Slučaj Franak trebao je biti davno završena priča. Osim što nije trebao ni postati priča da je HNB propisno odrađivao svoju ulogu supervizora i spriječio plasiranje toksičnih kredita na naše tržište. Godinama nakon kolektivne tužbe i pravomoćne presude o ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF još uvijek ima otvorenih pitanja i sudskih odluka koje „vise“. Dijametralno suprotna očekivanja od njihova „zatvaranja“ imaju banke i korisnici kredita, kao i odvjetnici koji zastupaju obje strane. Kao da nije posrijedi – jednak pravni okvir.
Sud EU već dao odgovore
– Pitanja koja ostaju biti riješena pred Vrhovnim sudom svakako su ništetnost ugovora o kreditima u švicarskim francima, zastara kod ništetnosti, obeštećenje konvertiranih kredita, zastara kod euro i kunskih kredita, odgoda ovrhe i ovlasti sudova koji provode ovršne postupke po kreditima u francima. Pred Vrhovnim sudom je pokrenut i ogledni postupak o ništetnosti dodatka ugovorima o kreditu kojima je provedena konverzija – precizira odvjetnik Udruge Franak Srđan Kalebota. Ističe da je u pogledu većine ovih pitanja pred našim prvostupanjskim i drugostupanjskim sudovima već formirana pozitivna sudska praksa za potrošače pa ostaje sačekati konačnu potvrdu takve prakse pred Vrhovnim sudom. Veliki je dio tih pitanja već postavljen i pred Sudom Europske unije, najvišim pravosudnim tijelom u okviru EU, čije presude obvezuju sudove država članica.
– Sva sporna pitanja po kreditima u CHF ulaze u doseg prava EU, konkretno Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima pa je Sud EU u tom smislu donio već niz značajnih presuda: po pitanju ništetnosti ugovora o kreditu kao cjeline u predmetima C-186/16, Andriciuc, C-118/17, Dunai i C-260/18, Dziubak, zauzeo je pravno shvaćanje kako je odredba o tečajnom riziku glavni predmet ugovora, a kada je glavni sastojak ugovora nepošten i ništetan, takav ugovor ne može opstati – ističe Kalebota.
Kad je posrijedi konverzija, dalje objašnjava, Sud EU je odlučivao u predmetu C-118/17, Dunai, u kojem je zauzeo stav kako je zakonodavna intervencija dopuštena, ali obvezno mora ispunjavati zahtjev povrata sve koristi koju je nepošteni trgovac stekao, inače se ne može smatrati da je udovoljeno Direktivi 93/13. O zastari potraživanja kod nepoštenih ugovornih odredbi izjasnio se u predmetu C-154/15, Naranjo, gdje navodi kako je sastavni dio utvrđenja nepoštenosti upravo povrat svega neosnovano stečenog, bez čega nema djelotvorne pravne zaštite. Presudu je naš Vrhovni sud već prihvatio u odluci Rev-2245/2017, navodeći kako potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Konačno, u pogledu ovršnih postupaka donesena je presuda C-407/18, u slučaju Kuhar, koja nalaže i sudovima koji provode ovrhu provođenje kontrole nepoštenosti ugovora te obustavu ili minimalno odgodu ovrhe po tim kreditima.
Posebno je zanimljivo pitanje zastare koje u slučaju ništetnosti cijelog ugovora nema pa bi u tom slučaju, hipotetski, tužbe mogli podnijeti i dužnici koji to nisu učinili do 12. lipnja ove godine, kad je nastupila zastara za potraživanje preplaćenih kamata.
– Iskreno, sumnjam da će Vrhovni sud zastaru ukinuti potpuno, već pretpostavljam da će se ona određivati na drukčiji način nego dosad s obzirom na to da je dosadašnji način na koji se određivala zastara kod ništetnosti, da prikladno komentiram, zastario. Nespojiv je s načelom djelotvorne pravne zaštite, bilo iz Konvencije, bilo iz Povelje EU – kaže Kalebota, no domeće i da je Vrhovni sud već napravio veliki korak u spomenutoj odluci Rev-2245/2017 iz ožujka 2018. u kojoj je postavio temelje za konačno i opće stajalište o zastari u skladu s pravom EU.
– Ako odluka Vrhovnog suda bude pozitivna za potrošače, sigurno će velik dio njih koji su u ovom trenutku neskloni podnijeti tužbe zbog zastare moći tužiti bez tog rizika – konstatira Kalebota.
Njegov „pandan“ s bankarske strane, odvjetnik Hrvatske udruge banaka Mićo Ljubenko, poručuje da se, iako je Udruga Franak nominalno kolektivnim sporom postigla formalni cilj, pokazalo da sam model kolektivnog spora nije dovoljno jasan i učinkovit.
– Nije riješio pravni problem. Naime, ispravna percepcija kolektivnog spora je bila da će nakon njega dužnici i banke riješiti problem. Kolektivnim sporom se sudstvo trebalo osloboditi rizika tzv. masovnih tužbi i različitih stavova pojedinih nižih sudova. Činjenica je da do tog efekta nije došlo. Kroz ovih desetak godina možda bismo već postigli jasnija rješenja da nismo radili u formi kolektivnog spora. Sudska procedura koja najprije od pet do deset godina razmatra načelna pitanja, da bi nakon toga tek otvorila nova individualna pitanja, nije na korist ni korisnicima kredita ni bankama. Nije stoga neobično da tri četvrtine dužnika nije tražilo povrat po preplaćenoj kamati u roku koji je odredio Vrhovni sud – vraća se na početak postupka Ljubenko.
Zanimljiva je njegova konstrukcija „da nismo radili u formi kolektivnog spora“ koja implicira neki oblik suradnje na rješenju problema. Činjenica je, međutim, da su dužnici kolektivno tužili banke upravo zato što nije bilo spomena dogovoru. Ljubenko argumentira takav stav činjenicom da je sad u zakon dodana i opcija tzv. oglednog spora kako bi se ponovno pokušali objediniti stavovi sudova, odnosno postići ono što se nije postiglo kolektivnim sporom.
– Prvi primjer oglednog spora pokazuje kako neće biti moguće postaviti jedno pitanje koje će dati jedan odgovor i time riješiti mnoge situacije koje se u individualnim sporovima različito otvaraju. Naime, pitanja koja je otvorio slučaj Franak kao što su ništetnost dijela ugovora, posljedice ništetnosti, zastara kod ništetnosti... izrazito su univerzalna pravna pitanja i viši sudovi postaju sve više svjesni kako ih se ne smije razumijevati izolirano samo za svrhu slučaja Franak. U suprotnom, možemo ući u sustavni rizik da zbog pojedinih stavova dovodimo u pitanje i druge ugovore između trgovaca i potrošača koji nisu ni u kakvoj vezi s bankarskim sektorom – kaže odvjetnik HUB-a koji je nedavno spomenuo i mogućnost odgovornosti HNB-a prema bankama koje su se oslanjale na ono što regulator dopušta. No, u ovom trenutku, kaže, nije moguće ocjenjivati postupanje regulatora u slučaju Franak prije nego što budu jasne posljedice tog slučaja za banke.
– Prema sadašnjim rezultatima očito je kako od ukupnog broja kredita u CHF tek manje od jedan posto ima pravomoćne individualne presude. Za bilo kakve buduće ocjene regulatora bit će potrebno dobiti pravomoćne rezultate sudova u odnosu na konkretne individualne tužbe i vidjeti koji je to odnos prema ukupnom broju pravno spornih ugovora povezanih s CHF – precizira Ljubenko te dodaje kako Vrhovni sud kroz ovaj slučaj ima tešku ulogu zauzeti stavove koji će biti pravilni i pravedni, ne samo u slučaju Franak nego i prema svim kreditnim dužnicima, primjerice u euru, ali i prema drugim potrošačima.
Utjecaj na sve građane
– U pravu moramo paziti na principe. Što važi za dužnike prema bankama, važi i za druge dužnike, recimo, prema teleoperaterima ili komunalnim društvima. Na kraju dolazimo do toga da odluke iz slučaja Franak mogu imati utjecaja na sve građane – kaže odvjetnik.
Tezu o mogućoj odgovornosti regulatora prema bankama odvjetnik UF-a Kalebota smatra potpuno promašenom, pogotovo u smislu cilja s kojim se iznosi – otklanjanja odgovornosti.
– Naravno da postoji odgovornost HNB-a, međutim, to uopće ne isključuje odgovornost banaka. HNB i banke su odgovorne, svatko u svojoj sferi djelovanja. HNB jer nije radio posao koji mu je zakonodavac povjerio, nije štitio ni tržište ni potrošače, a banke jer su upravo one kreirale konkretan proizvod, ponudile ga i prodale potrošačima. Bankama je uvijek netko drugi kriv: prvo su krivi sami potrošači, pa je kriva Republika Hrvatska koju tuže pred arbitražnim tijelima u Washingtonu, pa sada HNB, sve po načelu – dobit privatna, odgovornost kolektivna – bez dlake na jeziku kritizira Kalebota.
Predstavnik bankarskog lobija, direktor HUB-a Zdenko Adrović, smatra da je sve što se trebalo riješiti riješila – konverzija koja je trebala izjednačiti položaj korisnika kredita u CHF s položajem u kojem bi bio da je sklopio ugovor u eurima. Smatra je dokazom i da zakonodavac sporne ugovore nije smatrao ništetnima u cijelosti, već je uredio nove uvjete.
– HUB se proteklih godina posebno usredotočio na borbu za pravnu sigurnost poslovanja, naročito zaštitu vjerovnika uz istodobnu zaštitu prava potrošača. Ipak, čini se da se u ovom trenutku događa neravnoteža u tim odnosima čije je posljedice za stabilnost domaćeg financijskog tržišta teško predvidjeti – smatra Adrović.
Što se tiče oglednog postupka smatra da sporazum o konverziji predstavlja novi pravni posao na koji ni na koji način ne utječu utvrđenja iz kolektivnog spora pa tako ni ništetnost pojedinih odredaba CHF kredita.
– Posve je pravno neobranjivo tumačiti da bi ugovor koji je jedna ugovorna strana, u ovom slučaju banka, morala sklopiti po sili zakona mogao biti pravno ništetan – uvjeren je Adrović, koji podsjeća i da su jedino banke u Hrvatskoj same platile rasterećivanje dužnika u CHF, a u ostalim zemljama srednje Europe trošak su snosili država i dužnici. O oglednom sporu ništa pozitivno ne misli saborski zastupnik Snage i aktivist UF-a Goran Aleksić koji ga smatra neopravdanim i nepotrebnim jer većina sudskih postupaka oko CHF kredita uopće ne sadrži zahtjev za utvrđenjem ništetnosti.
– Budući da je ogledni postupak pokrenut u vezi s pitanjem koje se uopće ne postavlja kao deklaratorni tužbeni zahtjev, smatram da bi ga trebalo odbaciti – kaže Aleksić, koji se javio i kao umješač u tom postupku. Upozorava da je postavljeno pitanje u oglednom postupku površno i negativan odgovor može dovesti u zabunu kompletno sudstvo koje se bavi slučajem Franak.
– Vrhovni sud mora najprije odgovoriti jesu li CHF ugovori ništetni. Ako nisu, mora odgovoriti na pitanje kako se utvrđuje obeštećenje za potrošače koji su konvertirali kredite jer konverzijom nisu obeštećeni – ističe Aleksić. Stava je da Vrhovni sud ne smije odgovoriti na pitanje jesu li aneksi ništetni bez obrazloženja konkretnoga prava na obeštećenje jer bi stvorio dodatnu konfuziju na sudovima u desecima tisuća predmeta vezanih za konvertirane kredite.
Pa zar može konfuznije?!
Scene koje su vas najviše iznenadile: Najveći hit bila je djevojka na parkiralištu
opljačkaš 100 tis ljudi i nitko ne pokreće kazneni postupak ... nijedna banka nije kaznu platila ... netko je opasno štitio prljavu rabotu i toksične kredite....