi. I dok koračate Jankovcem, a iz polutame Maksimove špilje promatraju vas šišmiši “s nogama zabijenim u plafon” te dopire zvuk impozantnog slapa Skakavca koji se od vrha do ponora spušta u dužini od 35 metara, naići ćete i na staklarsko groblje.
U gustoj bukovoj šumi, točnije, danas su vidljiva tri spomenika iako je, prema jednoj od priča, veće groblje ondje stajalo do 1839. godine..
Pokopani su na tom groblju bečki trgovac i zakupnik jankovačke staklane Ivan Gasteiger, njegova supruga Katarina i sin Karlo.
Katarina je preminula 1806., Karlo 1817., a sam Gasteiger 10. svibnja 1834. Kameni križevi pomalo su urušeni, a mislim da to i nije bilo veliko groblje jer da jest, više bi se sačuvalo – govori Lidija Španiček, voditeljica odjela povijesti umjetnosti i zbirke stakla u požeškom Gradskom muzeju.
Staklana na Jankovcu, preteča industrijalizacije ovog dijela Hrvatske, osnovana je 1801. na imanju grofa Josipa Jankovića. On je uredio dolinu, no kažu da zapravo i nije bio grof, nego pripadnik nižeg plemstva, dok su titulu koncem 19. stoljeća dobili potomci njegove braće. Janković se, pak, nikada nije ženio, a dio papučkoga područja koje je bilo poznato na europskom tržištu upravo po proizvodnji prvorazrednog stakla dao je u zakup Gasteigeru.
Sirovina potrebnih za “staklanu na Skakavcu”, kako su je zvali, odnosno bukve, kvarcnoga pijeska i karbonata, bilo je u izobilju. Stijena kvarcnog pijeska i danas se nalazi s desne strane prvog jankovačkog jezera, a karbonatna ispod grofove grobnice.
Radionica, skladišta, peći, stambene zgrade i drugi objekti izgrađeni su na platou povrh slapa, a iznad doline, pokraj ceste koja vodi preko Duboke do Velike, staklari su sagradili kapelicu i nedaleko od nje smjestili groblje. Proizvodili su sve vrste stakla, a u to vrijeme jedini u Hrvatskoj i prozorsko, uglavnom za potrebe ondašnje Virovitičke županije.
U izvještaju koje je vlasnik staklane 1807. uputio Ugarskom namjesničkom vijeću navodi se da nude čaše, boce i bočice za lijekove, a doznaje se i da je cijena jednog šoka šupljeg stakla bila dvije forinte, zelenog forintu i 20 krajcara, dok je šok staklenih ploča stajao četiri forinte.
Radnici su uglavnom bili stranci, pridošlice iz Austrije, Mađarske i Češke, koji su zajedno sa svojim obiteljima živjeli u nastambama oko staklane.
Gasteiger je na zahtjev Vijeća krajem 1807. poslao kao uzorke veću količinu svojih proizvoda preko Osijeka u Peštu. Bili su vrlo kvalitetni pa ih je od 1808. prodavao i na području Ugarske. Proizvodnja i prodaja stakla rasla je posebice od 1823. do 1825., kada je došlo do stagnacije i opadanja jer je Antun Pejacsevich otvorio staklanu u Mirin–dolu – pojašnjava Marijana Lukačević, arheologinja u Parku prirode Papuk.
Nakon Gasteigerove smrti, staklanu na Jankovcu zakupio je Dragutin Žigmund Hondl. Međutim, 1841. je propala, nakon četiri desetljeća postojanja, a ostatak je materijala te radnu snagu, uglavnom Čehe, preuzela staklana u Zvečevu koju je osnovao bečki trgovac Joseph Lobmeyr.
Na njezinu je području, pak, Josip Janković od Pribirda i Voćina iste godine dao sagraditi lovačku kuću, iskopati dva jezera, urediti veliki slap te u špilji iznad izvora grobnicu u kojoj je poslije pokopan. – Janković je u svom dvorcu primao mnoge ugledne osobe iz političkog i društvenog života Habsburške monarhije.
Grobnica u obliku neoklasicističkog oltara od crvenog mramora je poslije Prvog svjetskog rata devastirana, a sarkofag razbijen. Javna ustanova Park prirode Papuk provela je višegodišnji projekt njezine rekonstrukcije, pa je postala atraktivna kulturno-povijesna točka Grofove poučne staze na Jankovcu – ističe Marijana Lukačević.
Park prirode Papuk inicirao je 2009. i konzervaciju preostalih spomenika na staklarskome groblju, uz koje se veže i legenda o djevojci Katarini, čiji duh i dalje kroči šumama Jankovca. Oni koji pažljivo osluškuju kažu kako ono što se noću čuje nije vjetar koji prolazi krošnjama stoljetnih stabala, nego glas nesretne djevojke koja se, prema legendi, zaljubila u naočitog sina upravitelja staklane.
No, bila je to zabranjena ljubav, pa se Katarina bacila s vrha slapa Skakavca. Pritom je udarila u stijenu, ostala bez desne ruke i izdahnula. Kao podsjetnik na njezinu nesreću na staklarskome je groblju podignut kameni križ koji ni danas nema desnu stranu.
Katarinin točan identitet, naravno, nije poznat, a budući da se i Gasteigerova supruga tako zvala, i to je pridonijelo nejasnoćama. No, kako se ni godine rođenja i smrti članova njegove obitelji ne slažu, jedna od verzija legende govori kako Karlo i nije bio Katarinin, nego samo Ivanov sin, a ona je zapravo u njega bila zaljubljena.
Neki, naravno, misle i da su postojale dvije Katarine, dok u povijesnim činjenicama ni za jednu “teoriju” nema potvrde. No, ako se zateknete u utrobi Papuka u maglovitim noćima, možda i vi čujete glas nesretne djevojke…
>> Čudesna priroda prepuna mistike i hajdučkih priča
Asti, izgleda skoro isto ka`u spiljama Drvara (gdje se drug Tito skrivao dok je bija ranjen u nogu) a koje smo, mi dica, morali eksurzijski posjecivati; samo bez onih jezivih ledenih mosura ...