Bilateralni dogovor ili pak presuda međunarodnog suda – ne arbitraža – načini su na koji Hrvatska želi riješiti otvorena granična pitanja sa susjedima. Ona bi se mogla opet naći na dnevnom redu ako se ostvare riječi šefa Europske komisije Jean-Claudea Junckera, da ni jedna država neće ući u EU s neriješenom granicom.
Međunarodno pravo
U tom slučaju, Srbija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora imat će itekako veliki poticaj da konstruktivno pokušaju riješiti granicu s Hrvatskom jer u Hrvatskoj leži ključ njihova članstva. Hrvatska zaista ima otvorena pitanja, uz Sloveniju, sa susjedima s kojima je nekad bila u istoj državi, a sve kao relikt raspada Jugoslavije, no isto tako treba reći da hrvatska granica unatoč tomu nije neuređena već da je regulirana raznim sporazumima.
Hrvatski stav u svim teritorijalnim sporovima s državama bivše Jugoslavije je isti - republičke granice u trenutku osamostaljenja postale su državne. Međunarodno pravo podržava taj stav, kao i zaključci Badinterove komisije koja je u svom mišljenju broj 3 potvrdila da se to načelo primjenjuje u slučaju raspada Jugoslavije. Hrvatska nadalje inzistira na principu katastra, odnosno da su katastarske granice bivših republika postale državne granice. Naime, mnoge će iznenaditi da u bivšoj državi republičke granice nisu bile određene na terenu, već je državno zakonodavstvo u tom smislu upućivalo na republičko. A i u SR Hrvatskoj, kao i SR Srbiji, ali i SR Bosni i Hercegovini i SR Crnoj Gori unutrašnje je zakonodavstvo jasno kazalo kako “kako republiku tvore teritoriji općina, koje pak tvore teritoriji katastarskih općina”. Od tako jasno navedenog principa katastarskih granica kao republičkih, pa kasnije i državnih granica, nije mogla eskivirati ni korumpirana arbitraža sa Slovenijom.
Gdje je onda problem? Gdje je problem sa Srbijom koja, uz šarengradsku i vukovarsku adu, svojata još neke ade i eksklave te područje područje oko Apatina, Sombora i Kenđije, pogotovo kad se zna da su Hrvatska i Srbija, tada SR Jugoslavija 2001., potpisale Protokol o načelima za utvrđivanje granice, u kojem je rečeno kako će se utvrditi precizan smjer protezanja postojeće granice te da će se pritom u obzir uzimati katastar i druga relevantna dokumentacije. Prema katastru, na lijevoj, “srbijanskoj” strani Dunava, Hrvatska ima 11.500 hektara, dok Srbija na desnoj, “hrvatskoj” strani ima 900 hektara zemljišta. Srbija pak traži da granica ide sredinom Dunava, a to temelji na argumentaciji da je skupština Vojvodine 1946. donijela privremeni zakon kojim je rekla da granica ide Dunavom. – Takav se zakon nikada nije primijenio, bio je donesen jednostrano i bio je privremen. Kad se kasnije granica ustalila, vodila se katastrom – kažu hrvatski izvori. Rijeke jesu često prirodna granica između država, no gdje točno teče granična crta? Ako je rijeka neplovna, onda ona najčešće slijedi crtu sredine rijeke ili glavnog rukavca. No ako je rijeka plovna, kao što je Dunav, onda je kompliciranije – najčešće se za crtu određuje “matica”, crta koja načelno spaja najdublje točke u koritu te rijeke.
Stanje na terenu na granici Srbije i Hrvatske seže u period mirne reintegracije kad su se srbijanske snage povlačile iz Hrvatske, ali ne potpuno, već samo do Dunava, te Srbija tako danas kontrolira hrvatski teritorij. Bilateralni razgovori o granici započeli su 2003. kad su osnovane i ekspertne skupine te su geodeti uspoređivali hrvatsku i srbijansku dokumentaciju i katastar koji se potpuno slagao. Razlike su, kažu nam upućeni, iznosile do desetak metara na jednu ili drugu stranu, što je ovisilo o preciznosti karata. Ekspertne su skupine započele rad od tromeđe BiH, Srbija i Hrvatska i granica katastrom se “potvrdila” do Bačke Palanke, odnosno do Dunava. No tada se situacija mijenja. Srbija odbija dalje primjenjivati princip katastra i traži da granica ide sredinom Dunava. Dvije su države još razmijenile diplomatske komisije, ali Hrvatska svako malo diplomatskom notom obavještava Srbiju da drži hrvatski teritorij. Maleni napredak postignut je ponovnim aktiviranjem mješovite komisije za otvorena pitanja koja je prvi sastanak imala krajem prošle godine, a drugi upravo jučer.
Problematične točke
Hrvatska s BiH ima potpisan ugovor o granici, još iz doba predsjednika Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića. Sporazum je ratificiran u BiH parlamentu, no u hrvatskom Saboru nije. Hrvatska je naknadno, kako se to diplomatskim rječnikom kaže, pronašla dokumente koji pokazuju da su dva otočića – Veli i Mali Škoj – te vrh poluotoka Kleka hrvatski, iako su u originalnom dokumentu pripali BiH. S BiH je problematična točka na Uni kod Hrvatske Kostajnice te se ona, kao i druge točke, periodski instrumentalizira u političke svrhe iako na terenu granica funkcionira. Ni pitanje Pelješkog mosta ne bi trebao biti problem, Hrvatska je još 2007. dala jamstvo BiH da Pelješki most ni na koji način neće zadirati u prava te države, što je točka na kojoj inzistira Bakir Izetbegović.
“Hrvatska je tijekom svih razgovora u vezi s gradnjom mosta naglašavala da je BiH pomorska zemlja kojoj pripadaju sva prava i obveze Konvencije UN-a o pravu mora, što podrazumijeva i pravo neškodljivog prolaska u i iz luke Neum kroz hrvatska područja mora. RH se pridržava i ubuduće će se pridržavati svih obaveza iz Konvencije u odnosu na susjedne zemlje s morskom obalom”, glasi dio diplomatske note koju je MVP poslao prije gotovo 11 godina veleposlanstvu BiH u Zagrebu. Oko Prevlake, na granici s Crnom Gorom, na je snazi privremeni režim iz 2002. – kopnena granica povučena je kod mjesta Konfin, tako da “kopno” pripada Hrvatskoj, dok je morska zona uz lijevu obalu Prevlake “mješovita zona”. Države se mogu dogovoriti bilateralno ili pak na međunarodnom sudu koji sudi u skladu s međunarodnim pravom. Za Hrvatsku arbitraža, nakon iskustva sa Slovenijom, više nije opcija.
Ministarstvo vanjskih poslova Srbije još je od 2014. u dopisima Googleu upozoravalo da “krivo” crta granicu na Dunavu, koju Srbija i Hrvatska nisu ugovorom definirale. Granice su, naime, na satelitskim kartama Googlea označene onako “kako se zalaže Hrvatska – na osnovi katastarskog mjerenja iz vremena Austro-Ugarske”, pišu u Srbiji. I traže da granica ide sredinom Dunava. No Google nije “popravio” granicu pa je i dalje crta isto, a u Srbiji, kažu, tako su “manji” za 11.000 hektara, točnije za – Šarengradsku adu, područje do Mladenova i Karađorđeva, Vukovarsku adu, područje preko puta ušća Drave, Ćivutsku adu nizvodno od Apatina sve do Kupusine, Gornje Podunavlje nizvodno i uzvodno od Apatina do Bezdana i prostor ograničen Dunavom, Velikim bačkim kanalom, kanalom Šugovica i Mađarskom. Googleove karte “daju” Srbiji i teritorij na hrvatskoj obali, no samo 3000 hektara, kažu. (dai)
Na međunarodni sud odmah, znam da se bilateralno neće ili vrlo teško dogovoriti, a arbitraža nakon slovenskog iskustva nebi trebala doći u obzir.