Kada su predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i premijeri Albanije i Sjeverne Makedonije Edi Rama i Zoran Zaev 10. listopada u Novom Sadu dogovorili uspostavu zajedničkog gospodarskog prostora u kojem će se granice prelaziti samo s osobnim iskaznicama, mnogi su bili sumnjičavi. Premda je zasigurno riječ o racionalnoj ideji, od koje bi građani i ekonomije triju zapadnobalkanskih zemalja trebale imati višestruke koristi, o balkanskoj carinskoj uniji i gospodarskom i infrastrukturnom povezivanju balkanskih zemalja govori se već godinama, ali su sve takve ideje ostale mrtvo slovo na papiru. Na Balkanu, naime, nikad nije nedostajalo velikih i ambicioznih planova, još od Solunske agende početkom stoljeća pa sve do Berlinskog procesa otprije nekoliko godina, ali nije bilo dovoljno odlučnih političara koji bi ih realizirali.
Francuska za sedam etapa
Zato je skepsa i u ovom slučaju bila opravdana. Ali onda je uslijedio šok u obliku Macronova “ne” otvaranju pregovora Europske unije sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, uz obrazloženje da Europa nije spremna na još jedno proširenje prije nego što reformira svoje institucije i temeljito preispita pregovarački proces. Odmah nakon Macronova veta, koji bi mogao imati sudbonosne posljedice ne samo za zapadni Balkan nego i za Europu – s obzirom na to da bi od povlačenja Europe s Balkana koristi mogle imati druge sile, ponajprije Rusija, Kina i Turska – Vučić, Rama i Zaev ponovno su se sastali u Ohridu, kako bi konkretizirali novosadsku deklaraciju o uspostavi zajedničkog gospodarskog prostora. Takvu neočekivanu brzinu i efikasnost možemo objasniti upravo činjenicom da su nakon odbijenice iz Bruxellesa balkanski čelnici shvatili da više ne mogu čekati samo na Europu, premda njihov krajnji cilj načelno i dalje ostaje članstvo u EU.
– Možda smo mi s Balkana malo gluplji, ali nismo baš toliko glupi. Sve smo shvatili i sad gledamo što možemo učiniti za sebe i svoj narod – nedvosmislen je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, ujedno i glavni inicijator uspostave balkanske ekonomske unije, koju se već naziva “mini Schengenom” ili “mini Jugoslavijom”.
Riječ je o političkom odgovoru na Macronovu političku odluku, koju je odlazeći šef Europske komisije Jean-Claude Juncker s pravom nazvao “povijesnom pogreškom”.
Francuska je u međuvremenu donekle ublažila svoje stajalište, uvjeravajući kako podržava ulazak zemalja zapadnog Balkana u EU, ali po novim pravilima, u sedam etapa. U potpuno novom modelu pristupnih pregovora Francuska predlaže postupno uključivanje zemlje kandidatkinje u EU u sedam koraka, u kojima bi kandidatkinja postupno usvajala pojedina područja, kao što su vladavina prava, obrazovanje, financije i slično. Zaključenjem svake etape kandidatkinja bi mogla sudjelovati u pojedinim programima EU, ali je, u slučaju da se pokaže da kandidatkinja ne ispunjava uvjete, moguć i povratak u raniju etapu, što će vjerojatno dodatno usporiti ionako spor pregovarački proces.
Odluka o blokadi početka pristupnih pregovora osobito je loše primljena u Sjevernoj Makedoniji, koja je doslovno izigrana nakon što je Skoplje odradilo svoj dio posla i prihvatilo bolan sporazum s Grčkom kojim je promijenjeno ime zemlje, što je Sjevernoj Makedoniji trebalo otvoriti vrata EU, da bi se Europa u zadnji trenutak predomislila. Umjesto priče o uspjehu i primjera kompromisa i političkog rješavanja sporova, što je na Balkanu rijetkost, Sjeverna Makedonija preko noći postala je suprotan primjer, što bi moglo dovesti do destabilizacije zemlje i šire regije.
Što su to najprije u Novom Sadu, a onda i u Ohridu, dogovorili Vučić, Rama i Zaev? U situaciji kada im Europa zatvara vrata, oni su najavili da će europska pravila ostvariti na Balkanu, dogovorivši uspostavu zajedničkog tržišta i jedinstvene investicijske destinacije, s usklađenim propisima i jednostavnijim pravilima. Tako je dogovoreno kako će prelazak granica između Srbije, Sjeverne Makedonije i Albanije – što je zbog dugih čekanja i velikih troškova jedan od najvećih problema – biti olakšan i ubrzan, što ipak znači da će granice ostati, pa je balkanski “mali Schengen” ipak pogrešno poistovjećivati s europskim Schengenom. Bit će uvedene i jedinstvene radne dozvole, tako da će radnik koji ima dozvolu za rad u Albaniji ili Sjevernoj Makedoniji posao moći tražiti i u Srbiji i obratno. Trebalo bi se dogovoriti i međusobno priznavanje diploma. Time se želi smanjiti visoka stopa nezaposlenosti, koja u regiji prosječno iznosi gotovo 20 posto, ali i zaustaviti masovno iseljavanje radne snage, što ozbiljno pogađa te tri zemlje, pa i cijeli Balkan.
Od prvog dana nove godine građani triju zemalja, koliko god to u ovom trenutku zvučalo utopijski, međusobne će granice prelaziti samo s osobnim iskaznicama. Sam Vučić kaže kako je riječ o tektonskim promjenama, koje će olakšati privlačenje stranih investicija, u čemu je Srbija i sada među uspješnijim zemljama.
Skok od 10 milijardi eura
Kada bi se ambiciozni planovi ostvarili, od novog regionalnog dogovora svi bi imali koristi: i zemlje koje će činiti balkansku ekonomsku uniju, ali i cijela regija, pa i Hrvatska, koja je snažno prisutna na tom tržištu, pogotovo u Srbiji. Prema nekim procjenama, kada bi se uspostavila bescarinska unija, razmjena između tri zemlje brzo bi se povećala za deset milijardi eura.
Međutim, to još uvijek ne znači da će se to i dogoditi. Jer čak i ako su Vučić i njegov makedonski i albanski partner u svojim namjerama posve ozbiljni i iskreni, pred balkanski “mini Schengenom” puno je prepreka i izazova. Takva zona, koja bi obuhvaćala samo Srbiju, Sjevernu Makedoniju i Albaniju, a bez Bosne i Hercegovine, Kosova i Crne Gore, ostala bi ograničena. Prve tri zemlje čine tržište od 12 milijuna, dok svih šest zemalja imaju oko 18 milijuna stanovnika, iako je u ovom trenutku neizvjesno hoće li Vučić uspjeti uvjeriti BiH i Crnu Goru, a osobito Kosovo, da se pridruže.
Milo Đukanović odbio je doći u Ohrid, jer ulazak u EU za Crnu Goru nema alternative. Iz Prištine su pak poručili da ne žele sudjelovati u Vučićevu pokušaju stvaranja “četvrte Jugoslavije”, i to u situaciji kada Beograd ne želi priznati neovisnost Kosova, dok se vlasti u BiH, kao i obično, nisu u stanju usuglasiti ni o ovom pitanju. Posebni američki izaslanik za dijalog Beograda i Prištine Richard Grenell poručuje pak da inicijativa može biti uspješna samo ako uključi sve zemlje regije, pa i Kosovo.
Još bi veći problem za inicijativu mogao biti strah od Srbije. Naime, iako bi stvaranje zajedničkog gospodarskog prostora trebalo koristiti svim uključenim zemljama, najviše koristi imat će najveća među njima, Srbija, koja bi to mogla iskoristiti za dominaciju nad ostalima. Ovdje valja podsjetiti na još jednu važnu činjenicu. Ovo nije prva ideja o novoj integraciji i uspostavi carinske unije na Balkanu. Balkanska carinska unija, koju su tada nazivali i “ekonomskom Jugoslavijom”, bila je na stolu i na zapadnobalkanskom summitu u Trstu prije više od dvije godine, ali ta ideja tada nije prošla.
Pritom valja imati na umu da je Srbija uvijek snažno podržavala takve ideje, računajući da će svojom veličinom dominirati u svakoj balkanskoj uniji, bila ona carinska, gospodarska ili politička. Međutim, upitno je koliko je Beograd spreman na regionalnu suradnju na potpuno ravnopravnoj osnovi i na odnose koji Srbiji ne bi osigurali poseban, dominantan status na Balkanu. Upravo je ta činjenica presudila svim integracijskim idejama na Balkanu nakon raspada Jugoslavije, pa bi mogla i Vučićevu “malom Schengenu”.
Denis Romac....dabogda ti Vučić bio zet ili šogor!!!!!!!!!!!! Sram vas bilo što na današnji dan pišete ovakve članke!!!!!!!!