Već sam peti dan osamljeni novinarski lovac na ulicama Washingtona i
okolice. Dogovori, intervjui i posjeti lokalnim predizbornim stožerima
su posao, pa sam jučer, vozeći se metroom na jedan intervju, zaželjevši
se malo brbljanja, počela prisluškivati što ljudi razgovaraju. Dvojica
mladića cijelim su putem raspravljala o izborima i politici i o tome
kako su im dojadile obje stranke.
Letjeli su argumenti protiv jedne, a za drugu stranku, i obrnuto i na
kraju su dečki zaključili da, zapravo, govore gluposti jer bi oni
htjeli nešto treće. Polako je to treće dobivalo obličje i sadržaj –
bila je to treća stranka koja bi ujedinila ljude koji su dobri i
pošteni političari iz jedne i iz druge stranke. Momci su stvari na
kraju tako zapleli da sam počela dobivati viziju idealne stranke koja
je moguća samo u utopiji ili u raju. Na kraju su zaključili da bi sve
bilo lakše da žive u nekoj europskoj zemlji. Okrenula sam se i kazala
da iz iskustva znam da ni tamo stvari nisu idealne – momci su zagrizli,
ali ja sam morala izaći.
Drugo prisluškivanje “palo” je u japanskom baru iznad zdjelice miso
juhe i sušija. Za susjednim stolom događala se prava drama, a glavnu
ulogu je igrao mladi par, očito vrlo blizu vjenčanja. Iz zaručnika je
progovarao glas razuma i opreza – svojoj je budućoj supruzi kazao kako
je u sadašnjoj krizi razumno urediti dvosobnu kućicu u vrtu njegovih
roditelja te tamo živjeti, imati skromno, malo vjenčanje i vikend na
Floridi umjesto medenog mjeseca.
Djevojka je bila užasnuta i nije mogla vjerovati svojim ušima. Počelo
je mučno natezanje u kojem je ona govorila kako želi proživjeti svoj
“bračni američki san”, a on je inzistirao da s tim pričekaju dok kriza
ne prođe. Posljednji argument prije nego što su potekle suze bio je da
ne želi živjeti s njegovim roditeljima kao tamo neki u nekoj zabiti na
Balkanu. Nisam se umiješala, no bilo mi je krivo što naš dio svijeta
kod ove, zbog financijske krize razočarane zaručnice ima tako lošu
reputaciju.
WASHINGTONSKI DNEVNIK
