Prije desetak dana stigao sam u Kampalu, glavni grad Ugande, u našu isusovačku kuću. Stigao sam u 4 sata ujutro, umoran i iscrpljen nakon 20 sati putovanja. Bila je potpuna tišina, nikog osim čuvara. Iako jutarnji tip, računajući da će se taj mir nastaviti kroz jutro, odlučio sam spavati malo dulje i odmoriti se. Ipak, oko 8 sati budi me graja: ljudi razgovaraju, prolaze kraj moje sobe, ne daju mi spavati. O čemu je riječ?
Najkorumpiranija zemlja
Polako počinjem shvaćati da je moja soba dio kompleksa Isusovačke službe za izbjeglice (Jesuit Refugee Service – JRS) u koji stotine izbjeglica svakodnevno dolaze i zadržavaju se kako bi dobili stvari koje su im prijeko potrebne, kao što su hrana, lijekovi i higijenske potrepštine ili kako bi prošli razne edukacije i formacije u strukama koje će im omogućiti zapošljavanje, kako bi stekli i neku životnu sigurnost. JRS im nudi od tečaja engleskog jezika, edukacije u šivanju i modnom dizajnu, preko kuhanja i izrade nakita do računovodstva i edukacije u poduzetništvu. Ukratko, iz moje uspavanosti i želje za tišinom i odmorom probudili su me zvuci života, ljudi ispunjeni nesalomljivom čežnjom za novim životom, ljudi puni nade u bolje sutra. Ne zamjeram im – drago mi je da je život glasan, da pokazuje svoju snagu.
Kakva je Uganda zemlja? Politički prilično stabilna afrička zemlja s 44 milijuna stanovnika, površine četiri puta veće od Hrvatske. Prosječna dob stanovništva najkraća je u usporedbi sa svim zemljama svijeta: 15 godina. Usporedbe radi, prosječna dob u Hrvatskoj je 43 godine. Što se politike tiče, Uganda je zemlja s predsjedničkim sustavom, a predsjednik je ujedno i premijer. Sedamdesetih godina zemljom je vladao general Idi Amin koji je za trajanja diktatorskog režima pobio više od 300 tisuća svojih sunarodnjaka. Današnji predsjednik Yoweri Museveni došao je na vlast 1986. Kako bi mogao nastaviti vladati i nakon što napuni 75 godina života, 2017. promijenio je Ustav. Očekuje se da će se na izborima 2021. ponovno kandidirati.
Iako ima velike prirodne resurse, plodno tlo i prilične rezerve nafte te ekonomski polako raste, Uganda je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta. U poljoprivredi radi i od nje živi više od 70% stanovnika, a samo 10% stanovnika u ruralnim područjima ima pristup električnoj struji. Godišnja školarina za dijete u srednjoj školi, u školama koje su osnovale izbjegličke zajednice, iznosi nešto više od 260 kuna. Konačno, zadnja činjenica koja nam može dati okvirni uvid u ugandski životni standard jest činjenica da je prema nekim istraživanjima Uganda najkorumpiranija zemlja svijeta.
Razlog mog dolaska u ovu zemlju je misija od dva mjeseca koja je dio zadnjeg koraka moje isusovačke formacije. Kroz dva mjeseca pomagat ću kolegicama i kolegama u JRS-u u njihovoj brizi za više stotina tisuća ljudi. Živim na sjeveru zemlje, u ruralnoj regiji Adjumani, u koju je samo prošle godine stiglo 200 tisuća izbjeglica iz Južnog Sudana. Uganda je, naime, prošle godine primila najveći broj izbjeglica od svih zemalja svijeta i jedna je od pet zemalja svijeta koje na svom teritoriju skrbe za najveći broj izbjeglica. Unatoč našim predrasudama sve te zemlje nerazvijene su ili u razvoju: Turska, Jordan, Libanon, Pakistan i Uganda. Njemačka je tek šesta zemlja u svijetu po broju primljenih izbjeglica (i prva zemlja Europe).
Činjenice, dakle, govore da se ne možemo busati u prsa tvrdeći da mi u Europi živimo solidarnost ili smo osjetljivi i suosjećajni s ljudima koji su progonjeni iz svojih zemalja i traže sigurnost i zaštitu. Posljednje četiri godine Europa iz godine u godinu pruža utočište sve manjem broju izbjeglica. O izbjegličkoj ili migrantskoj krizi, ako tu ideju temeljimo na činjenicama, nema ni govora. Izbjegličku krizu prolazi na primjer Libanon, koji sa svoja četiri i pol milijuna stanovnika brine za još milijun i pol sirijskih i palestinskih izbjeglica. Žalosna je činjenica da ono što se naziva “Tvrđava Europa” te ideološke i političke manipulacije u Europi danas su mnogo jače od kršćanske solidarnosti i suosjećanja s ljudima u potrebi.
No vratimo se na život u Ugandi. Ovdje sam hodajuća senzacija. Doslovno. Ni zbog čega drugog nego zato što sam jedan od samo nekoliko bijelaca koji živi u Adjumaniju. Za svakog prolaska kroz selo ne prestajem se smijati i pozdravljati djecu na putu. Iz dana u dan deseci djece mi viču “mundu” ili “muzungu”. “Mundu” na madi, a “muzungu” na svahili jeziku znači “bijelac”. Djeca to dovikuju uz osmijehe i mahanje jer sam im kao bijelac čudan. Ne doživljavam to kao nešto negativno. Ljudi ovdje, pogotovo mala djeca, nisu navikli na bijelce. Prije koji dan jedna djevojčica je, dok sam hodao putem s dvije kolegice, čak i uplašeno pobjegla s puta. Dobro smo se nasmijali na moj račun.
Sada se zovem Tiko
Novost je da sam promijenio ime. Od prije tjedan dana zovem se “Tiko”. Poučen iskustvom života u Francuskoj i poteškoća koje su oni imali s izgovorom mog imena, želio sam ovdje ljudima olakšati izgovor svojeg imena i pojednostaviti naše upoznavanje. Za sada, život u Ugandi ugodan je i lijep. Trenutačno je kišna sezona. Ovdje to znači da s vremena na vrijeme padne kiša, svaka dva do tri dana i te su kiše nešto kao ljetne kiše u Hrvatskoj. Jer po danu se temperatura kreće između 25 i 30 stupnjeva. Noću temperatura pada na 20-ak stupnjeva. Kažu da je u Ugandi teža sušna sezona, od siječnja do ožujka, kad su temperature dosta više. Da sve ne bude tako lijepo, brinu se – komarci. Borba s komarcima najžešća je u jutarnjim satima dok sviće te predvečer. Tada se oboružamo sprejevima, zatvaramo vrata i prozore kuće, uključujemo ventilatore da bismo otjerali komarce. I, manje-više, metode su uspješne. Dakako, ono što je iznimno važno jest mreža nad krevetom, a prije odlaska na spavanje svakako valja provjeriti je li se nekako u mrežu uvukao komarac jer neki su od njih prijenosnici malarije.
Ako se to i dogodi, to znači da ću proživjeti tri dana bolova i ispijanja lijekova. Malarija je jedna od mogućih bolesti ovdje. Druge, za koje sam cijepljen, jesu žuta groznica, difterija tetanus, kolera, hepatitis, tifusna groznica i meningokokna bolest. Toga se ne bojim. Uz komarce, kućom normalno “šeću” mravi i pokoji tropski gušter, u večernjim satima oko svjetla se skupljaju leptiri, a zadnjih dana borimo se i s našim udomaćenim mišem.
Na kraju, vratio bih se na svoj prvi dan u Ugandi u glavnom gradu Kampali. Sreo sam nekoliko izbjeglica i iz prve ruke čuo njihove životne priče. Jedan od njih, dečko od dvadeset godina koji je sa svojom majkom i sedmero braće i sestara morao bježati iz svoje domovine Demokratske Republike Konga, na moje pitanje čemu se nada u budućnosti, odgovorio je: “Najveća mi je želja otići u Europu.” Pitao sam ga zna li koliko stoji to putovanje i ima li već neke kontakte s krijumčarima ljudi, ali on za sada ne zna ništa o tome. Činjenica je da milijuni ljudi iz Afrike žele doći u Europu. Zašto? Zbog nepostojeće perspektive u svojoj zemlji, zbog ratova i kršenja ljudskih prava, zbog krajnjeg siromaštva, zbog klimatskih promjena.
Ljudi koji žeđaju i gladuju, žude za boljom budućnošću za sebe i svoju djecu. A žele doći u Europu – Europu koja stari, kojom vlada kultura smrti, koja se svakim danom sve više zatvara u sebe. Zakon prirode, a za nas kršćane i iskustvo Uskrsa, kažu da je u sukobu kulture života i kulture smrti pobjednik jasan: naš stari sterilni europski kontinent bez otvorenosti novom životu propada. A Afrikanci doista znaju slaviti i radovati se životu.
Toliko od muzungu Tika iz Ugande za ovaj put. Idući put možda više o hrani, egzotičnom voću, afričkim poimanju vremena i ženama s kojima živim. Živjeli!
Europa nije humanitarni centar za Afriku, problemi se trebaju riješiti tamo, a dovođenje tih ljudi u Europu ne rješava glad i siromaštvo za one u Africi.