Furešti odlaze, ekipa ostaje – tako glasi tekst divovske reklame za pivo u Splitu. Židovi odlaze, nekretnine ostaju – tako bi mogla glasiti politika upravljanja kućama i stanovima koju su složno provodile NDH, Jugoslavija i Republika Hrvatska.
Radi se o novcu, naravno, ali i o tuzi.
Prije nekoliko godina vidio sam na televiziji reportažu iz Rijeke: dvije veoma vremešne gospođe, koje su kao djevojčice u vrijeme Drugog svjetskog rata s roditeljima izbjegle iz tog grada, bile su dovedene pred zgradu u kojoj su tada živjele, s idejom da razgledaju stari stan. No nisu mogle ući jer ih podstanari, ondje naseljeni, nisu pustili, pa je reportaža zastala na ulici. Iz reportaže smo saznali za židovsko porijeklo obitelji i za njihov uspješan bijeg i kasnije sretan i dug život nekadašnjih malih izbjeglica; nažalost nismo saznali ništa o sudbini obiteljskog stana, tko se u njega uselio 1941., tko 1945. godine i tko ga danas iznajmljuje. Rupe u tom pogledu, barem djelomično, ispunila je Naida-Michal Brandl u studiji “Oduzimanje židovske imovine u Hrvatskoj: Zagreb kao studija slučaja”, objavljenoj ovih dana. Autorica je profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i predstojnica Katedre za judaistiku, a studija predstavlja rezultate njezinih istraživanja za Svjetsku židovsku organizaciju za restituciju (WJRO) 2017. i 2018.godine.
U Zagrebu je 10. travnja 1941. godine dočekalo 12.000 Židova, od kojih su mnogi izbjeglice iz Trećeg Reicha. Nove vlasti odmah donose niz zakona kojima se Židovima oduzima imovina i segregira ih se te ih se od ljeta masovno uhićuje, a od jeseni šalje u Jasenovac i Staru Gradišku gdje je evidentirano poimence 13.116 žrtava; od kolovoza 1942. godine počinju deportacije u Auschwitz gdje je stradalo još 5000 ljudi, a od svibnja 1943. godine kreće zadnji val vlakova za njemačke logore, kada je deportirano 1200 osoba.
Kraj rata u Hrvatskoj doživio je tek svaki peti Židov, njih 5000, ali vrlo malo njih uspjelo se uklopiti u novo društvo – zbog stranog porijekla i stranih državljanstava koje su katkad imali, kao i zbog često nemalog bogatstva, komunističke vlasti smatrale su Židove neprijateljima poretka i kao takve ih tretirale.
Zagrebačka anglistica Zdenka Novak, rođena Steiner, rat je provela u partizanima, a 1948. godine emigrirala u Izrael; u svojim memoarima zabilježila je da vlasti nisu Židove povratnike iz logora primale s oduševljenjem te da su mnogi nedužni bili zatvoreni i čak pogubljeni. Radilo se o imovini, kako to svjedoči slučaj obitelji mađarskih Židova Pajtaš iz Daruvara čiji su mlin konfiscirale ustaške vlasti, a potom obitelj deportirale u konclogor. Nakon rata mlin su preuzele socijalističke vlasti, a kad je sin istaknuo zahtjev za povratom imovine, sud je jednostavno Pajtaše osudio naknadno kao kolaboracioniste jer su još neko vrijeme radili u zaplijenjenom mlinu te postrojenja konfiscirao.
Naida-Michal Brandl detaljno opisuje sve okolnosti i Holokausta i poraća, navodeći zakone i propise po kojima je NDH oduzimala imovinu, kao i one po kojima ju je nova poratna država odbijala vratiti. Osim povijesnog pregleda, uz faksimile dokumenta i fotografije nekih poznatijih oduzetih zgrada, središnji dio studije predstavlja popis onih koji su plaćali porez kao članovi Židovske općine u Zagrebu 1937. godine kao temeljni dokument za otkrivanje imovinskog stanja. Osim nepokretne imovine, koju je relativno lako identificirati, autorica je poduzela napore i za utvrđivanjem otuđene pokretne imovine, koja često predstavlja nacionalno kulturno blago.
Jedna od mnogih strašnih priča govori o Robertu Deutschu Maceljskom, pripadniku obitelji koja se obogatila na drvnoj industriji i trgovini, vlasniku znatne umjetničke zbirke. On i supruga Hilda bili su u svibnju 1943. godine deportirani u Auschwitz gdje su i usmrćeni, a u njihov stan se bio uselio visoki dužnosnik NDH Milovan Žanić. Njihova kći Vanja bila je preživjela rat i do smrti 1996. godine pokušavala je vratiti umjetnine, ali uzalud – 26 slika starih majstora progutala je Strossmayerova galerija starih majstora, a suvremena djela ostala su u Modernoj galeriji. Julio i Rosa König, vlasnici tvornice Union koju danas poznajemo pod imenom Josip Kraš, uspjeli su pobjeći u Kanadu, ostavivši svoj stan u Palmotićevoj pun antiknog pokućstva, slika, satova i porculana; sve je to preuzeo veleposlanik NDH u Rumunjskoj Edo Bulat, a pošto je i on pobjegao u Argentinu, stan i sve u njemu preuzeo je u svibnju 1945. godine neki Simonović, voditelj vojne pošte. A što je bilo dalje? Tko zna, a tko zna i koliko još ima neispričanih priča o tom vremenu. Moja susjeda živi u stanu u zgradi koja je uoči Drugog svjetskog rata bila prodana za sedam avionskih karata za London. Nekom rat, nekom brat, kao i uvijek.
Sve oteto vratiti pravim vlasnicima!