Ravnateljica Ekonomskog instituta Zagreb Maruška Vizek analizira kako upravljamo državnom imovinom.
U pripremi je novi zakon o poljoprivrednom zemljištu. Kako dočekujemo 2020. kad istječe zabrana prodaje zemljišta strancima?
Poljoprivreda je naš najzapušteniji gospodarski sektor. Jedan razlog, ali ne i jedini, za dramatično smanjenje poljoprivredne proizvodnje je i nedostatak adekvatnog upravljanja zemljištem. Hrvatsku karakterizira usitnjenost i nesređeno zemljišno-knjižno i katastarsko stanje poljoprivrednih čestica, nepostojanje kanalske mreže i neuređena putna mreža do čestica. U takvim preduvjetima produktivnost poljoprivredne proizvodnje je vrlo niska, a niska produktivnost se onda reflektira i u niskoj cijeni poljoprivrednog zemljišta. Pri pristupanju Uniji dobili smo sedmogodišnju odgodu liberalizacije tržišta poljoprivrednog zemljišta koju smo trebali iskoristiti za sređivanje stanja koje bi rezultiralo povećanjem i produktivnosti i cijene poljoprivrednog zemljišta. No kako nismo napravili ništa, 2020. godine možemo očekivati navalu stranaca na, iz njihove perspektive, vrlo jeftinu zemlju. U tom kontekstu, izmjena Zakona o poljoprivrednom zemljištu kojom se ukida Agencija za poljoprivredno zemljište, a raspolaganje državnim zemljištem vraća se jedinicama lokalne samouprave, korak je unazad jer znamo da te iste lokalne samouprave nisu naplatile milijarde kuna od najma i prodaje državnog zemljišta u prošlosti. Do tako velikog propusta nije došlo slučajno. Državna zemlja se praktički dijelila besplatno jer su se na takav način kupovali glasovi u pretežno ruralnim sredinama. Agencija je trebala dovesti u red to stanje i baviti se sustavnim mjerama za sređivanje stanja poljoprivrednog zemljišta. To se, nažalost, nije dogodilo, a umjesto da se Agencija osnaži i dobije mandat da zatečeno stanje riješi, mi problem vraćamo onima koji ga nisu u stanju sustavno riješiti. Kada se za dvije godine najplodnija zemlja bude prodavala u bescjenje strancima, nećemo stoga imati pravo da zdvajamo nad svojom sudbinom jer smo tu situaciju sami sebi stvorili.
Kako ocjenjujete rad ministra imovine Marića koji se sporo odlučuje na privatizaciju?
Kada poslujete u zemlji s ovako tromim pravnim sustavom, za sređivanje stanja s državnom imovinom treba, nažalost, jako puno vremena. Neke pomake vidimo – objavljen je na primjer registar državne imovine. No prvi bi pravi pokazatelj kvalitete rada ministra državne imovine trebao biti prijedlog modela upravljanja državnom imovinom. Kada taj prijedlog bude javno objavljen, bit ćemo pametniji. Ono čemu svjedočimo u međuvremenu može se opisati kao nastavak starih političkih praksa koje za cilj imaju političku kontrolu javne imovine i na osnovi kojih se može tvrditi da je ultimativni cilj političkog natjecanja kontrola, a onda i raspodjela, preostale javne imovine. Sukob unutar HDZ-a o imenovanju ravnatelja Nacionalnog parka Plitvička jezera eklatantan je primjer tih praksa. Taj je primjer i dobar pokazatelj da javni natječaji kojima bi se transparentnije imenovali ljudi koji upravljaju i nadziru javne resurse nemaju smisla ako se odluke o izboru kandidata donose zakulisno i po kriteriju političke podobnosti. Minimum minimuma od onoga što nama u ovom području gospodarskog života treba je profesionalizirano upravljanje javnim resursima i imovinom. Promjene na popisu poduzeća od strateškog interesa za RH nisu nebitne, ali nisu ono što bi nas najviše trebalo brinuti. Problem je što ni dominantno lijeva ni desna politička opcija ne iskazuju želju i volju da se upravljanje javnom imovinom profesionalizira.
Subvencionirani stanovi pogurali su tržište nekretnina desetak posto, mislite li da će se održati sad kad je akcija prošla?
Da bismo mogli sa sigurnošću tvrditi da su baš subvencionirani krediti ti koji su pogurali tržište nekretnina, trebalo bi napraviti evaluaciju tog programa. Takve evaluacije nema, pa možemo samo zaključiti da je oporavak tržišta nekretnina možda bio potaknut tim programom, ali i da je vjerojatno ekonomski oporavak u zadnje dvije godine pridonio percipiranom rastu cijena nekretnina. Kao rezultat suradnje Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja i Ekonomskog instituta, ove će godine biti objavljena publikacija o stanju na tržištu nekretnina u kojoj će biti predstavljeni podaci i opisani trendovi u prometu i cijenama najvažnijih tipova nekretnina u Hrvatskoj, i to (koliko god bude moguće) na razini pojedinih jedinica lokalne samouprave. Bit će to prvi put u četvrt stoljeća da ćemo imati transparentne informacije o tom izrazito važnom tržištu.
Vjerujete li da će 2018. biti reformska godina?
Ne vjerujem u to, već mislim da slijedi nastavak politike koračića koju imamo prilike gledati od Milanovićeve Vlade do danas. Takva politika je dovoljno dobra da se gospodarstvo potpuno ne uguši, ali nam ne može pomoći da preokrenemo trendove koji su nas od treće najbogatije doveli do toga da smo u 25 godina postali druga najsiromašnija nova zemlja članica Unije. Ono što bi nas pak u 2018. moglo zadesiti jest iznadprosječno visok rast javne potrošnje. Zadnje dvije godine bile su izrazito politički nestabilne, a ta politička nestabilnost destimulirala je rast javnih rashoda. Budući da se politička situacija konsolidirala, može se očekivati da nam u 2018. godini slijedi povratak starim rastrošnim navikama kada je javna potrošnja u pitanju.
Samo to mogu izjaviti strucnjaci sa fakulteta. Tito je unistio poljoprivredu sa svojom "pametnom" konsifikacijom i agrarnom reformom. Sveli su svakoga vlasnika na male posjede, a onima koji su imali veci posjed, dobar dio oduzeo, tako da moras drzati stokuu na uzetu. Moderna obrada zemlje koristi strojeve a malo radnika. Strojevi kostaju i da bi se isplatilo obradjivati zemlju s njima, posjed mora biti veliki. Zato, vlada bi mogla pomoci da se otvori poduzece koje bi moglo unajmiti masu manjih posjeda da bi na taj nacin bili vise produktivni i konkurentni na trzistu.