Postoji opasnost da ćemo propasti kao ozbiljna, kredibilna politička snaga ne prihvatimo li realnost kakva jest. Riječi su to Alastaira Campbella, bivšeg spin-doktora Tonyja Blaira, kojima je nedavno objasnio zašto se ne želi vratiti u britansku Laburističku stranku. Iz nje je izbačen zato što je javno podržao Liberalno-demokratsku stranku na europskim izborima u svibnju. A učinio je to zato što aktualnog lidera laburista Jeremyja Corbyna, uvjerenog ljevičara, smatra potpuno neprihvatljivim za mjesto premijera, i to upravo zbog ideologije. Za Campbella Corbyn je prevelik ljevičar, čak i unatoč slomu konzervativaca zbog Brexita, da bi uspio uvjeriti Britaniju da mu povjeri ključeve sastavljanja nove vlade.
Promjena radnih odnosa
Dio je to šire priče o trenutačnoj krizi ljevice, i to one klasične, tradicionalne, u zapadnom svijetu. U ovom trenutku socijaldemokrati su na vlasti u samo nekoliko zemalja u Europskoj uniji: Španjolskoj, Švedskoj, Finskoj, Danskoj, Slovačkoj, Malti, dok su demokršćani zaplavili većinu karte Starog kontinenta. I ne samo to, postoji osjećaj da je socijaldemokracija u cijelom svijetu doživjela krizu identiteta.
Uz promijenjeno biračko tijelo, drukčije radne odnose, rast populizma i imigracije, tradicionalna je ljevica u problemima zbog kojih su sve češći napisi o njezinu kraju. U Hrvatskoj ona se vječno nalazi unutar dnevnopolitičke borbe, još k tome lišene prave ideologije, s desnicom oko upravljanja javnim resursima.
Približavanje centru
Prije više od dvadeset godina, socijaldemokracija je u novom, centrističkom ruhu, pod imenom “treći put” došla u velikom naletu na svjetsku pozornicu. Bill Clinton u SAD-u, Tony Blair u UK i Gerhard Schröder u Njemačkoj predstavljali su taj novi smjer ljevice koja je preuzela dobar dio programskog repertoara svojih ideoloških suparnika na centru i desnici. Koliko je to otišlo daleko, svjedoči i da je britanski tjednik The Economist pozvao građane da na izborima 2001. glasaju za Blaira jer je on “jedini kredibilan konzervativac trenutačno dostupan”. Treći put je i u Hrvatskoj u velikoj mjeri predstavljala Vlada Ivice Račana, predvođena socijaldemokratima i liberalima.
Danas ljevica, ni tradicionalna ni ona trećeg puta, više nije ni izbliza toliko jaka. Prije dvije godine doživjela je pravi slom u Europi: na njemačkim izborima te 2017. socijaldemokrati su osvojili 20 posto glasova, dok su 1998. imali dvostruko više. Laburistička stranka u Nizozemskoj te je godine osvojila 5,7 posto na izborima, a pet godina ranije još je držala četvrtinu glasova. Socijaldemokrati su u Češkoj pali s 20 na sedam posto. Posebna je priča bila u Francuskoj: nakon slabih pet godina mandata predsjednika Françoisa Hollandea, 2017. njegovi socijalisti pali su s 30 na osam posto glasova.
Mrvljenje političkih opcija
Predsjedničke i parlamentarne izbore 2017. godine u Francuskoj valja posebno promotriti jer pokazuju gotovo sve odlike identitetske krize ljevice: elitistički pristup, birače preuzimaju populisti, suočavanje socijalističke vlade s realnošću u prethodnom mandatu.
Na izborima za predsjednika Thomas Piketty, francuski ekonomist koji se upravo proslavio kritikom nejednakosti u svojoj knjizi “Kapital u 21. stoljeću”, podržao je kandidata vladajućih socijalista Benoîta Hamona. Unatoč tome što je njegova knjiga postala međunarodni bestseler, Hamon je bio petoplasirani sa šest posto glasova. To pokazuje da je podrška najutjecajnijih intelektualaca mnogo manje vrijedna u odnosu na privlačnost kandidata široj javnosti.
Isto tako, kako su pokazala kasnija istraživanja, najsiromašniji glasači zapravo su birali Jean-Luca Mélenchona, kandidata krajnje ljevice, te Marine Le Pen s krajnje desnice. Prvi su to radili zbog želje za redistribucijom, a drugi jer su pokazivali nezadovoljstvo svojim životom. Strah od migranata te nepovjerenja nekih Francuza prema islamu pokazali su se kao vrlo dobar magnet među siromašnima za krajnju desnicu.
Jedan je od najvećih problema za ljevicu svakako promjena radnih mjesta koja vodi prema nestanku radničke klase koja je tradicionalno bila zainteresirana za veće oporezivanje bogatih da bi se dalo siromašnima. U Velikoj Britaniji neposredno nakon Drugog svjetskog rata četiri od pet ljudi smatralo se dijelom radničke klase. Prema istraživanju BBC-ja iz 2013., tako danas sebe opisuje tek 14 posto Britanaca.
– Danas su birači ljevice ljudi koji ne žive malograđanskim tipom života. To je nasljeđe 1968.: u radnim i bračnim odnosima, načinu stanovanja, odnosu prema okolišu... Takav tip ljudi po logici nikad ne može biti u većini. No, koliko god se govorilo o nametanju desnih vrijednosti, činjenica je da su ljevičari postupnom infiltracijom, kad bismo koristili stare termine, doveli do toga da je vlada Angele Merkel postala na neki način bastion ljevice u Europi – govori nam politički analitičar Žarko Puhovski.
Proces u kojem druge političke snage preuzimaju ideje i politike ljevice, već je dugo prisutan u Europi i svijetu. To se posebno odnosi na populiste koji fokus svojih ekonomskih politika pomiču ulijevo. Od mađarskog premijera Viktora Orbána, francuske opozicionarke Marine Le Pen, sve do američkog predsjednika Donalda Trumpa. Uz to, na prošlim su europskim izborima velik dio glasova ljevice uzeli zeleni.
Za sociologa Slavena Leticu kriza ovog dijela političkog spektra traje zapravo još od rušenja komunizma.
– Ljevica je pokušala osmisliti avangardne ideje o dobrom društvu, socijalnoj osjetljivosti, novoj redistribuciji. Očigledno da to biračko tijelo ne prepoznaje – smatra on.
– Uz to, biračko tijelo ljevice danas se usmjerilo prema ekološkim temama, prema mladima, kreativnoj destrukciji. Klasična ljevica srpa i čekića zbog toga je trajno mrtva – nastavlja Letica.
Među razlozima zašto je ljevica izgubila dio svoje draži na Zapadu ističe se i manji interes radnika za učlanjivanje u sindikate, a zatim zbog toga i slabija volja da se bori za ono što se obično naziva radničkim pravima. Među najrazvijenijim zemljama svijeta u skupini OECD, medijalni je postotak učlanjenosti u sindikate među radnicima danas 18 posto, dok je na početku 1980-ih bio 50 posto. U SAD-u, u kojem sindikalni pokret nikad nije ni bio posebno jak, oko 1950. 30 je posto radnika bilo u sindikatima, a danas ih je tek 10 posto.
Nekima su na ljevici naštetili i kompromisi koje su morali postići s investitorima ili, jednostavno rečeno, realnošću vođenja vlade.
Prije samo mjesec dana vlast je izgubio najljeviji lider Europe: grčki premijer Alexis Tsipras, a njegovi su mu pristaše spočitavali to što nije ostvario svoja obećanja. Iako je na referendumu 2015. dobio mandat da odbije mjere štednje koje je predlagao EU, na kraju je pristao na njih.
– Te kompromise počeo je Schröder. Ljevica se zato i pomaknula s osi rad-kapital na os malograđansko-alternativno. A čak i na području radnih odnosa došlo je do pomaka s osi rada i kapitala na os prekarijata i stalno zaposlenih kao izvora sukoba – smatra Puhovski.
Prekarijat je onaj dio radnika koji teško nalazi posao, a kada ga nađe, radi na ugovore na određeno vrijeme pa mu nedostaje sigurnosti. Mnogi na ljevici zato zagovaraju pomoć toj vrsti radnika pa je lijevi dio hrvatske javnosti šokiralo što predsjednik SDP-a Davor Bernardić 2016. nije uopće znao što je prekarijat.
Među hrvatskim socijaldemokratima, koji su oduvijek možda i više naglašavali poštenje i antikorupciju od klasičnih lijevih tema, ističe se potpredsjednik SDP-a i župan Primorsko-goranske županije Zlatko Komadina kojem se nije problem ideološki jasno odrediti kao socijalist.
– Ako želite dobro širem sloju građana, većini, logično je da ljudi razmišljaju socijalno i da su, na kraju, socijalisti – govori nam Komadina te dodaje da ljevica na hrvatskoj političkoj sceni uglavnom prati događanja u Europi i svijetu.
– To je došlo kao posljedica neoliberalnog kapitalizma kojem svjedočimo. On dovodi do raslojavanja političke scene, pa i pojavi novih opcija: javljaju se pojedinci bez političkih stranaka. Raslojavanje se događa zbog gospodarsko-socijalne slike i nezadovoljstva građana koji zatim traže nova rješenja pa misle da će ih naći među ljudima, a ne sistemskim strankama. Mnogi časni ljudi s časnim idejama pritom nisu rekli ništa novo u odnosu na ono što su mnogi u Hrvatskoj već kazali, samo što se nije dogodilo – nastavlja Komadina.
Rekao nam je da sebe smatra nešto ljevijim od srednje struje unutar SDP-a.
– Ne slažem se s time da će tržište sve samo urediti. Neće ni Petrokemiju ni brodogradnju... Ulaganja u Hrvatskoj dosad su bila u financijski sektor, zatim u telekomunikacije, pa u nekretninski biznis. Samo tamo gdje su profiti. Kod nas se nije investiralo u proizvodnju jer, dok smo mi nažalost ratovali, Europa se širila na susjedne zemlje: Češku, Poljsku, kamo je selila svoju industriju i gdje je otvarala pogone zbog jeftinije radne snage. Kod nas pak se dogodilo iseljavanje pojedinaca prema bolje plaćenim radnim mjestima umjesto da su ona otvarana u Hrvatskoj – smatra primorsko-goranski župan.
Neće svi biti poduzetnici
Postavlja se pitanje o budućnosti hrvatske, europske i svjetske ljevice. U ovom trenutku i od velikih zemalja EU tek je u Španjolskoj socijaldemokrat na vlasti. A čak i u toj zemlji centristička stranka Građani u pregovorima o sastavljanju vlade odbija surađivati sa socijaldemokratima koji su u ovom trenutku vjerojatno najumjerenija snaga španjolske političke scene.
Buduće zajedničke teme svih nijansi lijevog pokreta vjerojatno će se moći podvesti pod nekoliko zajedničkih nazivnika: borba protiv nejednakosti, protiv klimatskih promjena, protiv ksenofobije te protiv siromaštva i zaboravljenih kojima se na prošlim izborima u SAD-u primjerice obraćao Donald Trump. Ako bi u jednoj od velikih zemalja u sljedećim godinama pobijedila klasična ljevica, koju u UK predstavlja Corbyn, a u SAD-u Bernie Sanders ili Elizabeth Warren, ali ne i centristički kandidat za predsjednika Joe Biden, to bi moglo pomaknuti klatno ulijevo.
Pa ipak, Slaven Letica, dobar poznavatelj političke situacije u SAD-u, ne smatra da će se to dogoditi.
– U Americi lijevi radikali neće dobiti predsjedničke izbore iako Sanders ima dobar rejting. On i Alexandria Ocasio-Cortez zalažu se za demokratski socijalizam, ali baš i ne znam što to znači, pogotovo ne u SAD-u. U toj zemlji uglavnom predsjednik dobiva izbore ako ekonomija dobro funkcionira, a gubi ako zemlja ne raste – opisuje Letica.
S druge strane, Puhovski je dao ljevici u Hrvatskoj savjet kako da se bori protiv nejednakosti.
– Ljevica tradicionalno borbu protiv nejednakosti ne doživljava tako da su s jedne strane bogati, a s druge siromašni, već zna da su siromašni siromašni zato što su bogati bogati, i obrnuto. Recimo, u kurikularnoj reformi naglašava se poduzetništvo u školama. Ali uz poduzetnike postoje i oni koji su “poduzeti”, koji rade za poduzetnike. Djeca se odgajaju samo da budu poduzetnici, ali neće to svi postati, a djecu se ne uči radničkim pravima ili, primjerice, pravu na štrajk. Mislim da su borba za prekarijat, inzistiranje na razdiobi poduzetnici i “poduzeti” te raspodjela kada gospodarstvu ide dobro, kao sada, elementi na kojima bi ljevica u Hrvatskoj trebala inzistirati – zaključio je Puhovski.
Osnovni je problem današnje ljevice to što su se u potpunoj odsutnosti originalnih ideja, integriteta, te blizine malom čovjeka i njegovih problema učinili posve neatraktivnima i neadekvativnima na temeljne probleme najširih slojeva društva. I umjesto da potvrde klasičnu poziciju ljevice u borbi za prava radnika i malog čovjeka oni se bave pitanjima male šačice ljudi čija "prava" uopće nisu pitanje interesa širokih slojeva društva. Štoviše odmakli su se od malog čovjeka u salone u elitne klubove i promiču ideje elita a ne ideje i potrebe masa koje su obespravljene.