Silvestarska noć. Zagrebačkom obilaznicom dolazimo do autoceste prema Sisku, prometnice na kojoj je posljednjih dana najviše automobila i kamiona i na kojoj su od razornog potresa na Banovini podignute rampe da bi se rijeka vozila mogla što brže sliti u kraj obavijen tugom. Dok po tko zna koji put ponavljamo kako je nesreća opet zadesila sirotinju u najnerazvijenijem i ratom poharanom kutku Hrvatske u kojoj ljudi za prosječnu hrvatsku plaću od 6700 kuna rade barem dva mjeseca, a umirovljenici na taj iznos čekaju i po pola godine, učas stižemo do silaska u Lekeniku.
Godina koju je bolje zaboraviti
Nastavljamo preko Žažine, sela u kojem je u utorak u crkvi sv. Nikole i Vida poginuo orguljaš Stanko Zec. Na mjestu gdje se cesta račva za Petrinju, u kojoj je život izgubila djevojčica Laura Cvijić, i Glinu, mi krećemo k potonjem gradu. Magla je na cesti, nigdje nikoga. Skrećemo najprije za Strašnik i na ulazu u to selo nadomak Petrinje Mirjana Prašnjak nam reče da su na Staru godinu dobili struju. Stigla je i voda, nije za piće, no poslužit će za stoku. I za pranje, da se malo osvježe. Mirjanina obitelj najbrojnija je u selu, roditelji Božica i Stjepan imaju njih dvanaestero djece. Među njima je i Ivančica kojoj je dok je bila dijete transplantiran bubreg. Staru će godinu svi oni ispratiti u šatoru na livadi nasuprot kuće.
Bit će to posljednja noć u blatu, od nove će se godine “raširiti” u četiri kamp kućice koje su dobili. Ispred šatora u kojem su i baka Maca, teta Kata, sestrična Tina koja ima mentalnu retardaciju, i još nekolicina sumještana, okitili su jelku. Prije nego što ćemo se pozdraviti s njima, Mirjana se zavukla među stvari i nešto traži. Vraćamo se do njezina doma u kojem sad više nitko ne stanuje, a ispred kojeg se skupilo svijeta. Pruža nam sokove koje je donijela, gleda kako bi nam spakirala nešto za pojesti. Oči se pune suzama i na jedvite jade uspijevamo otići praznih ruku, šokirani nakon što nam je rekla da je večer ranije netko seljaninu ukrao gorivo iz traktora pa sad moraju imati cjelonoćne straže u selu, kako bi spriječili da im ukradu ono malo sirotinje što im je ostalo. Kucamo zatim na vrata garaže obitelji Škornjak i otvaramo ih.
Na jednom krevetu leže Milan, supruga Marijana i sin Marko, a poviše njihovih glava ispružili su se trudna kći Matea i njezin partner Marino Lovreščak. Gledaju “Gruntovčane”, pa nas pozivaju da skupa nazdravimo domaćom kruškovačom godini koju valja zaboraviti: – Zimnica se razbila, al’ rakija je ostala – smješka se Milan ponavljajući kako mu je drago što smo došli pa se dogovaramo da ćemo se vratiti kad Matea rodi. Do tada će, nadaju se, oni opet imati krov nad glavom. Sad u kuću ne mogu, obnovili bi je sami, ali nemaju ni novca ni građevinskog materijala. Škornjakovi su, baš kao i njihovi sumještani, drugi put u životu ostali bez krova nad glavom– i u ratu i u miru.
Dok nam Milan pokušava dati bocu rakije da ponesemo “jer je ipak nova godina”, što pristojno odbijamo, Marino, inače Petrinjac, priča kako je u utorak bio na poslu u Gavriloviću, a Matea u njegovoj kući. Kad se počelo tresti, nije je mogao dobiti na telefon pa je sjeo na bicikl i pojurio k njoj. Putem je pao dimnjak, a prasak je podigao uvis i njega i bicikl. Odlazimo iz sela i nastavljamo prema Glini. Prolazimo kroz okićen park u kojem se kroz maglu kočoperi osvijetljeni Djed Mraz i stižemo do ŠNK Banovac gdje je podignut veliki šator u koji ulazimo. Djevojčica Esmeralda smijulji nam se s kreveta, njezina sestra Antonija proviruje iza nje. Otac Predrag leži u krevetu nasuprot i povremeno na lice stavlja masku respiratora. Majka Ljubomirka sjedi pognute glave na krevetu pokraj usnulog djeteta. Njezin otac Mile Jurković poginuo je u Majskim Poljanama, obližnjem selu gdje su živote u ruševinama izgubili i otac i sin Franjo i Mario Tomić, Dušan Bulat i Darko Kožić.
– Kad se zatreslo, istrčali smo iz kuće u našu ulicu gdje su zavladali panika i plač. Stajali smo na ulici jer nismo imali prijevoza dok me nije pokupio brat. Otišao sam s njegovim autom provjeriti je li mi živa majka, a onda i punac. Sumnjao sam... Kad sam stigao, imao sam što vidjeti. Kuće su potonule. Dva su dečka pod ruševinama našli žive ženine majku i brata. Punca smo našli u dnevnom boravku. Vjerojatno je pao kad se dogodio potres, a na njega je pala peć. Izgorio je. Našao ga je sin – pridižući se s metalnog kreveta u improviziranoj spavaonici punoj hrane iz donacija govori nam Predrag.
– Bili smo jednu večer na kiši s četvero djece. Drugu smo večer isto kisnuli. Obećali su nam kontejner, ali nisu stigli, gužva je pa su nas smjestili ovdje. Nije nam loše, nismo na mokrom – govori Predrag. Zbog problema sa srcem on inače koristi kisik, no nije ga mogao donijeti u šator pa sad ima respirator. Uključuje ga povremeno jer kaže da u šatoru nema struje i kabela pa koristi baterije koje traju šest sati.
– Kuće više nemamo, ljudi pomažu donacijama. Svima smo jako zahvalni. Žalosno je što novu godinu brojni ljudi čekaju na cesti, što nemamo kamo. Tako je valjda moralo biti – kaže Predrag.
Spavaju u autu, jer im je toplije
Pod šator se sklonio i Branislav Drezar iz Majskih Poljana. Na mobitelu nam pokazuje fotografije svog doma od kojeg nije ostalo ništa. Ima on i kuću u Glini, ali je i ona pukla u potresu pa sada noći provodi u – automobilu.
– U šatoru je hladno, toplije mi je u autu. Tu je i žena, a dvoje unučadi spava u kombiju. Čekamo kontejner. Onda će biti dobro jer dobili smo i plinsku peć i agregat. Bit će valjda bolje u sljedećoj godini nego što je bilo u ovoj – kaže, namještajući se za počinak.
Mi produžujemo prema dvorištu drvnoga centra Šerif gdje je “baza” za prikupljanje pomoći. Volonteri i Crveni križ rade, a nedaleko od ulaza na hladnoći stoje policajci iz Zagorja koji su to jutro poslani na ispomoć. Malo razgovaramo pa idemo k sportskoj dvorani gdje su vatrogasci. Na Staru godinu ostalo je njih desetero iz Šibensko-kninske postrojbe.
Umorni su, iscrpljeni, no ne žale se, nego samo kažu da svakako spomenemo da su s njima na terenu bili i momci iz DVD-a Slunj. Prateći vrijeme na satu na zidu sportske dvorane, s njima dočekujemo Novu godinu, netko na strunjači, netko na podu, netko na pomoćnoj klupi. Bez ustajanja i grljenja čestitamo jedni drugima pa opet pogledavamo prema satu. Displej se zacrnio u prvim minutama. Kroz maglu i noć vraćamo se u Zagreb, u drugi svijet ispunjen blještavilom vatrometa i praskom petardi.
