Tisuće građana iz svih krajeva Hrvatske jučer su u Koloni sjećanja prošle istom rutom kojom su prije 29 godina hodali napaćeni Vukovarci, odlazeći u neizvjesnost, a mnogi od njih i u smrt. Svi oni koji su se došli pokloniti vukovarskim žrtvama, vodili su se istom mišlju: da se stravični zločini iz krvave 1991. i žrtva koju je podnio grad heroj nikada ne zaboravi... No, je li, tri desetljeća kasnije, moguće pomirenje, kako u Vukovaru, tako i Hrvatskoj općenito?
- Moguće je, ali tek kada se kazne zločinci, a svi branitelji i civili koji su nestali u Domovinskome ratu budu pronađeni. Tada će obitelji stradalih naći svoj mir. Do tada, možemo mi deklarativno biti pomireni, ali dok se sva otvorena pitanja ne riješe, mislim da ta pomirba ipak ne može biti istinska – stava je 22-godišnji Matija iz Zagreba.
>> FOTO Kolona sjećanja u posebnim epidemiološkom mjerama
S još četiri člana svoje obitelji ovaj je mladić jučer stigao u grad na Dunavu i hodao od bolnice do Memorijalnog groblja žrtava Domovinskog rata u Vukovaru, a među njima je i bilo i dvoje mališana, jedno je od njih spavalo u kolicima...
- Nemamo nikakve osobne ili rodbinske veze s Vukovarom, ali poštujemo žrtvu i mučenike ovoga grada i dolazit ćemo svake godine na Dan sjećanja, dokle god to budemo mogli – poručili su Marko, Marija, Gabrijela, Matija i Katarina.
Dječja su kolica u koloni sjećanja gurali i Tomislav Pavić i njegova supruga, a u njima je sjedio desetomjesečni im sinčić. Tomislav je rodom iz Livna, ali živi u Zaprešiću.
- Što se mene tiče, pomirenje je moguće, ali ja nisam nikoga izgubio u Domovinskom ratu... Ne znam kako se osjećaju oni koji su bili u gradu kada su se događale ratne strahote. I njih bih podržao ukoliko se ne žele pomiriti, imao bih razumijevanja za takvu odluku – kaže nam Tomislav, koji je ratne 1991. imao tek tri godine.
I zaista, stariji građani, i oni koji su bili bliže ratnim razaranjima, nešto su skeptičniji i oprezniji.
>> VIDEO U Koloni sjećanja puno manje ljudi nego prošlih godina
- Da, moguće je, ali druga strana treba uložiti više napora i reći gdje su naši poginuli, kao i platiti ratnu odštetu, a ne da naši ljudi kleče pred njima i mole ih... Treba biti obrnuto. I onda je moguća pomirba. No, sve dok majke ne znaju gdje zapaliti svijeće svojoj djeci, lako je bilo što govoriti iz Zagreba, ili iz bilo kojeg drugog grada. Oni ne znaju što boli majku koja ovdje traži kosti svoga sina i ne može ga još sahraniti, gotovo trideset godina kasnije... - emotivno će Iva Drmić iz Tovarnika, trideset kilometara udaljenome od Vukovara.
I Tovarnik je, podsjetimo, bio stravično mjesto stradanja – tamo je 22. rujna 1991. mučki ubijeno 68 mještana, a među njima i župnik Ivan Burik. Nesrpsko stanovništvo je protjerano, a 75 posto kuća i građevina uništeno. Iva i suprug joj Ivan nose ožiljke tih stradanja.
- Poginuo mi je ujak, tijelo mu nismo našli do danas, a ubijen mi je i bratić, kojemu su bile tek 24 godine – nastavlja ona.
Vratimo se ponovno mladima... Katica Pivić rođena je u Vukovaru, a imala je devet godina kada su na njezin grad počele padati granate. Vratila se u rodni kraj 2007., dakle nakon 16 godina progonstva i izbivanja.
>> VIDEO Vukovarski vodotoranj bio je pogođen s više od 600 neprijateljskih projektila i postao simbol stradanja i otpora grada
- Završila sam osnovnu i srednju školu te fakultet, pa sam se vratila u Vukovar raditi. Profesor sam geografije, zaposlena sam u školi – započinje Katica, dok čuči pored bijelog križa na memorijalnom groblju, kamo je dovela i malenog sina.
Upita li se nju kako je danas živjeti u Vukovaru, odgovorit će: "Mislim da je poprilično dobro, pogotovo onima koji su zaposleni i imaju stalna primanja".
- Ja sam se vratila u Vukovar stoga što sam, prije svega, htjela neki svoj mir. I to mi je bilo važno, da odgajam djecu u prostoru gdje sam i ja odrasla, da osjete istu tu ljubav prema ovome kraju – nadovezuje se ova 39-godišnja profesorica.
Stradali su i njezini prijatelji i rodbina, ali srećom, nitko iz najbližeg obiteljskog kruga nije izgubio život u Domovinskom ratu.
- Otac je obolio, i na neki način je izašao na vrijeme iz Vukovara. Pomirenje? Ono ovisi o tome koliko to obje strane žele. Mislim da je to moguće, ali treba se htjeti i neke stvari promijeniti na bolje. Moraju se škole i vrtići spojiti i onda će, u pravilu, biti sve puno lakše. Jer ovako, dokle god smo razdvojeni, to je nemoguće. Učimo djecu drugačijim stvarima nego što to zaista jest, i nemoguće se onda i pomiriti sa svime time – zaključuje Vukovarka Katica.
Plenković može osobno oprostiti kome god hoće, međutim narod nije retardiran i sigurno neće oprostiti nekome tko se nije pokajao i tko uopće ne traži oprost. Srbija između ostalog uopće ne priznaje agresiju, niti želi reći gdje se nalaze masovne grobnice, niti želi platiti ratnu štetu, njihovo stanje uma je potpuno isto kao devedesetih.